Iz Zagreba se, nažalost, ne vide Zdenci

“Ma što liječnik obiteljske medicine! I pedijatar, i psihijatar, i kardiolog, i babica, moram biti sve što treba mojem pacijentu. Ne mogu, a i nemaju s čim potražiti pomoć izvan svoga sela. Tako vam je to s nama seoskim liječnicima. No, koga briga?” Pita s pravom liječnica Željka Perić koja je cijeli radni vijek odradila u seoskoj ambulanti u Zdencima i koja najbolje zna što trebaju njezini pacijenti koji u blizini nemaju ni specijalista, ni subspecijalista, kamoli bolnicu.

No, kako sama kaže, tko bi nju išta pitao o potrebama organizacije sustava, a osobito o potrebama pacijenata. U njezinu će ambulantu teško zalutati, primjerice, ravnatelj nadležnog doma zdravlja ili pročelnik županijskog ureda za zdravstvo, a o višim institucijama da se i ne govori. Ne treba onda čuditi da i implementacija tzv. posebnih dežurstava u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ide šumom, a praksa drumom.

Naime, poanta tih dežurstava trebala je biti u tome da se “medicina približi čovjeku”, poglavito vikendima i blagdanima, odnosno da bolnice ostanu samo za one najteže dijagnoze, a da se sve ostalo “rješava u kvartu”. No, praksa pokazuje da se u organizaciji češće radi o “gomilanju” medicinskih sadržaja na jednom mjestu, a ne o dislokaciji koja bi stvarno pomagala bolesnima.

Zato će neki pacijenti imati na raspolaganju i hitnu medicinsku pomoć, i ordinaciju obiteljske medicine, i bolnicu gotovo u istom dvorištu, a oni “na selu” ni svog liječnika jer je administracija odlučila da ga treba “koncentrirati” u većem gradu. To što će se vjerojatno često događati da neki od “koncentriranih” neće imati gotovo nikakvog posla, odnosno da će češće biti riječ o zadovoljavanju forme, koga briga osim pojedinaca - liječnika s terena koji jedini znaju “gdje je njihovo mjesto”.

Greške su uvijek moguće, ali je skandal ako se ne sluša “teren” i dio pacijenata i dalje prepušta na milost i nemilost loše organiziranoj zdravstvenoj zaštiti, posebice tijekom vikenda i blagdana. Način na koji se organiziraju posebna dežurstva zapravo je samo potvrda da u zdravstvenom sustavu pacijent nije u središtu interesa jer očito se iz Zagreba, nažalost, ne vide Zdenci.