JELENA LOVRIĆ Što bi za SDP značila pobjeda Zorana Milanovića, a što pobjeda Zlatka Komadine?

Jedan nudi povratak SDP-a na vlast. Premda je vlast upravo izgubio i bilo kakav je comeback nemoguće očekivati, barem do idućeg izbornog ciklusa, za četiri godine. Drugi nudi povratak SDP-a socijaldemokraciji. Premda je socijaldemokracija danas teško pitanje i za ukupnu lijevu Europu. Pogotovo je teško pitanje za intelektualno zapuštenu i politički prilično pogubljenu institucionaliziranu hrvatsku ljevicu. Koja bi ga - iz mnogo razloga, ali posve pogrešno - mogla pretvoriti u pitanje nostalgije. Međutim, od prizivanja sjećanja na neke davne dane, čak i ako ih se zove vremenom ponosa i slave, ne kuje se program za budućnost.

Eto, to je dilema pred kojom danas stoji SDP, kao još uvijek ključna stranka nedesne Hrvatske. Tek otvorena bitka između Zorana Milanovića i Zlatka Komadine za vođstvo u stranci nije samo izbor između dvije osobe. Čak ni između dvije karakterom, čini se, posve suprotne ličnosti. Birajući budućeg šefa stranke, SDP će odlučivati o vlastitoj političkoj agendi. Kojim će putem i kamo. Ishod je u ovom trenutku potpuno neizvjestan, ali s velikom se sigurnošću može prognozirati da će utakmica biti žestoka, lako moguće i prljava. Kakvi su i dosad znali biti okršaji u SDP-u. Što bi pobjeda jednog ili drugog kandidata mogla značiti za stranku?

Mlađi Milanović poznat je kao fajter i teški ovisnik o adrenalinu. U sukobima, koji nerijetko služe nabildavanju njegova ega, pokazuje višak energije. Stariji Komadina djeluje mnogo inertnije, u nekim trenucima čak i tromo, kao da je ispražnjen od energije. Čini se kao da u utakmicu ulazi preko volje, kao zarobljenik svoje prije skoro dvije godine ispaljene najave da će se kandidirati za šefa SDP-a. Možda i zato jer nitko drugi ne želi Milanoviću izaći na megdan. Ali oni koji ga poznaju tvrde: tiha voda brijege dere.

Jedan je intelektualno opremljeniji, obrazovan, načitan, poliglot. Drugi nije prošao takve škole, ali pokazuje socijalnu i političku inteligenciju. Ne može biti SDP-ov ideolog, ali - za razliku od Milanovića - Komadina nije one man show. Timski je igrač. Okupljanjem ljudi kompenzirat će vlastite deficite. Zvanje inženjera ne mora ga diskvalificirati. Upravo suprotno, tvrde zagovornici, može stvoriti asocijativnu poveznicu s bravarom koji je svojedobno stvorio partiju.

Milanović je vodio stranku na nacionalnoj razini. Kao premijer briselskim je adresama klizio kao riba u vodi. Komadina je čovjek terena, permanentno u komunikaciji ne samo s vlastitom stranačkom bazom. Zbog sklonosti dijalogu i političke pristojnosti Gvozden Flego nazvat će ga nedavno novim Ivicom Račanom. Nije nevažna ni činjenica da ne gubi izbore. Godinama već pobjeđuje. Dok se Milanović ne može oprati od činjenice da je stranku doveo do poraza. Izgubio je izbore, kako mu ovih dana uredno evidentiraju, pete zaredom, pa SDP danas ima tek dva župana i samo deset većih gradova, onih koje broje više od deset tisuća duša. Najvažnije, ostao je i bez Zagreba.

Što bi promjena na kormilu značila za stranku? Zoran Milanović došao je prije osam godina na čelo SDP-a kao nova snaga, s potencijalom da postane lider neke nove, moderne ljevice. Ali, taj se potencijal u međuvremenu profućkao. Nastupio je kao vjesnik demokratskih promjena, uveo je princip da šefa SDP-a biraju svi članovi stranke. Danas je SDP potpuno autokratski vođena partija. Milanović o svemu sam odlučuje, nikoga ne konzultira, okružio se dijelom svog ministarskog zdruga, kao klubom navodno crvenih, a zapravo politički uglavnom bezbojnih, stranačkih yuppieja. Premda je izgubio izbore, ma što on o tome tvrdio, svoju funkciju ne želi dati na dispoziciju, još manje da bi ponudio ostavku, što bi morao biti nekakav demokratski standard. Istina, neki su problemi naslijeđeni. Ni Račan se 2003. nije odrekao funkcije, nego je promijenio cijeli ustroj stranke i kadrovirao potpuno novu SDP-ovu vrhušku, a sve kako sam ne bi bio promijenjen. Radništva i zaokreta ulijevo također se prisjećao prigodno, uglavnom uoči izbora.

