Europska unija ima nešto što se zove “zajednička vanjska politika” na čelu koje je visoka predstavnica Federica Mogherini. Veliko je pitanje koliko je uopće ta politika zajednička i je li uopće politika. Iako je bilo najava i pokušaja reforme kako bi EU u toj politici bila vidljivija, efikasnija i jača, ništa se nije promijenilo. Ta je politika, zbog podjela unutar Europske unije, zbog različitih interesa pojedinih država članica, pa i pojedinih europskih političara, i dalje marginalna. EU ne može u zajedničko ime sročiti niti običnu izjavu za javnost a da pritom ne pripazi na moguće reakcije bilo koje države članice. Zato su poruke EU suhoparne, neučinkovite i nebitne.
Zato je ono što se zove “zajednička vanjska politika EU” ostalo najniži zajednički nazivnik, ono nebitno o čemu se svi slože. Odnosi s Rusijom, politika prema Turskoj, odnosi s državama gdje vladaju totalitarni režimi primjer su takvog ponašanja Europske unije. Nije za to kriv Bruxelles ili Europska služba za vanjsko djelovanje, jer same države članice žele da to tako bude. Sada Velika Britanija, koja za manje od godinu dana napušta EU, najavljuje da će tražiti jače sankcije zapada protiv Rusije.
To će dodatno podijeliti EU jer se mnogi lideri europskih država dodvoravaju ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i kao da se natječu tko će mu biti veći prijatelj. Sankcije koja je uvela EU tu su samo radi reda i nemaju neki učinak na ruskog predsjednika. Da su te sankcije važne, sigurno bi pritisak unutar EU za njihovo ukidanje bio veći. Putina i dalje prima njemačka kancelarka Angela Merkel, ruski plin i dalje teče prema državama EU, a europski novac za taj plin teče prema Rusiji.
Jedna od taktika pritiska na Putina prije nekoliko godina bila je da ga se ne poziva na važne skupove, da se izbjegavaju bilateralni sastanci s njim. Ali ništa od toga. On uvijek nađe način da se sastane s mnogim europskim liderima koji u nastupima izgledaju kao da mu se dive. Bilo to tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu ili nekom drugom prilikom.
Iako EU ima osobu zaduženu za zajedničku vanjsku politiku, važnu ulogu u tome i dalje ima država koja predsjeda Unijom. Sada je to Austrija, čija je ministrica vanjskih poslova Karin Kneissl pozvala ruskog predsjednika Putina i na svadbu. I nije ona jedini europski političar koji je očaran Putinom ili koji vidi neki osobni interes kasnije u karijeri zbog tih odnosa.
Sve to služi Putinu kao dokaz nelogičnosti EU sankcija i službenog stava EU prema Rusiji. Jedna je formalna poruka EU, kao igra za javnost, a iza je druga priča nastavka poslovanja s Rusijom.
Tu EU pokazuje nedosljednost i luta u traženju svoje uloge. Jednom se pribojava prevelikog približavanja Washingtona s Putinom zbog nepredvidljivog ponašanja predsjednika Donalda Trumpa, a onda u zagrljaj Putinu idu lideri EU.
Odnosi s Turskom drugi su primjer zbunjujućeg ponašanja EU, a reklo bi se i licemjernog. Ta je država, prema ocjeni stručnjaka, ali i Europske komisije, odavno prestala poštovati vrijednosti EU u procesu pregovora o pristupanju. Ali EU nikada nije imala smjelosti presjeći i donijeti odluku o prekidu pregovora iako u EU nitko iskreno ne vjeruje da će Turska ikada postati članica. Iako su stalno kritizirali postupke turskih vlasti, nisu imali problem nastaviti suradnju s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom, pa čak i onda kad je on otvorenu napadao neke članice i političare EU, uključujući teške riječi koje se ne koriste za saveznike.
Sada kad je Turska u sukobu s Washingtonom, što je još jedna retorička fronta koju je otvorio predsjednik Erdoğan, EU samo razmišlja kako će se to odraziti na nju, pogotovo financijska kriza u koju upada Turska. Ali politički EU prema Turskoj nikada nije pokazala dosljednost, što je također jedan od razloga zašto se ta država udaljila toliko od vrijednosti koje je do sada promovirala Europska unija. A možda je problem u tome što niti sama EU više ne zna koje su njezine vrijednosti i može li ih ona promicati prema vani ako ih same države članice više ne poštuju.
Jedini način da EU postane dosljedan i učinkovit u vanjskoj politici, da njegov politički utjecaj u svijetu bude odraz gospodarske moći i financijske pomoći koju daje, ukidanje je prava veta i prelazak na odlučivanje kvalificiranom većinom u Vijeću i o vanjskoj politici. No i za ukidanje odlučivanja konsenzusom u vanjskoj politici potreban je konsenzus sadašnjih članica u EU. Što tu reformu u ovakvim okolnostima novih podjela čini gotovo nemogućom misijom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....