JELENA LOVRIĆ U slučaju Ina mnogi su konačno pokazali svoje pravo lice

Ivo Sanader ponovo se predstavlja kao jedini posjednik istine. U Londonu u arbitražnom postupku Hrvatska protiv MOL-a pojavio se, kako je sam rekao, kao svjedok istine. To je taj gard poznat iz onog vremena kad se bez njega u Hrvatskoj ništa nije događalo. Dok je on natkriljivao sve ostale. Ali poza više ne funkcionira. Nekadašnja karizma danas djeluje beznadno poput zgužvana baluna. Svejedno, sve što se u povodu njegova svjedočenja pred arbitražnim sudom UNCITRAL zavaljalo Hrvatskom pretvorilo se u svojevrsni sat anatomije. Ne samo bivšeg premijera, nego još više današnjih šefova i struktura državne vlasti. Na slučaju Ina mnogi su pokazali svoje pravo lice. To je točka u kojoj se razotkriva i potpuno striptizira prava priroda HDZ-ove vlasti, nekadašnje, kao i ove aktualne, s Tomislavom Karamarkom na čelu.

Nekadašnji premijer, a danas multioptuženik - treba li uopće reći? - ima puno pravo da se zaklinje u vlastitu nevinost. Ne treba se čuditi činjeničnim i pravnim akrobacijama i spinovima kojima se odlučio braniti. Čak ni pokušajima da se prikaže žrtvom političkog progona. Nešto se više treba čuditi njegovim odvjetnicima. Ne zato što daju sve od sebe da ga obrane - što im je posao za koji su vjerojatno jako dobro plaćeni - nego zato što se često ne ponašaju kao advokati, nego kao Sanaderovi obožavatelji, ruinirajući vlastito profesionalno dostojanstvo. Suportirat će ga tako i u tvrdnji da su sve optužbe protiv njega pobijene, premda ni jedan od brojnih postupaka nije okončan pravomoćnom oslobađajućom presudom.

Sanader također ima pravo da bude razočaran i bijesan i na neki se način osjeća žrtvom. Ne zato što optužnice protiv njega možda ne stoje, nego zato što na optuženičkoj klupi sjedi uglavnom sam, premda su se aktivnosti koje mu se stavljaju na dušu odvijale u mnogo širem društvu. Oni koji su glavu spuštali, oni koji su je okretali, oni koji su zatvarali oči i oni koji su šutjeli o tome, svi su oni prešutno podupirali stvaranje sustava koji je državu tretirao kao vlastiti privatni bankomat, govorila je sutkinja Ivana Čalić. Ljuti boj protiv sistemske korupcije sveo se uglavnom na Sanaderovo ime i to se zaista ne može smatrati pravednim.

Ali, svjedočenjem pred arbitražnim sudom i još više onim što je nakon povratka rekao u svom televizijskom intervjuu, Ivo Sanader otkrio je, prvo, svoju jaku vezanost uz MOL. Obrana vlastite pozicije posve je očekivana, ali to treba obaviti pred domaćim sudovima, gdje se postupci protiv njega i vode. Arbitražni proces po njegovu je pravnu situaciju potpuno neutralan. Ali nije neutralno, a nije ni točno kad Sanader kaže da je njegovo izručenje Ine u potpunu vlast MOL-a odgovaralo vlasničkim udjelima hrvatske i mađarske strane. Spornim ugovorom, amenovanim njegovom voljom, MOL je dobio svu vlast u Ini, premda nema većinsko vlasništvo. Dok je Hrvatska, s tek nekoliko postotaka manjim udjelom od MOL-ova, ostala faktički bez ikakve mogućnosti odlučivanja. Također kad bivšu, SDP-ovu vladu optuži da je nepotrebno protiv MOL-a pokrenula arbitražu, Sanader će zanemariti bitnu činjenicu da je prvo MOL tužio Hrvatsku, tražeći milijarde odštete za plinski biznis, pa je hrvatska kontratužba bila iznuđena. Da je bivši premijer išao pred UNCITRAL braniti vlastitu kožu, njegov bi postupak bio legitiman. Ali on je išao pomagati MOL-u u postupku kontra Hrvatske. Po svemu što je procurilo u javnost i po onome što je naknadno sam rekao, zapravo je svjedočio protiv vlastite države.

Drugo, Sanaderovo paradiranje po Londonu i domaćim televizijskim ekranima ponovno je osvijestilo činjenicu da ni jedan postupak koji se protiv njega vodi još nije okončan pravomoćnom sudskom presudom. Odnosno da je veliki obračun s korupcijom - što je Hrvatskoj bio uvjet za ulazak u EU - ne samo podbacio, nego i propao. Antikorupcijska je kampanja eutanizirana. Velikim dijelom zaslugom hrvatskog pravosuđa. Mnogi su u tome dali svoju ruku, čak i najviše sudske instance, pa i Ustavni sud nekim svojim krajnje kontroverznim, ponekim i skandaloznim odlukama.

