JELENA LOVRIĆ Milanoviću je zadnji trenutak da mijenja nesposobne ministre

Ma ne, zašto bih podnio ostavku? Treba raditi svoj posao. Radimo što je moguće bolje, ponekad griješimo, svi griješe, ali za sada situacija ide dobro. Naravno da je mogla biti značajno bolja, da nije bilo tog nesretnog štrajka, točno 60 dana. Ali svi smo mi krivi - tako je na pitanje o mogućoj ostavci zbog kaosa u zdravstvu odgovorio nadležni ministar Rajko Ostojić. Nije jedini koji se iskreno iznenadi kad ga se upita za abdikaciju. Za ministre Milanovićeve Vlade ostavka je nepostojeća imenica. Bez obzira na rezultate koje ostvaruju.

Suprotno obećanju o smanjenju lista čekanja, što je bilo njegovo glavno izborno obećanje, ministar zdravlja danas otvoreno priznaje da su medicinske usluge postale još nedostupnije. Liste nisu srezane nego su, dapače, narasle. Sada su četiri puta duže nego na početku njegova mandata. Krivi su, tvrdi, doktori koji su bili u nikad dugotrajnijem štrajku, ne vodeći računa o interesima pacijenata. Sigurno, ali ni ministar ne može oprati ruke. Zadatak mu je da takve situacije rješava. Što mu nije pošlo za rukom. Posve suprotno Ostojićevom uvjeravanju da je situacija dobra, insajderi tvrde da je cijelo zdravstvo pred kolapsom.

Ili, industrijska se proizvodnja u državi i dalje rapidno strmoglavljuje, ali je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak sav sretan jer je napokon završio industrijsku strategiju. Očekuje pljesak, a trebao bi snositi konsekvencije svoje neuspješnosti.

Investicije su i dalje u ogromnom podbačaju, ali nadležni potpredsjednik Vlade Branko Grčić ponaša se kao da cvjetaju. Od prvog dana - uzaludno! - najavljuje investicijski tsunami. A prošla je, upravo završena godina bila po tome jedna od najgorih.

No, profesor Grčić zbog tih se očitih neuspjeha ne misli zahvaliti na dužnosti.

Hrvatsko stočarstvo doživljava svoju propast: u protekloj je godini proizvodnja mlijeka smanjena za četrdesetak posto, zatvoreno je više od tri tisuće farmi, ali ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina i dalje uživa svu premijerovu podršku. Premda je za te katastrofalne rezultate direktno odgovoran. Kad su mljekari prosvjedovali, nije ni trepnuo. Nije htio razgovarati, nego ih je pokušao dezavuirati. Bilo mu je važno razbiti traktorsku pobunu. Nastupio je tvrdo, nepopustljivo. Realne probleme nije ni pokušao riješiti. Danas, kad se pokazuju rezultati njegove indolentnosti, neće ponuditi ostavku. I dalje smatra da mu je ministarski legitimitet neokrnjen. Premda je situacija s proizvodnjom hrane najgora dosad.

To su samo neki od ministara s ogromnim, grandioznim podbačjima. Ali u Vladi se generalno zbog drastičnih neuspjeha, ni zbog iznevjerenih izbornih obećanja, nitko ne uzbuđuje. Nitko da bi se posuo pepelom, nitko da bi priznao greške. Još manje da bi se zbog nesposobnosti netko povukao. Dvije godine slušamo kako kabinet premijera Zorana Milanovića - zato jer je, tvrde, preuzeo odgovornost za zemlju - ima pravo da posvuda pozapošljava svoje kadrove. Smanjili su prostor za javne natječaje jer se, kao, moraju ekipirati ljudima od povjerenja. Sad bi napokon bilo vrijeme da počnu preuzimati odgovornost i za svoje rezultate. Ali to im se baš ne mili. Tome se opiru. Migolje. Izmotavaju se. Kad ih javnost pita za ostavke, onda smo, jel'te, svi krivi. Neće biti da je baš tako. Kad su - i sve dok su - poluge vlasti u njihovim rukama.

Za svoj ignorantski odnos ministri imaju podršku u premijeru Milanoviću. Koji je više puta rekao da je zadovoljan rezultatima i kadrovskim postavom svoje Vlade, da ne vidi potrebe za promjenama, da s istom ekipom vozi dalje. Vjerojatno smatra da bi bilo kakvo preslagivanje ili rekomponiranje predstavljalo priznanje slabosti ili vlastitog neuspjeha. Ali nije tako. Da od svojih ministara traži odgovornost za rezultate, Milanović bi samo dobio. Pokazao bi da mu nije svejedno, kako sada često djeluje. Demonstrirao bi svoje nemirenje s ministarskim manekenima, ljenčinama i nesposobnima. Podigao bi ljestvicu. Kad je svojedobno od nekih tražio visoke standarde, javnost je uvijek dobro reagirala. Ostala je razočarana kad je olabavio, odnosno kad se pokazalo da je fingirao.

Ostavka ili dvije unijele bi novi dinamizam u vladajuću ekipu. Bile bi znak da premijer želi i pokušava bolje. Da se ne miri s indisponiranošću svojih ljudi. Da inzistira na rezultatima. Da shvaća institut odgovornosti i posjeduje liderske sposobnosti. Jer, ako ne odgovaraju ministri, čak ni kad su strašno omanuli, odgovarat će premijer. Ako se članovima Vlade dopušta da se ne smatraju odgovornima, bez obzira što im se u resoru događa, onda će se logično postavljati pitanje odgovornosti njihova šefa. Ako ne moraju demisionirati ni oni koji se evidentno ne uspijevaju nositi sa svojim ministarskim poslom i zadacima, neminovno će se postaviti pitanje ostavke Zorana Milanovića. Ako premijer ne bude mijenjao ministre, javnost će sigurno - to je tek pitanje vremena - početi tražiti smjenu kompletne Vlade.