INTERVJU

JADRANKA FATUR 'Sreća da sam Zagrepčanka, inače se ne bih školovala. Niti novcem od slikanja spasila svoj dvorac'

 Krasnodar Peršun / CROPIX

S Jadrankom Fatur, slikaricom, hiperrealisticom je obično nazivaju, susrećem se u ruševnom pitoresknom dvorcu u Jakovlju, “s one strane Sljemena”, 28 kilometara daleko od Zagreba. Tu je njezin slikarski atelijer već 40 godina. Ima tu u prilično atelijera i drugih umjetnika, a ponekad navrati zec, lisica, ćuk. Tu se može i živjeti, spavati, kuhati, što Jadranka, naravno, čini, a tu je i mnogo knjiga, fotografija, bilo kao uspomene, bilo kao ono po čemu će Jadranka slikati. Hvatam se, nespretno, ciklusa posvećenog groblju, smrti, posljednjim ispraćajima, ali Jadranku to ne zbunjuje:

“Nisam depresivna u nekoj većoj mjeri, ali moj suprug je 24 godine bolovao od karcinoma štitnjače, a zadnjih 20 godina od srca i onda stalno očekujete tu smrt. i to je na mene ostavilo svakakve tragove, ne možete baš zabiti glavu u pijesak, kad prepoznam to kod ljudi, znam da su gotovi, da je za njih stvarnost izgubljena. Ta tema je kod mene prisutna i u pisanju i u slikanju. Kad sam uspoređivala svoje radove s radovima Courbeta, ili onih koji su pisali o smrti - to je tako normalno, ali naše društvo tabuizira smrt, ne želi u tome sudjelovati. Mislim da je to znak neke degeneracije društva, kaže.

Ovaj dvorac, u kojem je vaš atelijer, iz 15. je stoljeća.

- Temelji. U međuvremenu se svašta dograđivalo, dvorac se barokizirao. Naša umjetnička skupina kupila ga je kao dvorac Siksta, jer je zadnji vlasnik bio industrijalac Siksta, koji je imao 189 jutara zemlje… Kad je došlo do nacionalizacije, pa denacionalizacije, ne znam je li obitelj što dobila, ali dvorac je još vlasništvo ULUPUHA i HDLU.

Dobili ste ga 1978., stvarno davno.

- Punih četrdeset godina… i namjeravam ostati. Najviše od svega promijenilo se samo selo, ono je nekad bilo zagubljeno, teško se do njega stizalo. Taj prvi dan putovala sam cijeli dan do Jakovlja. Zastoji su bili česti, poštanske veze nikakve, apoteka, dućančić u povojima, a danas je to takoreći predgrađe Zagreba. I dvorac je dobio vodu, telefon, plin…

No, ipak vam je ponuđeno da u MSU ostavite svoje slike do izložbe, jer ovdje je velika vlaga.

- Da, iako sam adaptirala pod. Dvorac, nažalost, nema podrum, bila je samo zemlja koja se stoljećima nije čistila i sve je počelo trunuti, stvarati se gljive, krtice su izlazile iz zemlje kroz svoje stoljetne tunele, miševi. Jedan honorar uložila sam u adaptaciju poda. Zidovi su ostali i dalje vlažni jer oni crpe takozvanu vertikalnu vlagu. Jako su debeli, napravljeni tako da su vanjski rub cigle, a u sredinu se stavljala šuta ili zemlja, i to središte i dalje crpi vlagu. Trebat će oko cijelog dvorca obaviti drenažu vlage i izolaciju…

Je li vas strah dvorskih duhova?

- Ja čak i vjerujem u duhove, ali sam si mislila, tko je ako ne ja htio dobro ovom dvorcu? Ako nisam, nek me snađe kazna! Dok je moj suprug bio živ, i preko dana smo radili svaki u svom atelijeru, a i po noći bih išla k njemu, penjala se po stepenicama bez lampe.

Svakako. Ovdje se dobro osjećate, to je vaš radni, pomalo i životni prostor, iako, stan vam je u Zagrebu.

