JELENA LOVRIĆ Rat koji je četiri godine dizao sada će smirivati. Instant Gandhi iz HDZ-a

Premda su konačno preko usana prevalili rečenice kakve su se od njih odavno očekivale, predsjednica Republike i predsjednik Vlade djelovali su prilično zbunjeno dok su se u ponedjeljak, gotovo istodobno, obraćali hrvatskoj javnosti, odjednom ponukani da posebnim izjavama deklariraju svoja antifašistička uvjerenja i čvrstu osudu NDH. Djelovali su zgužvano, kao da ih je pozvalo na red, jer je morao doći netko iz svijeta da oni napokon izdeklamiraju da je ustaški režim bio zločinački, da je antifašizam u temeljima hrvatskog Ustava, a Jasenovac da je najveća ljaga na savjesti Hrvatske. Očito je susret s Amerikancem zaduženim za pitanja Holokausta, posebnim izaslanikom američkog State Departmenta Nicolasom Deanom, bio poticajan. Drugim riječima, ispravni i odlučni stavovi na neki su način iznuđeni. Jasan je antifašizam iz državnog vrha Hrvatske iscijeđen silom američkog utjecaja.

Čak je i Tomislav Karamarko počeo prati ruke od crnokošuljaša. Uspio je promrsiti da “ustaštvo, tamo gdje se javlja, treba doista uništiti”, ali je teško istisnutu izjavu odmah relativizirao, alarmirajući javnost zbog problema koji su, po njemu, očito mnogo važniji i urgentniji. “Oko nas svuda boljševizam, žal za Jugoslavijom”, zakukao je u Saboru svoju poznatu mantru, opet pokušavajući da brojne fašistoidne ispade zasjeni izmišljotinama o navodno sveprisutnom lijevom totalitarizmu. Šef HDZ-a i potpredsjednik Vlade očito ne vidi dobro. Crvene ga fatamorgane vazda muče. Teško je primijetiti da bi Hrvatskom danas marširale tisuće pod crvenim barjacima, s Internacionalom na usnama i ortodoksnim komunizmom u srcu. Toga jednostavno nema. Ali, jako ima masovki koje se prolamaju ustaškim ZDS pozdravom. Također, nemoguće je ne vidjeti njegovoj stranci bliske pokušaje revizije povijesti, kojima je cilj da se Jasenovac kao industrija provođenja rasnih zakona podvali Titovim partizanima te se zločinačka NDH tako potpuno ekskulpira.

Svojim lutanjem u stvarima koje su civilizacijski standard, svojim dvosmislenim stavovima o povijesnim činjenicama, politička se vrhuška jako osramotila, ali - što je mnogo važnije - osramotila je i cijelu državu. Hrvatska se u međunarodnoj javnosti danas ponovno prepoznaje kao zemlja otvorenog i primitivnog ustašluka, fašističkim sentimentima obojenih desničarskih derneka. Vladajućom voljom suportirano falsificiranje karaktera jasenovačke tvornice smrti bila je kap koja je prelila čašu. Ne znamo da se u bilo kojoj zemlji dogodio presedan kakvom upravo ovdje svjedočimo: da židovske organizacije odbiju sudjelovati na službenoj komemoraciji Holokausta. Vrijednosno glavinjanje oko naslijeđa Drugog svjetskog rata, koje posebno eskalira od dolaska HDZ-a na vlast, neće proći bez posljedica po državu. Hrvatska se u svijetu ponovno počinje gledati sa skepsom i rezervom. Opet bi mogla doći na zao glas kao nacističkom revivalu sklona država.

Kako se to moglo dogoditi?

Moglo se dogoditi, prvo, zato što ljudi na kormilu države pokazuju tragične političke deficite. Zemljom vladaju družbe skromnih, pa i mizernih političkih sposobnosti. Potpuno nesposobne da akceptiraju važnost svog određenja prema antifašizmu. Ni predsjednica, ni premijer, ni Vlada, ni vladajuća koalicija nisu uspjeli shvatiti koliko su to važna i civilizacijski određujuća pitanja. Pogotovo za državu s hipotekom kakvu otprije sedamdesetak godina, iz NDH, nosi Hrvatska. Kao što prvi predsjednik Franjo Tuđman, premda svemoćan, nije uspio u svojoj ideji miksanja kostiju u Jasenovcu, tako ni današnjim šefovima države ne mogu proći povijesna i politička šaranja koja vode relativiziranju ustaškog zločina.