Sanader je možda najsnažniji, ali ne i jedini pokazatelj da je lov na visokopozicioniranu korupciju stavljen na slow motion. Remetinec se više ne tretira kao sramota. Ni kao eliminacijski, pa čak ni ograničavajući faktor za političku i društvenu prihvaćenost. Slično o tome govori i činjenica da je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić postao faktor s kojim šef HDZ-a dogovara preslagivanje Vlade. Zaista, kako kaže Božo Petrov, treba imati želuca pa ići s onima koji su zbog sumnje na kriminalna djela već nekoliko puta završili u pritvoru. Ali prvaci države nisu tako gadljivi. Predsjednica Hrvatske ili šef HDZ-a u velikom su prijateljstvu upravo s takvim junacima s pravosudnim repovima. Umjesto čvrstog bedema protiv političke korupcije spletena je sve do vrha države i Ustavnog suda čvrsta mreža koja opstruira borbu protiv visokokalibrirane hobotnice. Iz toga onda proizlazi i činjenica da se Hrvatska i dalje ubraja među tri najkorumpiranije države u Europskoj uniji.

Treće, lavina koja se pokrenula Sanaderovim odlaskom u London pokazala je ne samo da je rat protiv korupcije obustavljen, nego da se suspektni momci s one strane zakona ponovno otvoreno miješaju s političkom elitom. Aktualna bi vlast - otkriva se na slučaju Ine - mogla nastaviti s politikom koju je svojedobno provodio Ivo Sanader. Sadašnji bi šef HDZ-a mogao završiti ono što je nekadašnji premijer počeo. Sanader je hrvatsku naftnu kompaniju predao MOL-u, svejedno sad iz kojih razloga, Karamarko bi taj proces mogao zaključiti. Vlada se u stavu prema Ini evidentno podijelila. Premijer Orešković i Most skloniji su nastaviti politiku prethodne vlasti i neće pustiti Inu da šaptom sada definitivno padne u MOL-ove ruke, u HDZ-u posve suprotno pokazuju se spremnima trgovati nacionalnim interesima. Medijima će ovih dana iz Banskih dvora došapnuti da je premijer Orešković začuđen utjecajem koji MOL ima na neke ljude u HDZ-u. Božo Petrov govori o interesnim grupacijama koje bi radi Ine destabilizirale cijelu Vladu.

Tomislav Karamarko sada je jako kontaminiran činjenicama koje su isplivale u javnosti o njegovoj povezanosti s Jozom Petrovićem, MOL-ovim pouzdanikom u Hrvatskoj. Petrović na neki način predstavlja poveznicu od Sanadera do Karamarka. Nekad je bio čovjek od velikog Sanaderova povjerenja, jedini koji je 2009. prisustvovao njegovom susretu sa šefom MOL-a Hernadijem, kada je navodno odlučena sudbina Ine, a danas je isto tako čovjek od velikog Karamarkova povjerenja. Šefa HDZ-a neugodno terete i javno izrečene sumnje o poslovnoj povezanosti njegove obitelji ne samo s Petrovićem, nego i s MOL-om. Sam se kompromitirao načinom na koji je pokušao stati u obranu njihove povezanosti. Kaže da se ne odriče ljudi “zato što svjedoče negdje”. Nije negdje, nego na sudu u procesu u kojem se odlučuje o interesima Ine i hrvatske države. Jednom će reći da s Petrovićem razgovara takoreći samo o sportu, drugi put da će ovaj “koliko sam upoznat”, kako napominje, “svjedočiti u korist Hrvatske”. Ma da, MOL ga baš plaća, i to masno, zato da svjedoči u korist Hrvatske! Priča o osobnom prijateljstvu za koje javnosti ne mora polagati račun ne drži vodu. Prijatelja se ni Karamarko ne treba odricati, ali nije prirodno da je s MOL-ovim lobistom u dnevnoj komunikaciji. Ne, dok je potpredsjednik Vlade i dok je MOL u teškom, višemilijunskom arbitražnom sporu s hrvatskom državom. Osim ako ne misli produžiti tamo gdje je Ivo Sanader stao.

Misli li premijer Orešković zaista da se sve što je izbačeno u javnost sada može pomesti pod tepih s tvrdnjom da je riječ o “zdravim tenzijama”, kako je to jučer rekao? Između partnera u Vladi nisu pale samo teške riječi, nego i teške optužbe, koje se ne mogu ostaviti neistraženima. Moglo bi tu biti posla i za Državno odvjetništvo, ako tamo još nešto rade.