Jedan Berlinski zid je srušen. Što s preostalima?

Uoči proslave 25. godišnjice pada Zida nestalo je sedam bijelih križeva s postolja kod Reichstaga. Grupa aktivista demontirala je križeve postavljene u spomen poginulima prilikom pokušaja bijega preko Berlinskog zida i postavila ih nekoliko tisuća kilometara dalje. Mladi Nijemci postavili su križeve uzduž nove europske granice koja je podignuta od pada Zida do danas: u Bugarsku, Grčku i Melilu, španjolsku enklavu na afričkoj obali, okruženu devetmetarskim zidom od bodljikave žice. Odnijeli su križeve na mjesta gdje su zatvorene tisuće ilegalnih imigranata iz Afrike i Azije kako bi ih se spriječilo da se dokopaju Berlina, da ostanu daleko od Amsterdama i Pariza, Švedske i Danske.

Službena brojka kaže da je u 28 godina postojanja Zida 136 ljudi poginulo u pokušaju bijega iz Istočnog u Zapadni Berlin, troje u samoj godini pada Zida, nešto prije nego što će u studenome 1989. taj betonski mastodont izgubiti ulogu granice svjetova. Koliko je tisuća i tisuća ubijeno prilikom pokušaja bijega na čitavoj dužini nekadašnje željezne zavjese, nikada nećemo saznati.

Službenoj brojci od 136 poginulih prilikom prelaska Zida aktivisti njemačkog Centra za političku ljepotu, ti noćni kradljivci bijelih križeva pred Reichstagom, suprotstavili su podatak o 3000 onih koji svake godine pogibaju pokušavajući se probiti kroz novi, Shengenski zid. Granica 1989. nije uklonjena, ona se samo preselila tisućama kilometara južnije, alarmirali su svojom akcijom.

Padom Berlinskog zida, najsnažnijeg simbola raspada Istočnog bloka, radikalno se promijenio svijet u kojemu živimo. I mijenja se i dalje, izglobljen iz nekadašnje ravnoteže još uvijek traži novu.

Kako je svijet osamdesetih bio jednostavan! S jedne strane Zapad, demokracija, Rolling Stonesi i punk, dućani s pločama i kožnim jaknama, a s druge Rusi, sive vojne parade, višesatni TV prijenosi političkih govora, gulazi i redovi za kruh. Ovi drugi svi su htjeli iz svoga svijeta pobjeći u onaj prvi, Slobodni svijet. Zapad se predstavljao nadmoćnijim ne samo vojno i ekonomski, nego i moralno: dok su Rusi i njihovi sateliti brijali na naciju i imaginarnu klasu koja je prikrivala diktaturu partijske elite, Zapad predvođen Amerikom uvjeravao nas je da je on garancija slobode svakog pojedinca, bez obzira na naciju, vjeru ili bilo kakvo drugo obilježje.

Ta privlačna, slobodarska slika Zapada uspješno se održavala dokle god su na bjegunce s Istoka pucali njihovi, s istočne strane granice. Svi su s Istoka htjeli na Zapad i zato su režimi Istoka postavljali minska polja, bodljikavu žicu i graničare s treniranim psima. Nekadašnja Jugoslavija nije se računala: sporazumom Savezne Republike Njemačke i SFRJ iz 1968. nekoliko stotina tisuća ljudi otišlo je graditi njemačko gospodarsko čudo i otad su granice ostale otvorene, od osamdesetih otprilike pod istim uvjetima kao danas.

Dok su policije i vojske Istoka brinule da nitko ne izađe iz komunističkog raja, Zapad je lako održavao sliku humanog sustava koji - za razliku od onih bešćutnih totalitarista s Istoka - cijeni svakog čovjeka i svaki ljudski život. Lenjin i Trocki su možda krenuli s idejom da poprave bijedni položaj radništva prvo u carskoj Rusiji a onda u ostatku svijeta, no nakon Drugoga svjetskog rata, u strahu od širenja komunističke pošasti, na zapadu Europe radništvo je postiglo životne uvjete neusporedivo bolje od onih u komunističkim zemljama, a o političkim pravima da i ne govorimo. Dok je Berlinski zid dobro stajao, dok je Ceausescu ubijao po podrumima, Zapad je bio topla, milostiva majka koja je obećavala lijep, dostojanstven život svima. Danas bismo rekli - perfektan PR: humanizam nasuprot ideološkom teroru i policijskoj državi! Dok im je trebalo radne snage, sirotinja s juga je punila tvornice na sjeveru, a politički azil su mogli dobiti svi iz Egipta, Irana, Mađarske ili Vijetnama koji su mogli dokazati da su proganjani zbog svojih političkih uvjerenja, vjere ili nacije.

Rušenje Zida 9. studenoga 1989. i pad željezne zavjese koja se te godine rasula od sjevera do juga trebali su biti trijumf tog Slobodnog svijeta, koji cijeni Čovjeka iznad svega. I ovih dana ih se tako slavilo. Ipak, nemoguće je sakriti da je, mimo vatrometa i šampanjca, stvarnost koja se formirala u ovih 25 godina bitno drugačija od onoga čemu su se nadali mladi na Branderburškim vratima u studenome 1989.

Rušenjem bipolarnog svijeta neka dostignuća Zapada prešla su na Istok: sada ćete i u Rumunjskoj svake četiri godine moći glasati za više od jedne stranke, policajaca se više ne bojite, nema redova za kruh. Ali, nije se mijenjao samo Istok. Kako su mase pohrlile preko granice, tako su plaće na Zapadu počele padati, i to toliko da danas sve veći broj radnika u zemljama poput Njemačke i Francuske ne može plaćom prehraniti obitelj. Berlinski zid nije se srušio samo na jednu stranu. U stvarnosti, urušila su se oba svijeta: prvi drastično, u dvije godine od njega nije ostalo ni traga, a ovaj drugi polako, tako da još i danas tiho izdiše pred našim očima, s posljednjim žilavim ostacima nekadašnje slave. Guantanamo i Snowden preokrenuli su priču o slobodi i ljudskim pravima, a Slobodna Europa sve više sliči na prikaz svijeta u nekom holivudskom filmu katastrofe, u kojemu preživjeli brane ono malo preostalih resursa civilizacije pucanjem na očajničke izgladnjele mase s druge strane Zida. Taj Zid više ne prolazi kroz središte Berlina, nego uz granicu Bugarske, Grčke, Hrvatske.