KOMENTAR

JELENA LOVRIĆ O čemu Karamarko i Kolinda ne govore isto

Zagreb, 101214.Hrvatska demokratska zajednica obiljezila je 15. obljetnicu smrti prvoga predsjednika Republike Hrvatske i utemeljitelja HDZ-a dr. Franje Tudjmana polaganjem vijenaca na njegov grob na zagrebackom groblju Mirogoju.Na fotografiji: Kolinda Grabar Kitarovic i Tomislav Karamarko.Foto: Dragan Matic / CROPIX
 Dragan Matic / CROPIX

Potrebna je prilična doza perverzije da se obljetnica smrti Franje Tuđmana obilježava promocijom knjige Ivana Aralice s naslovom “Smrad trulih lešina”. Omiljeni književnik prvog hrvatskog predsjednika sigurno nije mislio na već petnast godina mrtvog “utemeljitelja hrvatske države”, kako Tuđmanu znaju tepati, ali nad grobovima je netaktično govoriti o lešinama. Politička nekrofilija javna je strast mnogih koji evo, najavljuju povratak Franji Tuđmanu, proglašavajući ga ne samo povijesnom veličinom nego i putokazom za budućnost. Utemeljitelja HDZ-a dižu u nebesa, a faktički ga posthumno teško masakriraju. Vrijeđaju uspomenu i zapravo ga pretvaraju u karikaturu. Nitko se Tuđmanu nije narugao kao oni koji se danas u njega kunu. Legije novokomponiranih povratnika korijenima razorit će i pozitivne aspekte njegova naslijeđa. Nakon njih, ni kamen na kamenu od Tuđmanove politike neće ostati.

Čim dođe na vlast, tvrdi ovih dana Tomislav Karamarko, ugradit će Franju Tuđmana u hrvatski Ustav, kroz neku, kako je rekao, zgodnu formulaciju o kojoj se tek treba dogovoriti. Također, “unificirat će udžbenike, kako bi se na pravi način verificirala uloga i djelo doktora Tuđmana”. Koliko nebuloza u dvije rečenice!?

Prvo, sve ako i osvoji vlast, HDZ bez dvotrećinske većine u Saboru ne može mijenjati Ustav niti Franju Tuđmana u njega unositi. Ustav bi morao biti izraz nacionalnog konsenzusa, a ne rezultat političkog diktata. Barem je tako bilo sve donedavno. Čak i u onim demokratski faličnim devedesetim godinama.

Drugo, apsolutni je nonsens da se u temeljni konstitutivni akt države upisuju pojedinci, bez obzira na funkcije i zasluge. A pogotovo ako nije riječ o političkim svecima. Desetljeće i pol nakon smrti Franje Tuđmana, nacija bi morala biti sposobna njegovu ostavštinu racionalno analizirati. S uvažavanjem se pokloniti onome što je bilo dobro, kritički progovori o teškim greškama. Primjerice, Tuđmanova promašena, od civiliziranog svijeta osuđena politika prema Bosni i Hercegovini više se problematizirala devedesetih, u jeku rata, nego danas. Povijesna distanca Hrvatskoj u tom pogledu nije donijela nikakvo sazrijevanje i emancipaciju.

Treće, apsolutno je neprihvatljivo da pretendent na funkciju premijera u bilo kojoj demokratskoj državi govori o, s političke razine nametnutom, unificiranju udžbenika. Jednako je anakrono štititi Ustavom i zakonima bilo čiji lik i djelo. Ili pretvarati bilo kojeg državnika, sa svim njegovim plusevima i minusima, u državnu dogmu.

Kad najavljuje promjenu Ustava kako bi onemogućio da svatko, kako je rekao, može šutnuti Tuđmana, Karamarko zapravo prepisuje recepte iz propalog soc-režima. U demokratskim državama šefovi stranaka ni državni čelnici ne pišu udžbenike niti propisuju što se ima misliti. Kao prvi hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman zaslužuje poštovanje, ali u slobodnoj državi garantirana je sloboda misli i izražavanja. U politički pluralnoj i nazorima šarenoj državi moguće je da netko i “šutne Tuđmana”, čak i ako većina o njemu misli pozitivno. Hrvatsku treba učiti kulturi dijaloga i uvažavanju različitosti, a ne škopljenju misli i političkom i svjetonazorskom unificiranju.

