JELENA LOVRIĆ Hoće li opet biti rata na Balkanu? Možda i hoće, ali to neće biti naš rat... Amerikai Rusija naše zemlje guraju u svoju bitku za podjelu interesnih sfera

Civilizirana suradnja između Hrvatske i Srbije, čak i kad je riječ o rješavanju zajedničkih problema, još izaziva čuđenje u svijetu. Nekako istodobno dok je njemačka kancelarka Angela Merkel svoju politiku otvorenih vrata argumentirala strahom od mogućnosti da zatvaranje njemačke granice zapali nove oružane sukobe na fragilnom Balkanu, utjecajni New York Times raspisao se o dosad neviđenoj senzaciji: hrvatski i srpski policajci u Šidu rade rame uz rame na tranzitu izbjeglica. Uglavnom, dvije nekoć zaraćene države sklopile su, javlja američki novinar, rijedak dogovor kako bi migrantima olakšale put. Osiguravaju prijevoz vlakom preko državne granice tako da im prolazak Zapadnim Balkanom, područjem koje je poznato po zastojima, kaosu i bijedi, učine jednostavnijim. Zemlje kaosa i bijede tako su uređenima i bogatima pokazale da mogu bolje. Svojevrsni tamni vilajet postao je primjer organiziranosti i humanosti.

Izbjeglička kriza stvorila je nervozu i napetosti među državama kojima njihova ruta prolazi. Kad ljudska rijeka počne curiti preko granica, to će posve razumljivo proizvesti šok, pa i strahove. Ali ne, rata na Balkanu zbog seobe naroda na zapad neće biti. Premda su se neke države žicom i ksenofobijom pretvorile u blindirane tvrđave. Premda se i neke druge zanose idejom kako je ograda rješenje i svoje su prihvatne centre zabarikadirale vojskom i oklopnjacima. Premda je i Hrvatska u prvim danima optuživala Srbiju da joj namjerno prelijeva prevelik broj izbjeglih, isto onako kako je Slovenija kasnije pakirala Hrvatskoj. Službeni je Zagreb čak blokirao promet na Bajakovu, ali taj je kamionski rat sa Srbijom pokrenut ponajprije iz predizbornih razloga. Danas dvije države na transferu nesretnika koji grnu prema Njemačkoj primjerno surađuju. Dogovor je rezultat zajedničkog interesa. Hrvatsku i Srbiju u ovom je slučaju povezao interes, ali njihova je suradnja ipak iznenađenje. Jer jedni i drugi godinama bježe od dobrosusjedske kooperacije, čak i onda kad tako koriste samo vlastitoj šteti.

Rata neće biti i zato jer su, kako je to srbijanski premijer Aleksandar Vučić ovoga tjedna rekao u Sarajevu, zemlje na Balkanu iscrpljene od ratova. “Mi smo biološki, ekonomski, socijalno, svakako razoreni da bismo u nečemu takvome mogli sudjelovati”, objasnio je svoje neslaganje s alarmantnim najavama kancelarke Merkel. Balkan je oduvijek bure baruta, i danas je opterećen brojnim zapaljivim problemima, neriješenim odnosima i nezavršenim državama, ali je, valjda, sit ratova. Posebno bi ih morala biti sita Srbija, koja je u svim ratovima što ih je devedesetih vodila popila teške poraze. Iz svakog je izlazila teritorijalno sve manja i socijalno sve devastiranija. Premda se Srbija u posljednje vrijeme opet politički radikalizira, pa su tamošnji mediji nedavno napali hrvatsku politiku zloglasnim rječnikom iz ratnih vremena, vanjskopolitička agenda premijera Vučića generalno nije ratnohuškačka. Dobro, njegovo četnikovanje otprije dvadesetak godina uvijek će biti razlog za oprez, ali ne može biti razlog da mu se pozitivno ne vrednuju neki recentniji potezi. Ljetos je tako, unatoč prijetnjama, otišao u Srebrenicu i dobio batine, sada se za ponovnog posjeta Bosni i Hercegovini javno odrekao secesionističke politike Milorada Dodika,

Prognozi da rata na Balkanu neće biti kontrira novopokrenuta trka u naoružanju između Hrvatske i Srbije, o kojoj se odskora i javno govori. Vučić je nedavno u Moskvi otvorio tu temu, tražeći pomoć u naoružavanju svoje zemlje. Ustvrdio je da Srbija mora nabaviti “neko defenzivno oružje” kako bi se mogla zaštititi od prijetnji sa zapada. U Hrvatsku su stigle lansirne rampe s balističkim raketama, rekao je. Spomenuo je i moderne jurišne helikoptere Kiowa te njemačke panzerhaubice. Ne želimo sukobe nigdje i nikad, ali moramo biti spremni, objasnio je. Javno priznate strepnje premijera Srbije od jačanja hrvatske oružane sile - Vučić smatra da Hrvatska želi postati “vojno najmoćnija zemlja Balkana” - ministar obrane Ante Kotromanović proglasio je najvećim komplimentom. Vjerojatno je pritom više rezonirao kao nekadašnji ratnik, nego kao aktualni ministar. Srbiju je poučio da ona nema para za jačanje i modernizaciju svoje vojske. Ali, ni Hrvatska nema para. I hrvatska je država također u velikim financijskim problemima, na rubu dužničkog sloma i padanja u bankrot. Svejedno, u posljednju je godinu dana intenzivirala nabavku novih borbenih sustava. Takvo jačanje vojne spreme nije navodno viđeno još od Domovinskog rata. Doduše, stručnjaci ga smatraju vojnim kramerajem. Kažu da je Hrvatska dobila staro ili zastarjelo naoružanje koje Amerika i Njemačka običavaju rashodovati. Ali u odnosu na borbena sredstva kakvima raspolažu susjedne zemlje, pogotovo one iz jugosfere, riječ je o modernom i moćnom oružju.