- Atelijer sam ovdje dobila nakon što sam se vratila iz Francuske, 1978. Imala sam stipendiju francuske vlade i specijalizirala sam se godinu dana na Beaux-Arts. Izlagala sam i na Francuskom salonu i dobila diplomu Mention Honorable - dobilo nas ju je sto, ali bilo nas je nekoliko tisuća koji smo izlagali. Lijepa uspomena. U atelijeru nije bilo praktički ničega, i počela sam ga osposobljavati za život, spavanje, kuhanje… jer je bilo preskupo i predaleko odlaziti često u Zagreb. Tad se moj budući muž, koji je u dvorcu već imao atelijer, počeo jako vrtjeti oko mene…

Samo da čitatelji znaju, bio je to Ratko Petrić, kipar.

- Počeo mi je jako pomagati… ali ne zadugo, haha, jer puno je radio u svom atelijeru. To je pak njegova priča. Prije toga je živio u umjetničkoj skupini Biafra, u napuštenom dijelu studentskog doma na Trgu žrtava fašizma. Ratko je živio u podrumskoj prostoriji. Nije bilo struje, nije bilo vode. Tri godine je tako živio, radio je u tom podrumu, spavao, a da bi radio, imao je zbirku lampi, petrolejskih, plinskih. Grijao se na naftu, sam je napravio peć… u te tri godine napravio je najsnažnije stvari, velike formate.

Znao je, ako se ne održi u Zagrebu, da se mora vratiti u Zadar.

- A tamo mu nikad nisu ništa omogućili, čak ni napuštenu vatrogasnu stanicu za atelijer mu nisu dali. Nisu imali osjećaj za potrebe suvremenih ljudi… Ja sam odrasla u skromnim uvjetima, ali takvu volju za životom kao kod mog supruga nisam vidjela. Umjetnost je bila njegov pokretač. Bijafranci su sve bili dečki iz provincije, i morali su opstati u Zagrebu… a nije to jednostavno.

No, vi ste Zagrepčanka.

- Srećom, jer da nisam, ne bih se ni školovala. Tako mi je mama govorila. Teško mi je to i zamisliti. To treba reći, školovanje je bilo besplatno, i to je važno za svako vrijeme. Moj prvi izbor bilo je slikarstvo, i uspjela sam od prve. Indeks sjajan, a to što sam poslije vidjela, da neki drugi idu pokraj mene, i brže od mene, a ja sam bolja od njih… shvatila sam da je to malo zato što sam žensko, a malo zato što nemam nikoga utjecajnog u obitelji.

Nazivaju vas “hiperrealisticom”. Je li to točno, i što to za vas znači?

- Hiperrealizam je nešto s čime sam se suočila, to je bio trend u svijetu. Ali je dovoljno širok pojam da u to može stati puno toga. Ona figuracija u kojoj se ja mogu pronaći je figuracija koja je nastala pod utjecajem američkog pop arta i hiperrealizma.

Zašto vas je baš to tagiralo kao umjetnicu?

- Pa, moram reći da je to nešto što sam imala i otprije. U ranim radovima, pod utjecajem moderne, impresionista, i nekih realista, osjećala sam bliskost prema stvarnom svijetu, prema prostoru… umjetnost ima dva izvora, polazi od stvarnosti, ali i od prethodnika. Možda amateri misle da rade direktno “po prirodi”, ali takozvana visoka umjetnost uvijek se referira na tradiciju u umjetnosti samoj. Mene je zanimala i renesansa, i impresionizam i postimpresionizam, Šohaj, Šimunović, Ivančić… neki su mi od njih bili profesori. Svaki od stilova izvlači nešto od prirode u prvi plan, to nikad nije čista priroda, “prepisana”.

Što je važno za slikara hiperrealista?

- Da zna naslikati nešto što će sličiti na nešto. Naravno, to je jedna konvencija, jer sve se događa samo na površini papira, taj mimesis, oponašanje je dogovor između vas i publike.

Naravno, sve je konvencija, kao i u književnosti, i književni “realizam” je samo konvencija.

