IVO BANAC Putin u Siriji, Putin na Balkanu

Hrvatski saborski izbori održat će se u vrlo osjetljivom trenutku, kad je postalo jasno da se europska kriza produbljuje i postaje sve opasnija. Pored višegodišnje financijske krize, od koje se Europa još nije posve oporavila, Rusija od proljeća 2014. ozbiljno ugrožava europsku sigurnost na istočnom i južnom boku EU, a izbjeglička kriza je pokazala do koje je mjere europska entropija posljedica nedostatka vodstva. Koliko god se eurooptimisti trude kako bi našli odgovore “Merkel-centrističkog modela horizontalne vlasti” za krizna žarišta i dotična rješenja prikazali izvorom nove snage (Ulrich Speck, The New York Times, 7. listopada; Speck čak tvrdi da je uz pomoć Minskog sporazuma Rusija zaustavljena u Ukrajini), bjelodano je kako europsko vodstvo dobrim dijelom ne funkcionira te da ni kancelarka Angela Merkel nema jasnu viziju europske budućnosti.

Otežavajući aspekt u europskoj krizi predstavlja i pasivnost Obamine administracije. Američki je predsjednik tražio popuštanje Tsiprasovoj vladi u pitanju grčkih dugova. Premda je bio odlučniji od europskih saveznika kad je riječ o ruskoj agresiji protiv Ukrajine, nikad nije odobrio uvođenje najnovijeg ofenzivnog oružja za potrebe ukrajinske obrane, sve u strahu od eskalacije sukoba s Rusijom. Niti se posebno zauzimao kako bi spriječio masovni egzodus sirijskih izbjeglica iz Turske. Sukob unutar administracije oko ovih pitanja zaoštrio se prije dva tjedna najavom ostavke Evelyn Farkas, koja je u Pentagonu zadužena za Rusiju, Ukrajinu i Euraziju (Politico, 29. rujna). Stoga i ne čudi što je ruski predsjednik davno zaključio kako je Obamina politika “svođenja uloge u svijetu na minimum kako bi Amerika postala ‘normalnom državom’”, kao i odluka da se SAD povuče iz Iraka i Afganistana, ravna “paničnom bijegu od odgovornosti” (Konstantin von Eggert, Spektr, 5. listopada). U ispražnjen prostor uskočio je upravo Putin, ali i niz regionalnih aktera - od dinastičkih država do pobunjeničkih pokreta. Putin se prvo zbližio s Egiptom, najvažnijim američkim saveznikom na Bliskom istoku, ali gotovo napuštenim od Amerikanaca nakon al-Sisijeva vojnog udara 2013. Zatim je počeo utjecati na Irak, još jednog bivšeg američkog klijenta. Njegova najnovija akcija je izravna ruska intervencija u prilog Asadova režima u Siriji, a sve uz pomoć Irana, Iraka i libanonskih šija. Ovaj potez nosi dodatnu prednost što mu pruža mogućnost trenutnog prekrivanja Ukrajine velom zaborava.

Poput Hrvata do kraja 1991., Ukrajinci su svojom odlučnom obranom uspjeli zaustaviti agresora. Predstoji im borba za povrat okupiranog teritorija, što se neće postići novim verzijama podjele vlasti, preslikom Plana Z-4, koji su ožujka 1994. gotovo identični posrednici nudili hrvatskoj vlasti. Zato Moskva nema dobre izlazne strategije iz ukrajinskog blata. Sankcije su još na snazi, a mogućnosti jačeg pritiska na Ukrajinu baš i nisu izgledne. To objašnjava zašto se Putin odlučio na propagandni učinak uvođenjem reda u Siriji, što je na vrhuncu izbjegličke krize neodoljiva ponuda Zapadu. Nagrada je već vidljiva iz jedne rečenice kancelarke Merkel sa sastanka Normandijske četvorke u Parizu (2. listopada): “Kad Ukrajina ponovno uspostavi svoju suverenost ne nad Krimom nego nad drugim dijelom zemlje, ovaj će proces [ostvarenje Minskog sporazuma] biti dovršen” (Paul Goble, imap.gmail.com, 3. listopada). Drugim riječima, Njemačka i Francuska već su otpisale Krim.