Činjenica da Hrvatska pojačava svoju naoružanost nema mnogo veze s njenim eventualnim, nikad iskazanim ratničkim ambicijama, nego je povezana s nekim projektima koji nisu primarno hrvatski. U kojima bi hrvatska država bila tek sluga, ili topovsko meso, u funkciji nečijih tuđih interesa. Sada se mogu čuti već i sasvim otvorena agitiranja da bi se Hrvatska morala pretvoriti u svojevrsni bedem protiv utjecaja Rusije u regiji. Tako bi se, kao, kvalificirala za ključnog američkog saveznika na Balkanu. Iz tih je interesa onda potaknuto i recentno opremanje Hrvatske vojske. Danas je posve jasno da se na istoku Europe pokušava uspostaviti čvrsti i nepropusni, čak i vojni bedem prema Rusiji. Također je kristalno jasno da autorska prava na projekt okomice Jadran-Baltik ipak ne idu hrvatskoj predsjednici. Premda ga je predstavljala kao vlastitu inicijativu. Kolinda Grabar-Kitarović u ovom slučaju samo pokušava realizirati plan skovan u američkim ili NATO radionicama. Riječ je o stvaranju nekakve tampon zone, sanitarnog kordona, svojevrsnog proturuskog masiva, kako su ga nazvali neki analitičari, nove željezne zavjese koja će Vladimira Putina držati odsječenim od Europe.

Hrvatska bi u tom novom “Berlinskom zidu”, rezultatu obnovljenog hladnog rata, trebala biti jedan od ključnih aktera. Namijenjena joj je uloga važne karike u suvremenoj verziji Maginotove linije. Usto, i svojevrsnog kerbera cijele nekadašnje jugoregije od infiltracije ruskih interesa. Srbija lavira između Moskve i Bruxellesa, nedavni nemiri u Crnoj Gori, a prije toga i Makedoniji, kao i ukupna situacija u srpskom dijelu Bosne i Hercegovine, navodno su rezultat Putinovih pojačanih ambicija na Balkanu. Pokušaja novovjekog ruskog cara da se stečene pozicije i utjecaji sačuvaju ili prošire. Od Hrvatske se stoga očekuje da bude veći papa od pape. Da se odrekne bilo kakvog poslovanja s Rusijom. Svojedobni veliki odlazak hrvatskih gospodarstvenika u Moskvu američka je administracija gledala mrkim okom. Ne sviđa joj se ni mogućnost da u desetljećima zapuštene Kupare uđu ruski investitori. Premda je ruska ponuda u tom slučaju bila i jedina, od Hrvatske će se, saznajemo, nakon izbora tražiti da taj posao poništi. Ukratko, Balkan se opet pretvara u poligon za nadmetanje i sukobe velikih sila.

Hoće li biti rata na Balkanu? Možda i hoće. Ali to neće biti naš rat. Amerika i Rusija evidentno rade na tome da ovdašnje zemlje uključe u svoju bitku za podjelu interesnih sfera. Stručnjaci koji se bave sigurnosnim pitanjima tvrde da se preko država bivše Jugoslavije upravo utire razdjelnica između američkog i ruskog područja utjecaja. Bojišnica je još živa, bitka još nije definitivno riješena, još traje otimanje oko toga tko će na koju stranu. Zajednički je interes Hrvatske i Bosne i Hercegovine i Srbije da se u te ratove ne daju uvući. Ako vojno jačanje Hrvatske zaista rezultira regionalnom trkom u naoružanju, profitirat će samo trgovci oružjem. Za ovotjednih razgovora u Sarajevu srpskom je premijeru Vučiću izravno servirano upozorenje da Bosna i Hercegovina neće sjediti skrštenih ruku. Pokrenu li Hrvatska i Srbija nadmetanje u oružju, i Bosanci će potražiti sponzore za popunjavanje vlastitog vojnog arsenala. Ali, Daytonskim je sporazumom određena ravnoteža oružanih snaga na Balkanu. Tko je poremeti, krši međunarodne ugovore i mogao bi pokrenuti opasnu spiralu ponovne militarizacije nekad zaraćenih i jedva razvojačenih postjugoslavenskih država. Na to je vjerojatno mislila i Angela Merkel kad je priznala svoje strahove od obnavljanja ratnih sukoba na Balkanu. Izbjeglice su tu tek kolateralni fitilj.