- Da, uvijek postoji jedan mentalni filter postoji između svijeta i vas. Meni je književnost bila uvijek jako važna. Čitala sam s četiri godine. U parku su me zafrkavali - ti držiš knjigu naopako. Ali nije bila naopako. Recimo da sam imala nagon za spoznajom. Ipak, nisam u životu išla linijom većeg otpora, nego manjeg - jer mi je i crtanje i čitanje išlo lako. Imala sam sreće. Umjetnost je samoostvarenje. Samo… ipak postoji potreba za komunikacijom, potreban je netko tko će se moći “umiješati” u taj vaš rad. I je li umjetnik previše sam ako je nerazumljiv, ako nema svoju publiku? Kao da je tu nešto ipak puklo…

Hoćete reći, suvremena je umjetnost nerazumljiva običnom čovjeku?

- Da mislim da nije toliko vezana uz svakidašnji život kao nekadašnja umjetnost. Koja je bila Biblija za siromašne… slike u crkvama, vitraji, ilustracija Biblije ili knjige, nemate više tu dimenziju.

Traži veliko obrazovanje da bi ju se shvatilo.

- Hermetična je. Čujte, ona ima svoje razloge! Nikada ne bih htjela umanjiti značenje današnje umjetnosti! Ja samo vidim da ona nema tu recepciju…

Koji su vaši povlašteni motivi kao realistice?

- Teško je reći, evo tu sam pripremila neke moje kataloge za izložbu… evo, ovo je slika koju smatram ključnom za moj nastavak rada, iz 1972., koja je imala našivenu jednu rukavicu, ispunjenu vatom… tu je Tizianov motiv, njegov Karlo V., tu sam ja na jednoj maloj slici iz uličnog automata…. Na drugoj je Tijelo Carpacciovo, Sveti Juraj ubija Zmaja, pa opet neki ekran s mojim likom…. Dakle, po fotografijama i po reprodukcijama, kad ih danas sagledam, to su sve moji doživljaju, ništa nije nešto što nisam proživjela…

Tramvaj često slikate…

- Danas drukčije nego prije, ali da. Tramvaj je jedno tijelo koje se kreće u prostoru kad nije gužva, meni vrlo ugodan…

Ljudi vas privlače, svjetlo, kretanje?

- Ljudi me privlače, uvijek. Ali ponekad se bune kad ih fotografiram. Ovo je čamac, odozgor, a čamac je u džinsu, ima nešto i od vagine… to su sve podsvjesne stvari, to sam prepoznala poslije, nije to namjerno. Čamac bi se mogao usporediti s nekom sjemenkom. Puno fotografija napravim, imam čitave stogove, čak i nakon deset godina prepoznam motiv koji prije nisam vidjela.

Vi ste napravili grupni portret prvog Hrvatskog sabora…

- Meni je trebalo neko vrijeme da shvatim okolnosti te slike, ali nije da se ja hoću sad praviti nešto naivna. Bez dva političara slike ne bi bilo. Moj je znanac otprije Darko Bekić, tada Tuđmanov savjetnik, pozna dosta likovnjaka, kazališne krugove. Imao je ideju da se napravi taj prizor, čak mi ga je i skicirao, u protokolarnoj pauzi dogovorio mi je susret s Tuđmanom, i tako smo stigli moj muž i ja, s mojim slikama koje sam trebala donijeti na ogled, a kad smo na hodniku sreli Žarka Domljana, rekao je “sumnjam da ćete vi ući kod njega”. Ali se prevario. Tuđman je Ratka prepoznao i prasnuo u smijeh. Ratko je s njegovim sinom Miroslavom radio u Studentskom listu. Kad je selio skulpturu “Adam i Eva”, tešku 300, iz Biafre, koja nigdje nije stala, Miroslav mu je predložio da je pohrane na tavanu njihove vile... poslije je transportirana u Jakovlje. Ratko se upoznao s Tuđmanom možda u vrijeme kad su već organizirali HDZ, nekoliko puta ga je pozvao k sebi, u vilu, na druženje. Htio ga je upisati u HDZ. Ratko nije htio. Nije bio prije ni u Partiji. Ni ja nisam htjela. Poslije toga zvao ga je na godišnje domjenke gdje je bilo jastoga, šampanjca, kavijara… Ratko je odlazio, ali ja nisam htjela.

