JELENA LOVRIĆ Zašto je Tuđman čuvao Tita: Aktualni političari svojom upotrebom prošlosti truju javnost

Najava Tomislava Karamarka da će - dođe li na vlast - vratiti pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu nije iznenađenje. Zapanjujuće je ipak da ispravljanje jedne, po njegovu mišljenju, teške nepravde kombinira sa sličnom gestom selektivnom priznavanja hrvatske povijesti te neuvažavanja, pa i prezira prema polovici Hrvatske.

Izbacivanje Titove biste s Pantovčaka, za što se šef HDZ-a u više navrata založio i što sada od nove predsjednice Kolinde Grabar Kitarović pokušava iznuditi, ne samo da je jako slično, nego će u rezultatu biti i mnogo gore od posve pogrešne odluke aktualne Vlade o ukidanju državnog pokroviteljstva nad Bleiburgom.

Naravno da smještaj iz bijelog kamena isklesanog poprsja Josipa Broza nikako ne spada u prioritetne probleme Hrvatske. Ali na simboličnoj ravni nije ni posve nevažno. Pogotovo postaje važno ako se njegovim uklanjanjem pokušava preoblikovati identitet hrvatske države, na što najnoviji manevri oko Titove biste upućuju. Prije svega mora biti jasno da se njenim najavljenim izmještanjem iz rezidencije šefa države gazi i odbacuje volja prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Logično je da ni njegova ne mora biti Sveto pismo. Normalno je da i njegova ostavština - uključujući i Titovu bistu - bude podvrgnuta kritičkoj revalorizaciji. Ali nije normalno kleti se u Tuđmana i istodobno revidirati njegove politiku.

‘Neka ostane’

Dobro je poznato da predsjednik Tuđman nije dao na Tita. Nije pristajao na brisanje njegova spomena, dapače, smatrao ga je velikom povijesnom ličnošću, čak zaslužnim za takozvanu hrvatsku stvar. Ankica Tuđman i ovih dana izrijekom potvrđuje da se njen suprug protivio svojedobnim zahtjevima za smicanjem Tita s Pantovčaka i osobno je presjekao: Neka ostane. Njegova je odluka svakako bila obojena i osobnom relacijom prema Maršalu. Konačno, obojica su ispod istog šinjela izašla. Ali Tuđman je za svoj odnos prema Titu imao i ozbiljne političke i državne razloge. Recentne izjave Andrije Hebranga da je prvi hrvatski predsjednik čuvao Titovu bistu jer nije znao za njegove zločine podcjenjuju Tuđmanove povjesničarske kapacitete. Ali druga Hebrangova tvrdnja, ona da je na taj način čuvao Hrvatsku od optužbi za ustaštvo, nesumnjivo stoji. Za razliku od svojih današnjih navodnih sljedbenika, Tuđman je znao da se Hrvatska antifašističkom borbom svrstala na stranu pobjednica u Drugom svjetskom ratu. Odnosno da bi bez Tita i njegove partizanije ostala među povijesnim gubitnicima.

Ratni premijer Nikica Valentić, koji je s Tuđmanom znao voditi duge razgovore o politici, prisjeća se da je prvi predsjednik Tita nazivao “najvećim hrvatskim političarem do naših dana”. Prisjeća se i jedne od polemika na tu temu. Nasuprot Valentićevim argumentima kontra Tita: Bleiburg, obračun s hrvatskim proljećem te boljševička narav i autokratski, diktatorski karakter režima, Tuđman je iznio svoje razloge za tvrdnju da je “Tito uvijek ostao Hrvat”, odnosno da je bio “hrvatski orijentiran političar”. Prvo, antifašistički pokret, koji je Hrvatsku učinio ne samo pobjednicom u Drugom svjetskom ratu, nego je rezultirao i pripojenjem, odnosno vraćanjem Istre matici zemlji. Drugo, stvaranje federalne države Hrvatske po ustavu iz 1945. i 1974. te trajno, kako se to govorilo, federiranje jugo-federacije. Treće, Tito je svjesno išao na stvaranje uvjeta za osamostaljenje republika, ugrađujući u ustav iz 74. pravo na samoodređenje sve do odcjepljenja. Stvaranjem pravnih osnova za proglašenje samostalne Hrvatske - kako je Tuđman tumačio Valentiću, a ovaj mi lani svjedočio u jednom razgovoru - Tito je posredno omogućio i stvaranje hrvatske države.