Četvrto, HDZ-ova potreba za povratkom Franji Tuđmanu prilično je razumljiva. Prvi hrvatski predsjednik, kako pokazuju recentna istraživanja, i dalje uživa veliku podršku u hrvatskoj javnosti. Jednoj kompromitiranoj i moralno posrnuloj stranci to je sidro za koje se može uhvatiti. Pogotovo ako sama danas nije sposobna artikulirati nikakvu novu, sadašnjem vremenu primjerenu politiku.

Ali načinom na koji ga interpretira, Karamarko pokazuje da Franju Tuđmana ili ne razumije ili ga drsko falsificira. I dosad sklon selektiranju ukupne hrvatske povijesti, šef HDZ-a i od utemeljitelja svoje stranke uzima samo ono što mu paše, ostalo praktično otpisuje. Za pravu je povijesnu revalorizaciju potrebno kapaciteta. Karamarko po Tuđmanu čupka po svojoj mjeri, demonstrirajući vlastitu inferiornost. I ovom je prilikom njegovu politiku nacionalnog pomirenja proglasio, doslovce, propalom, obrazlažući kako su “oni koji negiraju Hrvatsku” iskoristili navodno im poklonjenu demokraciju. Hajde da ovoga puta na ulazimo u razglabanje o tome tko je kome u Hrvatskoj poklanjao demokraciju!

Nije se nužno pretjerano skandalizirati ni nad Karamarku uobičajenim etiketiranjem predstavnika aktualne vlasti kao strukture “kontaminirane crvenim totalitarizmom”. Premda je upravo takva retorika potpuno totalitaristička!

Dakle, za jednu od najbitnijih sastavnica Tuđmanove politike šef HDZ-a tvrdi da je propala. Iako se politika pomirbe dosad slavila kao spasonosna. Objektivno, bez nje vjerojatno ne bi bilo pobjede ni oslobađanja zemlje. Bez nje, Hrvatska je devedesetih mogla potonuti u atmosferu građanskog rata, čemu su HDZ-ovi ekstremisti otpočetka težili. Karamarko se danas ponaša kao njihov eksponent, kao izdanak krila HDZ-ovih jastrebova i ultraša, a ne kao sljedbenik Franje Tuđmana. Nakon ovakvih ispada aktualni šef HDZ-a morao bi objasniti što još od politike utemeljitelja stranke smatra živim i validnim, a što propalim i mrtvim. Koliko smo čuli, Tuđmanovo uvažavanje Josipa Broza Tita potpuno bi prekrižio. Na antifašizam gleda mrkim okom. Premda je ZNA SE tko antifašizam upisao u Ustav, a Titovu bistu postavio na Pantovčak. Što bi još revidirao i politički sakatio i što bi od prvog hrvatskog predsjednika na koncu ostalo, ako ga Karamarko bude filtrirao?

Peto, ne samo što se povratka Tuđmanu tiče, HDZ je danas u potpuno shizofrenoj situaciji. Šef stranke priča jedno, predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović nešto drugo. Ona se također poziva na prvog hrvatskog predsjednika, hvali se da će završiti njegovo djelo. Ali, intonacija je posve drugačija. Nije desničarski isključiva, govori o zajedništvu, ne histerizira oko Jugoslavena, uvažava antifašizam, ne reži na Tita, ali primjećuje da on neće nahraniti gladne ljude, ne sije strah, ne prijeti političkim neistomišljenicima. Kvaka je u tome da Karamarko svoju predsjedničku akviziciju ne smatra važnom. Predsjednički izbori nisu tako fatalna priča kao što se govori, Kolinda ipak nije preznačajna, rekao je ovih dana za Globus. Što će reći: izgubi li izbore, postaje nevažnom. Čak i ako osvoji Pantovčak, ne postaje važnom. Njenu retoriku šef stranke smatra tek demokratskim cvijećem, predizbornom bižuterijom za kupovanje publike. Ona je prigodna parada, on gospodar HDZ-ove politike. Spremnošću da javno krene u redigiranje Franje Tuđmana, što je gesta velike političke drskosti, Tomislav Karamarko sam sebe predstavlja kao političara opasnih namjera.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 21:48