Kao ni bijeg od izjašnjavanja, što se sada pokušava prodati pod firmom nepristajanja na politiziranje Jasenovca. Konclogori i odnos prema antifašizmu prvorazredna su politička pitanja. Za svaku državu. Svaka ozbiljna državna vlast ima u tom pogledu jasno definiran stav. Komemoracije podno Kamenog cvijeta nisu i ne mogu biti samo izražavanje pijeteta prema nevino pobijenim žrtvama, nego ištu i jasno zauzimanje stava prema politici koja je bila rodno mjesto zločina. Žrtve trebaju govoriti na stratištima, ali ni politika ne smije šutjeti. Kao što njemačka kancelarka Angela Merkel ne šuti na takvim mjestima. “Njemačka neće nikad zaboraviti nezamislive strahote što su ih počinili nacisti u koncentracijskim logorima”, rekla je lani u Dachauu. Željom da se šuti nad jasenovačkim grobovima samo se pokušava kamuflirati nerazgovijetan, često i dubiozan stav državnog vrha prema kompleksu tema koje su odavno trebale biti jednom zauvijek apsolvirane. Zanimljivo, politički ih govori na Bleiburgu ne smetaju. Niti u tom slučaju preporučuju tihu sućut.

Drugo, vodeća politička garnitura nije uspjela predvidjeti - što je zaista sasvim nevjerojatno! - da koketiranje s ustašlukom ne može proći zbog međunarodne zajednice. Da će dvosmislene izjave njezinih korifeja biti evidentirane, da se neće nezapaženo provući ministri koji ustaše nazivaju herojima i mučenicima, niti će se ignorirati široko otvaranje vrata blaćenju antifašizma i istodobnom isticanju zahtjeva da se ustašluk dekriminalizira. Franjo Tuđman bio je izložen izolaciji i Izrael nije htio priznati Hrvatsku sve dok on iz svojih knjiga nije izbacio neka povijesna zastranjenja i opačine. Hrvatska je sad pozvana na red, ali neodgovorno titranje državne vlasti filoustaškim sentimentima već je jako naštetilo nacionalnim interesima.

Treće, Karamarko sa svojim doglavnicima, krugom za dizanje panike od jugoaveti kako bi se lakše otvorio put jahačima ustašizacije duha nacije, nije sposoban shvatiti da takva politika nema prolaz ni u domaćoj javnosti. Može osvojiti svu vlast u Hrvatskoj, ali neće uspjeti nametnuti svoj revizionistički diskurs. Antifašizam je ovdje bio autohtona pojava i njegove su stečevine snažne. Hrvatsku od fašizma nije oslobodila ruska Crvena armija, nego hrvatski partizani. Šef HDZ-a, koji je samog sebe profilirao kao udarnu pesnicu nekakvog antikomunističkog manifesta, ne razumije ni činjenicu da jugoslavenski socijalizam nije uvezen izvana i nije bio onako rigidan kao drugdje u istočnom bloku.

Hrvatska nije ustaška država, radikalno desne stranke osvajaju skromnu potporu, a i njegova se često ekstremizirana politička retorika potrošila, pa će je sada dati popeglati i hrvatskoj će se javnosti ubuduće navodno prodavati kao borac protiv ideoloških sukoba i podjela. Rat koji je četiri godine dizao sada će, tvrde, smirivati. Instant Gandhi iz HDZ-a! Otpor pretvaranju ustašluka u društveni mainstream svojom je širinom vjerojatno iznenadio njegove promotore. Otpor je veći nego što su očekivali.

Ofenzivi političkog mraka uglavnom se suprotstavlja građanska pobuna. Ne toliko SDP, koji je i sam znao šurovati s crnokošuljašima. Fašistoidnim nasrtajima na demokratsku Hrvatsku trenutno mnogo značajniji otpor pruža novonastajuća nestračka opozicija, svojevrsna spontana narodna fronta, nego institucionalizirana oporba.

Židova u Hrvatskoj gotovo da više nema, Srbi se također broje na prste, ali kad židovske organizacije dignu glas, daleko se čuje. Tako će i jučerašnja komemoracija u Jasenovcu, tjedan dana prije zakazanog službenog državnog okupljanja, vjerojatno odjeknuti snažno i ne baš dobro po Hrvatsku. Njihovo demonstrativno odbijanje da se podno Kamenoga cvijeta nađu rame uz rame s onima koji su šutjeli o buđenju endehazijskih vampira vladajući već danima pokušavaju predstaviti kao izraz nepoštovanja jasenovačkih žrtava i neprimjeren, gotovo neprijateljski čin prema državi. Optuženi su za štetnu politizaciju i proizvođenje novih podjela u društvu. Premijer Orešković osobno im je prikačio da svojim postupkom vrijeđaju žrtve i njihove obitelji te nanose veliku štetu Hrvatskoj. Izjava je nepametna i sramotna za njegovu funkciju i ne može mu proći. Šteta je Hrvatskoj već napravljena, najviše kad se s vrha vlasti toleriralo ustašluke. Žrtve vrijeđaju oni koji relativiziraju prirodu jasenovačkog martirija. Implicitna poruka da bi Židovi opet bili krivi za Jasenovac činjenično je netočna, moralno blasfemična i politički užasna.