Josip Broz nikako se ne uklapa u crno-bijelu shemu, kompleksna je povijesna ličnost. Teško ga je svesti samo na jednu dimenziju. Da, zaslužan je kao vođa antifašističkog pokreta, i da, odgovoran je za ratne i poratne zločine. Tuđman će ga iz svoje fascinacije državotvornim projektom nazivati dijelom hrvatskog državotvornog kontinuiteta, izrijekom navodeći da ima zasluge za hrvatski narod. Hebrang će ga ostrašćeno i jednoznačno proglašavati zločincem i ubojicom Hrvata. Ali, ni drugi likovi iz svojevrsne aleje velikana na Pantovčaku nisu posve neupitne, nekontroverzne ličnosti. Titovo izbacivanje iz predsjedničkog ureda može se u kombinaciji s nekim drugim recentnim potezima shvatiti i kao otklon od antifašističkog naslijeđa. Evo, primjerice, predsjednica Grabar Kitarović u svom inauguracijskom govoru antifašizam ne spominje, što bi možda ostalo neprimijećeno i nevažno da nije još nekih upozoravajućih signala. Tako je, recimo, ravnateljica Spomen područja Jasenovac ovoga puta ostala bez pozivnice, ali su se zato među VIP gostima na svečanosti prisege dali vidjeti neki liblinzi HDZ-ovih struktura koji se inače rado kite ustaškim perjem. Najvažnije, šef HDZ-a u nekoliko se navrata već izjasnio za brisanje antifašizma iz Tuđmanovom rukom pisane preambule hrvatskog Ustava.

Uvod u promjene

Deložiranje Tita iz ureda Kolinde Grabar Kitarović partizanska će Hrvatska shvatiti kao izraz nepoštovanja prema svojoj tradiciji. Izbacivanje biste s Pantovčaka s istodobnim najavama o vraćanju državnog pokroviteljstva nad Bleiburgom može se shvatiti i kao uvod u promjenu Ustavom određenog antifašističkog karaktera hrvatske države. Na koje se naslijeđe Hrvatska želi nasloniti: na NOB ili na NDH? Da se razumijemo, aktualna je vlast teško pogriješila povlačenjem s bleiburških komemoracija, o čemu smo ovdje u vrijeme donošenja te odluke već pisali. Istina je da su svibanjski skupovi na Bleiburškom polju duboko kontroverzni, zbog prisustva ustaških obilježja i zbog svojih revizionističkih tendencija. Ali Sabor se svejedno nije trebao povući zato što je Bleiburg jedino mjesto organiziranog spomena na žrtve masovnog zločina koji je pobjednička, partizanska vlast počinila nad razoružanim i bez suda likvidiranim zarobljenicima. Bleiburška Hrvatska mora imati mjesto komemoriranja svojih žrtava.

Znak jednakosti

Hrvatskoj treba i jedno i drugo. I Tito i Bleiburg. Bez povlačenja znaka jednakosti, ali i Titova bista na Pantovčaku i državno pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom. Što ne isključuje, nego bi moralo podrazumijevati kritičan odnos prema crnima i crvenima, prema ustaštvu, ali i prema mračnim stranama Titove epohe. Bez toga nema ni prevladavanja prošlosti. Na žalost, teško naslijeđe duboke rascijepljenosti hrvatskog naroda otprije sedamdesetak godina pokušava se precrtati u sadašnjost. Tako HDZ-ovi progonitelji Tita i zagovornici vraćanja Bleiburga tvrde da je ukidanje državnog pokroviteljstva rezultat povijesnog autizma hrvatske ljevice te njene nepodnošljive ignorancije tamošnjih žrtava. Premda je upravo SDP-ova, Račanova koalicijska vlast uvela praksu saborskog pokroviteljstva nad Bleiburgom i svi su se dosadašnji lideri ljevice, od Račana do Josipovića i Milanovića, tamo poklonili. Dok Franjo Tuđman - distanciran prema mitu Bleiburga - nikada to nije učinio.

Nije problem u prošlosti. Ni u nekadašnjim povijesnim ličnostima, njihovim zaslugama, zabludama i greškama. Problem je uvijek u onima koji njihovo naslijeđe ne znaju apsolvirati. Njemački predsjednik Joachim Gauck nedavno se na komemoraciji žrtvama savezničkog bombardiranja Dresdena usprotivio selektivnom tumačenju povijesti. Ne štedeći Njemačku, tražio je da se ne zaborave uzroci koji su doveli do bombardiranja i žrtava. Zemlja koja je sama pokrenula rat, rekao je, ne može iz njega izaći nekažnjena i neoštećena. Hrvatski političari ne bistre povijest, nego je mute. Svojom upotrebom prošlosti truju javnost. Tito i Bleiburg nisu im povijesne činjenice, nego razlog za vođenje nekih novih obračuna. Njihovo recikliranje historijskih tema prijeti ponavljanjem povijesnih tragedija.