U međuvremenu, pokazalo se da je Putinova agenda strogo selektivna i posve u službi spašavanja Asadova režima. Umjesto da rusko zrakoplovstvo usmjeri protiv ISIL-a, što je cilj američkih i savezničkih zračnih operacija na sjeveroistoku Sirije, Rusi su u početku bombardirali samo položaje drugih ustaničkih pokreta, među kojima ima i američkih vježbenika. U subotu su namjerno povrijedili turski zračni prostor i naveli sukob između supersila do točke usijanja. Štoviše, po Obaminu tumačenju, ruski su napadi stjerali umjerenu opoziciju u zaklon i tako posredno ojačali ISIL. S druge strane, Putinov glavni TV propagandist Dmitrij Kiseljev optužio je SAD da u Siriji pomaže teroristički kalifat, s kojim želi uništiti Siriju kao sekularnu državu (The Economist, 3. listopada). Ukratko, pored velikih opasnosti od nepredviđenih sukoba između ruskog i savezničkog zrakoplovstva, Putinov je cilj natjerati Obamu na širenje fronte protiv Asada, što bi promijenilo narav sukoba i usmjerilo Obaminu politiku u neželjenom pravcu. No, i ruske operacije imaju svoja ograničenja. Rusi već prijete da će u sirijski sukob uvesti svoje kopnene “dragovoljačke” snage, što bi u očima ruske javnosti dovelo u pitanje Putinov trenutno popularni angažman i podsjetilo na mogućnost novog afganskog rata.

Malo je od ovog prošlo kroz proruski ideološki oklop naših i regionalnih medija. U Hrvatskoj je proruska linija utaborena u Styrijinim dnevnicima, s tim što utjecajni Večernji list, s izuzetkom rijetkih novinara poput Tomislava Krasneca, daje ton potpuno jednostranim tumačenjima u kojima se veliča Putin kao “svjetski policajac br. 1”. Putinovu “mudrost” promiče i uobičajeno bratstvo poštovatelja nesvrstanih diktatora, u BiH Zlatko Dizdarević (Dnevni avaz, 2. listopada), a u Srbiji Miroslav Lazanski (“Vladimir Putin će biti zapamćen kao najsposobniji ruski državnik 21. veka. Prvo je u Moskvi otvorio najveću džamiju u Rusiji, a onda je poslao svoju borbenu avijaciju da uništi Islamsku državu u Siriji”, Politika, 4. listopada). Ne smijemo zanemariti doprinose marljivih urednika državno-sponzoriranog Foruma.tm. Znali su prepoznati napore raznih “novinara” za kontinuitet protuzapadne propagande u Hrvatskoj. Pravo je pitanje kako se tzv. ljevičari mogu identificirati s ruskim diktatorom, utemeljiteljem kleptokratskog sustava koji ruske građane doslovno košta života. Po statistikama WHO-a, životni vijek prosječnog petnaestogodišnjeg Rusa manji je za tri godine od njegova haićanskog vršnjaka. Kad bih vjerovao da objektivne informacije imaju učinka na ideološke fanatike, preporučio bih im izvrsnu monografiju “Putin’s Kleptocracy” (Putinova kleptokracija) američke politologinje Karen Dawisha. No, koje koristi kad oni doista vjeruju da samo zapadni sustavi proizvode potlačenost. To je ključna točka razlike između ljevičarskog agitpropa i svakog kritičnog pojedinca.

P. S.: U Moskvi je 14. rujna preminuo Jurij N. Afanasjev, povjesničar i politički djelatnik, čiji je životni put, kao i onaj najboljeg dijela nove sovjetske inteligencije, bio u znaku prihvaćanja i, kasnije, odbacivanja lenjinizma. Rođen 1934. u naselju Majna, 75 km zapadno od Uljanovska, u radničkoj obitelji, Afanasjev je radio kao sekretar Komsomola na hidroelektrani u Krasnojarsku, dovršio aspiranturu na Akademiji društvenih nauka pri CK KPSS i zatim, pored partijskih djelatnosti, radio u Povijesnom institutu AN SSSR. Od 1980-ih godina, nakon usavršavanja na Sorboni, počinje njegovo razdoblje kritičkog vrednovanja sovjetske povijesti.

Kao urednik Kommunista, 1983. šokirao je čitateljstvo člankom “Prošlost i mi”, u kojemu je ukazao na službeno falsificiranje sovjetske povijesti. Bio je urednik reformne zbirke “Nema drugog puta” (1988.), a 1989. je utemeljio Memorijal, udruge za istraživanje zločina komunizma. Zbog ljudi poput Afanasjeva vrijedi vjerovati u budućnost ruske demokracije, koju putinovci, domaći i strani, zavazda žele uskratiti ruskom narodu.