Je li Zdravko samo maska iza koje se skrivao - Zoran?

Da sam na njegovu mjestu, bio bih tri puta gori, tako je Zoran Mamić prokomentirao najnoviji javni ispad svojega najbližeg suradnika koji mu je slučajno i brat. Taj prkosni nastup još jednom nam je dao razmišljati nismo li pogrešno doživjeli maksimirski inferno i hijerarhiju u njemu.

Za početak pokušajmo vidjeti što bi značilo “biti tri puta gori” od Zdravka Mamića? Je li izvedivo triplirati domete čovjeka koji je kodificirao psovku u javnom govoru te zaštitio sirovi nastup začinjen vulgarnim uvredama kao svoj autentični proizvod?

Zdrava logika kaže da je stvar teoretski izvediva. Evo za ilustraciju, ako te dobro raspoloženi Zdravko ujutro benigno pozdravi s “idi u p...u materinu”, Zoran bi se mogao iskreveljiti i pozdraviti s “idi u tri p...e materine”. Ako bi Zdravko još jednom poželio na onu stvar nabiti YouTube, Zoran bi takvom izazovu doskočio energično nabijajući još i google earth, amazon.com i transfermarkt.de. A kada Zdravko na javnoj televiziji zalijepi na čelo frontmanu Gustafa 500 eura, Zoran bi mu zakvačio samo 165 eura jer nastoji biti “triput gori” od brata. Ipak, slijedeći ovu formulu, mlađi braco bi zapao u probleme jer Zdravko se rijetko zadržava na jednostavnoj mimici i jezgrovitoj psovci.

Sve da na raspolaganju ima odred kaskadera i boljih karakternih glumaca, Dinamov sportski direktor ni slučajno ne bi mogao biti “tri puta gori” od brata na zagrebačkom aerodromu, one urnebesne večeri nakon pobjede nad Ajaxom. Morao bi poderati ne samo svoju majicu nego i košulju, suknju i haltere dežurnoj carinskoj službenici, leći i provozati se kroz metal-detektor, pozvati na tulum cijeli tamburaški orkestar HRT-a i izvrijeđati tri puta više nacionalnih manjina nego što je to učinio brat koji je stigao samo do Srba i Muslimana.

Za tako furioznu monodramu Zoran Mamić nema snage ni talenta, što ne znači da njegove dramske sposobnosti treba podcijeniti. U ulozi sportskog direktora on od prvog dana u uredu slaže drame u rosteru Dinamove momčadi. Urođeni dar za prepoznavanje nogometnih klasa u naponu snage prvi put je demonstrirao kada je iz igračke mirovine izvukao Jensa Nowotnyja, ozljedama izmučenog stopera čija su koljena češće odlazila pod nož nego što je Liz Taylor išla na zatezanje lica. Nowotny je odigrao desetak utakmica prije nego se opet ozlijedio i s milijunskom otpremninom u džepu, u uvjerenju da su Hrvati luckasti narod koji se na svaki način pokušava riješiti novca, napustio Maksimir.

Dok se ograničavao na teritorij koji poznaje iz prve ruke, Zoranu Mamiću još se mogao zalomiti poneki ubod poput Georga Kocha, srčanoga njemačkog golmana kojeg je publika brzo zavoljela, ali pravi su problemi nastupili kada je Zoran otkrio da prostranstva južne Zemljine hemisfere.

Tako smo dobili privilegij uživo gledati Carlosa, Sammira, Suareza, Moralesa, Guelu, Dodu, Cufrea i majku svih transfernih bitaka, Adriana Calella, mladića čiji me dva milijuna eura težak transfer navodi na heretičku misao da se Franjo Tuđman - svojedobno žestoko osporavani sportski direktor “modrih” - puno bolje kužio u nogomet od Mamića juniora. Za strancima sumnjive kvalitete Tuđman je posezao samo iz kozmetičkih pobuda, kada je svijetu trebalo pokazati da on nije ksenofob, ali u osnovi je ostajao vjeran provjerenooj 3-5-2 formaciji u kojoj je branio Ladić, a obrambeni i vezni igrači te napadači bili su Hrvati ili u ekstremnom slučaju poneki Bosanac. Taj je recept dva puta “modre” odveo u Ligu prvaka, dok je kadroviranje Zorana Mamića momčad parkiralo na sporedni europski kolosijek te utrlo put prema gubilištu cijeloj trenerskoj bojni. Svim tim Zajecima, Ivankovićima, Kužeima, Blaževićima i drugima on je bio tako lojalan suradnik da im neprijatelji zapravo i nisu bili potrebni.

Zoran Mamić je bio mastermind ‘operacije Vahid Halilhodžić’, što najveći dio javnosti prepoznaje kao panični pokušaj klupske vrhuške da sačuva vlast u trenutku kada je izgubila svaki legitimitet. Nogomet je prevrtljiva stvar i ovo posezanje za proslavljenim, uglednim trenerom možda na kraju upali, iako iz današnje perspektive Zoran Mamić broji posljednje tjedne na dužnosti sportskog direktora “modrih”. Možda će dokumenti njemačkih istražitelja, koji Mamića dovode u vezu s namještanjem finala Kupa s Hajdukom, odigrati ulogu katalizatora u ovoj priči i usput nam pomoći da odgovorimo na pitanje tko je tu Lucifer, a tko njegov pomoćnik? Dok čekamo na precizan odgovor na ovo pitanje čini se najpametnijim ovaj odnos tumačiti uz pomoć krilatice Georgea Busha o “osovini zla”...