Ivo Josipović: Kriza u Europi ne smije nas obeshrabriti. Za probleme Hrvatske postoji jedno rješenje: Razvoj

Svakodnevno čitam domaće i strane novine - ili barem sažetke glavnih tekstova koji se u njima objavljuju. Po prirodi svog posla, dobivam i analize o aktualnim svjetskim i domaćim trendovima. Često razgovaram sa stručnjacima i dobrim poznavateljima prilika u svijetu, kao i s državnicima i političarima koji sudjeluju u stvaranju svjetske politike.

I nas se pita za mišljenje

Vijesti i analize su zabrinjavajuće - naročito kad se radi o financijskom sektoru, ali i gospodarstvu i društvu općenito. Europska i globalna financijska kriza nije još ni izdaleka prevladana. U razgovorima koje sam nedavno imao u Bruxellesu - uključujući i s predsjednikom Europskog vijeća Hermanom van Rompuyem - govorilo se prije svega o budućnosti Europe. Sada, kad smo na korak do punopravnog članstva u Europskoj Uniji, već nas se tretira kao da smo “unutra”, pa nas se i pita za mišljenje. Europa mora naći način da odgovori na duboku krizu u kojoj se nalazi. Pitanje financijske krize je njeno “biti ili ne biti”. I mi ćemo biti uključeni u odlučivanje o smjeru kojim će se Europa dalje kretati. Hoće li to biti kroz veće povezivanje i stvaranje čvršće strukture, naročito u financijskom sektoru, kao što predlažu neke utjecajne članice? Ili stvaranjem “Europe dviju brzina”? Ta se pitanja i nas tiču, bez obzira na to što nam se ponekad čini da se radi o temama na koje nemamo utjecaja.

Zapravo, u ovoj se situaciji vidi da je Europa međusobno već toliko integrirana da nema prostora za neku novu izolaciju. Izbori u Grčkoj i u Francuskoj, baš kao i u Srbiji, utječu i na našu politiku. Ponovljeni izbori u Grčkoj pratili su se s velikom pozornošću u cijeloj Europi. Ustvari, svi su nacionalni izbori danas zapravo europski događaji, važni ne samo za tu zemlju nego i za druge zemlje članice. Više nego ikad prije osjećam da smo svi u Europi na jednom brodu. I nama je važno kud taj brod plovi. Još više nam je važno da ne potone.

Totalitarni režimi

Čitajući na naslovnicama novina kao što su Financial Times, International Herald Tribune ili The Guardian o poteškoćama u zemljama južne Europe, pomišljam na našu, hrvatsku situaciju. Sa zemljama južne Europe - Španjolskom, Grčkom, Portugalom, pa i s Italijom - dijelimo mediteranski prostor, ali i iskustvo tranzicija iz autoritarnih, pa i totalitarnih režima. Baš kao i Hrvatska, i te su zemlje u 20. stoljeću imale tragična iskustva s nedemokratskim režimima. U nekima od njih, npr. u Portugalu i Španjolskoj, diktatura je trajala desetljećima. Njihova tranzicija u 1970-im i 1980-im godinama bila je brža od naše, djelomice i zato što je bila jednostavnija. Dok su one mijenjale samo politički sustav - iz autoritarnog u demokratski - mi smo prolazili kroz složeniju tranziciju, koja je uključivala i duboke promjene gospodarskog sustava, te raspad jedne države i stvaranje nove. U našem slučaju, nažalost, tranzicija je bila snažno obilježena, a također i ometana, ratom i poslijeratnom situacijom. Ona je bila složenija od onih kroz koje su prolazile zemlje južne Europe. Pa ipak, ako su te zemlje, koje su demokratska pravila kao i pravila otvorenog tržišta prihvatile prije nas, u dubokoj krizi, što mi možemo očekivati? Hoće li se i nama dogoditi situacija u kojoj bez strane pomoći nećemo moći naprijed? Hoćemo li i mi doći na naslovnice glavnih globalnih medija? Nitko od nas ne želi da ponovno postanemo “popularni” na taj način.

Pošteđeni smo najgoreg

U kontekstu loših vijesti, nije lako ostati optimist. Pa ipak, bez optimizma nema samopouzdanja, a bez samopouzdanja nema razvoja. Na stvari možda možemo gledati s one druge, malo pozitivnije strane. Bez obzira na sve naše teškoće, koje su bile veće nego u slučaju drugih zemalja, ipak nismo na samom dnu ni po jednom od kriterija kojima se mjere uspjesi zemalja članica Europske Unije. Možda smo ostali pošteđeni najgoreg upravo stoga što nismo bili toliko uključeni u globalne trendove, koji su se danas pokazali suviše riskantnima i koji su - barem jednim dijelom - generirali krizu. Pa ipak, izolacija nije rješenje. U suvremenom svijetu ona nije ni moguća. Posljedice globalnih događaja ticat će nas se još i više ako na njih ne budemo mogli utjecati. Uključenost u globalnu - naročito europsku - politiku stvorit će nam nove prilike. Te prilike treba iskoristiti. Ne smijemo se plašiti svijeta. Nismo ni najlošiji, ni najbolji u njemu.

Odluka je na nama

Uostalom, svijet poznajemo baš kao što i svijet poznaje nas. Stotine tisuća naših ljudi radili su u svijetu i nisu bili ništa lošiji od drugih. Ljudi koji dolaze u Hrvatsku vide da se radi ne samo o zemlji divne prirode u kojoj je ugodno provesti godišnje odmore, nego i o zemlji čiji su se ljudi potrudili da svoju zemlju učine što boljom, i to unatoč svim teškoćama s kojima su se suočavali u 20. stoljeću.

Danas, kad se svakodnevno srećemo s pesimizmom i katastrofičnim procjenama o budućnosti Europe, ne bismo smjeli pasti u letargiju i pasivnost, u stanje koje opisuje slogan: “Bit će što bude”. Mi, naravno, trebamo svijet jer mnoge stvari možemo riješiti lakše u suradnji s drugima. No, o tome kako i što dalje - odlučujemo u najvećoj mjeri sami. To smo htjeli i postigli kad smo prije 21 godinu proglasili vlastitu državnost. To nas i danas obvezuje da s punom odgovornošću pristupimo razvoju svoje vlastite zemlje. Razvoj je, naime, jedino rješenje za probleme u kojima se nalazimo.