Prevladava uvjerenje da je Andrej Plenković odabrao raniji, ljetni termin izbora jer predviđa kako bi krajem godine njegova stranka imala bitno slabije izglede za pobjedu na izborima.
Kao ključna prednost što skorijih izbora u odnosu na termin pred kraj godine u većini se analiza navodi očekivan jesenski šok, trenutak kad bi građani mogli do kraja osvijestiti drastične posljedice zaustavljanja gospodarstva zbog koronakrize.
Mogući dramatičan pad standarda i egzistencijalnu neizvjesnost znatnog dijela stanovništva vjerojatno bi teško preživjela i puno sposobnija vlast, a kamoli ova koja je posljednjih godina stvarne potrebe društva i ekonomije često potiskivala u korist puke bitke za preživljavanje i samoodržanje. Zato se ovo objašnjenje razloga požurivanja izbora čini logičnim i čak opravdanim sa stajališta interesa HDZ-a.
Pogrešno bi, međutim, bilo vjerovati da je, za razliku od zimskog, ovaj ljetni termin za Plenkovića garantirano dobitnički. Naprotiv, borba za drugi mandat za njega bi mogla biti neočekivano teška i neizvjesna, i to najmanje zbog kvaliteta ili spremnosti njegovih rivala i izazivača.
Trenutak i okolnosti snažniji su neprijatelji HDZ-u od čitave Bernardićeve opozicije.
Toliko je toga što bi HDZ-ov premijer i vođa HDZ-a trebao pobijediti i nadvladati prije takozvane “Restart koalicije” ne bi li eventualno došao u priliku obraniti mandat.
Ako razdoblje poslije propale turističke sezone procijenimo kao pretpostavljeni moment bolnog otrežnjenja - HDZ-u toliko nepovoljan za izbore - onda ovo predljetno vrijeme možemo doživjeti kao trenutak ozbiljne iritacije građana, što također ne može ići u prilog vladajućoj koaliciji.
Vlast se razilazi i kreće u uvijek antipatično političko natjecanje baš u trenutku kad su građani životno preplašeni mogućim drugim krugom blokirajuće zaraze, kad su roditelji iscrpljeni, zbunjeni, ali i ogorčeni zbog mjesecima zatvorenih škola i vrtića, kad su poduzetnici i radnici zabrinuti što će biti kad isteknu Vladine mjere pomoći, kad je dio građana osobito iritiran provlačenjem neradne nedjelje kroz okvir “epidemioloških mjera” i kad dio stanovnika najvećeg grada pokušava, bez ikakve pomoći države, popraviti domove stradale u potresu.
Jasno, ni za koronu ni za potres nije kriva Plenkovićeva koalicija, ali njihovo postavljanje u odnosu na ova dva izazova i te kako je pod povećalom. Ono što se u jednom trenutku čini kao prednost (“naši su rezultati dobri jer odlično upravljamo koronakrizom”) u trenutku se može izopačiti (“mi koristimo koronu i koronastožer za prijeizborni politički inženjering”).
Utoliko je za Plenkovića izuzetno riskantno što, dakle, dio građana ostavlja u uvjerenju kako zbog stranačkih interesa namjerno potencira zastrašivanje drugim valom epidemije, kako se sklanja iz pozicije vlasti baš u trenutku kad bi Vlada možda trebala osmisliti još jedan paket mjera potpore stanovništvu i poduzetnicima, što odgađa rješavanje gorućeg problema obnove Zagreba i što, najviše zbog izborne matematike, na mala vrata uvodi neradnu nedjelju.
Tu su već najmanje četiri dojma koja bi Plenković trebao pobijediti prije nego što uopće “skoči” na Bernardića ili Škoru.
No, to nije sve što će se ispriječiti na njegovu putu prema zamišljenom drugom mandatu.
Evo što ga još čeka.
Prvo, HDZ-ov premijer morat će pobijediti Stožer, koji, na žalost, nije odolio politikantstvu i stoga se također pretvorio u HDZ-ova izbornog neprijatelja. Naime, sve je više građana koji vjeruju kako je Stožer bio i da još jest kontaminiran političkom agendom.
Drugo, morat će pobijediti predsjednika Milanovića koji, bez obzira na osobnu netrpeljivost prema Bernardiću i dobrom dijelu SDP-a, uoči ovih izbora neće sebi dopustiti da se na njega gleda kao na pasivnog Plenkovićeva pomagača, nego će se, naprotiv, morati indirektno aktivirati kao potpora lijevoj opoziciji koja ga je pogurala na Pantovčak.
Treće, Plenković će nastaviti mučiti muku s preživjelim unutarstranačkim opstruktorima, prije svega u Slavoniji. Neće moći računati na to da će se ljudi poput Penave, čak i ako pragmatično ostanu u stranci, naročito aktivirati na izborima u korist stranačkog rezultata.
Četvrto, kroz kampanju ga sigurno očekuje i ozbiljna bitka za emancipaciju od svojeg koalicijskog partnera Bandića, ovog trenutka političara s najnegativnijom energijom.
Peto, slijedi mu okršaj sa Škorom i svim što Škoro vuče sa sobom, što je - premda u okolnostima drukčijih izbornih pravila - sličan udar na HDZ kao i na prethodnim predsjedničkim izborima.
S tim u vezi - šesto - pred njim je i ponovna bitka s versatilnim Mostom koji će pažljivo odabrati način sudjelovanja u izborima, pa će iz njih vjerojatno izaći s nekoliko mandata koji kasnije mogu biti važni u slučaju neizvjesnog konačnog rezultata izbora.
Sedmo, slijedi mu težak boj za inače tradicionalne HDZ-ove utvrde - Slavoniju i Dalmaciju. U Slavoniji mu, kao što smo spomenuli, problem stvaraju i vanjska i unutarnja opozicija, a Dalmaciju mu ozbiljno destabiliziraju depresija zbog propadajuće sezone i politizirani slučaj sa splitskim domom umirovljenika koji je poharala korona.
I osmo, ništa manje važno, premijer Plenković mora pobijediti sebe. Osim što je upravljajući HDZ-ovom “miksetom” stvorio ozbiljne šumove koji sprečavaju da razumijemo što je zapravo ideologija njegovoga HDZ-a, sadašnji premijer ima problem i s karakterom upravljanja. Naime, tanka je granica između dobitničke samouvjerenosti i gubitničkog bahaćenja i uz tu granicu Plenković sve rizičnije pleše.
Možda bi, dakle, za njega i HDZ bilo predugo i prerizično čekati izbore do kraja godine.
S druge strane, možda je i srpanj preblizu da se dobiju sve ove bitke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....