Počeli ste raditi skice?

- Više njih. Baš je bio Zaljevski rat, malo sam gledala to, malo kuhala, malo radila skice. Po skicama je nastala studija, 120 x 70 cm, po njoj je rađena velika slika 4,60 x 2,60, koja danas visi. Donijela sam da je Tuđman vidi, bio je zadovoljan. Ja sam pronalazila fotografije iz Vjesnika, iz Starta, slagala arhivu.

Neke su osobe naknadno dodane, na primjer Vlatko Pavletić.

- Je, ali to je nešto normalno. Zašto? Zato što taj kut s ministrima nije bio zahvaćen na većini fotografija. Obično je prikazivan srednji dio gdje su bili SDP, pa dva srednja reda s uzvanicima, bosanski predsjednik, muftije, Ante Marković, slovenski predstavnici… ali taj polukrug završavao je tako da bi svi oni trebali biti naslikani s leđa. Kad sam vidjela gdje će biti slika, da je nekako spasim, odlučila sam je proširiti za metar. Domljan se uhvatio za glavu - Ja tu ne bih ništa mijenjao! On je htio po studiji za koju smo se dogovorili, ali ja sam autor! Što će meni lađa ministara? To bi bilo autentično, ali je besmisleno kao motiv. Golema leđa u prvom planu! I onda sam napravila to krilo, i Šuška, i Špegelja… a onda mi je prišapnuto da Pavletić pita gdje je on? Da je on bio ministar! Pa sam opet kopala po slikama, i na nekim detaljima, jer ne može se to snimiti u cjelini, čak ni s današnjom tehnologijom. I našla sam ga, s crvenom leptir-mašnom. Rekla sam, nema problema, meni ionako treba nekoliko likova, jer smo produžili sliku za 60 centimetara. Još je tu bio Hebrang, on je iz profila… mislim i Boljkovac.

Hoće li slika biti na izložbi u MSU?

- Ne, jer bi se ona izborila za neko povlašteno mjesto, a to ne bi bila istina o mom slikarstvu. Ta slika nije za mene tipična. Iako, zagrizla sam ja u to. Bila sam odlučna. Suočenje s takvim zadatkom stvara noćne more…

Vi ste imali noćne more?

- Ne! A za izložbu, predložila sam kustosici da je prikažemo kroz proces nastanka, kao projekciju, a ne stvarnost.

Studija po kojoj je dogovoren rad nastala je 1990., konačna slika koja prikazuje donošenje “Božićnog ustava” 1998. Zašto?

- Ta scena se dogodila prije rata. Zatim se dogodio rat, kad su se ljudi na slici našli na suprotnim stranama i nije bilo volje da se takva slika radi, što sam ja normalno prihvatila. 1992., kad se o slici počeo brinuti g. Domljan, rekao mi je - da idemo sad raditi tu sliku, zatukli bi nas. Pogotovo kad je počeo rat u Bosni. Onda mi je jedan čovjek rekao - što, donosi se hrvatski Ustav, a tu su ona dva oficira! Pa su tu bili muslimani, pa Herceg-Bosna, pa Slovenci koji su otišli svojim putem, ne brinući za nas. Pomislila sam, OK, ako bude mogućnosti i volje, jednom, u redu. Baš je bilo konfliktno! Političari su morali odlučiti. Ali na kraju nije bilo “spornih” likova, napravila sam sve onako kako je bilo na studiji koja je napravljena prije rata. Ali svi su se bili uzbunili, ona će napraviti ovo, ona će promijeniti ono…! Neprestano smo bili pod svjetlom medija! Ali, takve slike imaju i drugi parlamenti, nastali prije 100 ili 200 godina i rekla sam si, idem u to! Bilo je novca, iseljenici su to platili.

Od honorara ste napravili pod u atelijeru?

- Da.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 22:46