Idu izbori”, “predizborni igrokaz”, “politička predstava”...
To su prevladavajuće reakcije na vijest o još jednoj Uskokovoj akciji, u kojoj je ovaj put “pala” dugogodišnja politička zvijezda HDZ-a Josipa Rimac, s grupom rukovoditelja državnih poduzeća i visokorangiranih ljudi iz važnih ministarstava. Sumnjiči ih se, zasad, za trgovanje utjecajem, dakle moralno i politički neprihvatljiv, a pravno i te kako kažnjiv posao.
Doista, zakonski rokovi za provedbu izbora počinju teći od 2. lipnja, znači za samo tri dana, a više puta dosad rokovi “neovisnih istražitelja” baš su se nekako preklapali s kalendarom dovršetka izbornih lista i ulaskom u završnicu izborne utakmice. O tim slučajnostima već bi se mogle napisati debeloukoričene i dugačke “Uhidbene povjestice”.
Kako god bilo, baš pred same izbore pritvorena je političarka uz koju su se predugo, možda i deset godina, vukle afere i aferice, pa je njezino ime na Uskokovoj optužnici rijetko koga iznenadilo. Veći je problem što ljude nije iznenadio ni tajming operacije uhićenja, nego je sva javnost - s lijeva na desno - u povodu toga gotovo jednoglasno i malodušno uzdahnula: “Ah, izbori su”.
Tužan je to podsjetnik kakva je, zapravo, u ovoj državi reputacija svih razina državnoodvjetničke vlasti i koliko malo ljudi vjeruje u priču da ne postoji veza između njihovih odluka s jedne i političkih procesa i protagonista s druge strane.
Uostalom, budimo iskreni, poznaje li itko od nas nekoga iz obitelji, kruga bliskih ili daljih prijatelja, radne okoline ili koga iz susjedstva tko iskreno vjeruje u neovisnost i spontan profesionalni angažman Državnog odvjetništva ili Uskoka?
Na žalost, ovako tempirane akcije često idu naruku osumnjičenima: oni čak na određeni način dobivaju poštedu od građana kao pretpostavljeni akteri montiranih, proračunatih političkih procesa. Sadržaj inkriminacija zbog toga uvijek pada u drugi plan pred općenitim nagađanjem o tome koga se pojedinom akcijom zapravo željelo politički uništiti/oslabiti/destabilizirati/dotući uoči izbora.
U dugim procesima koji potom slijede, i koji zbilja rijetko završavaju pravomoćnim presudama ili poučnim kaznama, izostaje sav društveni smisao ovakvog procesuiranja. Izostaje, naime, osjećaj kod građana, a posebno kod ljudi koji obavljaju javne poslove, da se ne smije potplaćivati ni primati mito, da se ne smije trgovati utjecajem, da se ne smije zloupotrebljavati položaj, da se ne smije pogodovati, da se ne smije namještati natječaje, da se ne smije isisavati javni novac.
Jedini osjećaj koji opstaje nakon svih tih sličnih pokaznih hapšenja jest da je dobro i poželjno biti na ispravnim stranama u ukorijenjenom političkom duopolu, da se korisno držati srednjih struja HDZ-a i SDP-a i ne talasati, da je važno biti čvrsto i pravilno politički uvezan. To je onda garancija da će prijestupi biti politički amortizirani, prekršaji umanjivani, a istrage unedogled potiskivane.
Tako je to, na žalost, u državi u kojoj je rečenica “Neka institucije sistema rade svoj posao”, koja je bila izgovarana sa strane najviših političkih autoriteta, poprimila oporo, podrugljivo značenje.
Institucije, na žalost, često ne rade svoj posao u interesu građana.
Zato i jest prva i instinktivna reakcija većine građana: a tko je sljedeći, to jest ima li ovo s hapšenjima uoči izbora i neku očekivanu, predvidljivu gradaciju.
Naravno, da kojim slučajem masovno vjeruju u neovisnost institucija, ljudi bi se prvo pitali što su to naopako učinili Rimac i ekipa te kolika će im pravična kazna zbog toga biti odmjerena. Ali ne, po kružocima, uredima, kafićima, placevima i društvenim mrežama krenulo je natjecanje u pogađanju: tko je sljedeći? Imena kandidata, naravno, ne procjenjuju se prema pretpostavljenom kriminalitetu, nego prema političkom oportunitetu. Na način da se govori: “E, ovaj bi sad HDZ-u bio najisplativiji”, “Hm, ako njega uhvate dan-dva prije izbora, dobili su”.
Ide se i detaljnije, u stilu: “Ali sad im je zadnji čas”, “Pa ne mogu biti tako očiti da ga ulove u izbornom tjednu, moraju sad”.
I tako uskočki predmeti postaju predmeti sprdnje, ljudi s optužnica obični pijuni s prijelaza izbornih ciklusa, a serije uhićenja karnevalski rituali.
Jedino što se time postiže jest dugoročna relativizacija korupcije, a to je nešto što razara društvo dublje od bilo kojeg pojedinog koruptivnog čina. Organizatori i sponzori takvog, kontinuiranog “istražiteljskog” djelovanja najveći su prijestupnici, no njima će tek povijest suditi.