Slično se i Milanović tek na isteku premijerskog mandata osjetio pozvanim pokazati socijalnu osjetljivost i brigu za vlastitu socijalnu i izbornu bazu. Ali, neki od tih poteza, poput rata s bankama oko švicaraca, više su djelovali kao stvar PR sugestija, nego kao rezultat principijelnog političkog izbora. Tri su godine, sve dok nije dogorilo do prstiju, SDP-ovi šefovi uvjeravali javnost da nije vrijeme za socijaldemokratske mjere i odluke. Na funkciji premijera Milanović se pokazao kao maksimalno konfliktan i nepredvidljiv čovjek. Svoju pripadnost ljevici uglavnom je interpretirao kao gađenje prema HDZ-u, prilično razumljivo s obzirom na tradiciju uvaljanosti te stranke u korupciju i civilizacijske aberacije. Ispalo je, međutim, da je taj odium prema desnilu manje rezultat moralnih načela, a mnogo više stvar pragme. Jer, u borbi za vlast i opstanak u Banskim dvorima Milanović se pokazao spremnim utaliti baš sa svakim, s takvim kompromitiranim HDZ-om, pa i s Glavaševim crnokošuljašima.

Premda djeluje malo staromodno, ili nemoderno, Zlatko Komadina je kandidat promjena. Iza njega stvara se široki blok protiv Milanovićeva načina vladanja SDP-om. Sve više nezadovoljnika, donedavno skrivenih u šutnji i oportunizmu, odlučuje se javno deklarirati. Uz Komadinu će, kako stvari sada stoje, stati gotovo svi SDP-ovi patrijarsi, donedavni predsjednik Sabora Josip Leko, europarlamentarac Tonino Picula, Rajko Ostojić već se autao… Istina, neki od saveznika djeluju poput gorkog vica. Splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, koji je prvi zakukuriknuo s traženjem Milanovićeve ostavke, upravo se odlučio počastiti luksuznom limuzinom, “magično crne metalik boje”. Kerumov je Maybach barem bio kupljen vlastitim sredstvima. Baldasarova magija grabeži za cestovnim krstaricama ide na državni trošak. Ali, to je danas SDP. Stranka koja često pokazuje frapantan manjak bilo kakvih moralnih skrupula, pa će i skori izbori vjerojatno proteći u znaku izbora manje lošeg rješenja. Više će se, izgleda, odlučivati protiv, nego za. Podrška Komadini mogla bi se mobilizirati na glasanju protiv dosadašnjeg šefa stranke, a manje na uvjerenju da je njihov kandidat najbolji mogući izbor.

Milanovićev izazivač najavljuje da će stranku otvoriti i pretvoriti u točku okupljanja, a ne osamljivanja. SDP je proteklih godina ostao bez nekih od svojih perjanica, ostao je bez svoje pameti, bez svoga oduvijek jakog sidra u intelektualnoj kremi nacije, stranka se sama odsjekla i izolirala od svojih prirodnih saveznika, gubila je svoje biračko tijelo, u četiri godine ostala je siromašnija za gotovo svakog petog birača, izgubila je mladu generaciju. Kao prvi znak nove politike Komadina je najavio poziv na povratak u SDP svima koje je Milanović u protekle četiri godine šutnuo, stvarajući tako konkurenciju na ljevici.

Mnogo je teže pitanje povratka socijaldemokraciji. Neki će reći da Komadina ne razumije modernu ljevicu. Da je njegova retorika iz osamdesetih, iz vremena prije Račana. Možda. Drugi u njemu pak vide hrvatsku verziju Jeremyja Corbyna, novog lidera britanskih laburista i nove ikone europske ljevice, koji također kao da dolazi iz nekog prošlog vremena. Naime, nakon teškog nasukavanja s politikom trećeg puta Tonyja Blaira, zapadnoeuropske lijeve stranke u traganju za novom političkom platformom, koja će moći odgovoriti na izazove današnjeg vrlo zahtjevnog i socijalno radikaliziranog vremena, uključuju i povratak nekim vlastitim tradicionalnim vrijednostima. Koje će njihovi protivnici ne samo s desnice, nego i iz krugova salonskih ljevičara proglasiti previše lijevima.

Da bi SDP u sljedećem razdoblju bio ozbiljna opozicija, nije dovoljna samo volja da se bude protiv HDZ-a. Potrebno je artikulirati vlastitu političku platformu. Koja u SDP-u danas ne postoji. Izbor budućeg šefa stranke u tom je procesu tek jedan, nikako jedini od potrebnih koraka. Iz borbe za crveni tron 2007. SDP je izašao ojačan. Način na koji je stranka nakon Račanove smrti organizirala izbor novog lidera, s utakmicom između četiri kandidata, osvojio je javnost. Bilo bi jako dobro da SDP ostane na razini tog iskustva i svim kandidatima za novog šefa stranke osigura ravnopravan status. Nažalost, neki potezi s Iblera signaliziraju da bi SDP mogao skliznuti ispod standarda koje je prije osam godina sam postavio.