Užasno je živjeti u ovom teroru. Još nije uveden redarstveni sat, ali gradom kruže sumnjivi tipovi, nedvojbeno policijski doušnici, i traže ekstra karte za Subversive Film Festival. Lako ih je prepoznati po onim pamučnim boonie šeširima što nose japanski turisti. Mnogi su gotovo sigurno iz Japana, a često nose i nekoliko fotoaparata. Svi naši kompromitirani pisanjem u Zarezu traže nova prebivališta sistemom mrtve javke. Najbolje je tražiti sobe u užem centru kod solidnih građana čiste arijevske krvi. Doduše, teško je doći do propisnih putnih isprava s prijavom novih adresa, ali za one koji su još namješteni u državnoj službi gotovo sigurno se nađe rješenje. Jasenovac se po svemu sudeći neće uskoro ponovno otvarati. Sve brojnije komemoracije ometale bi logorski režim, premda ima indicija da se sprema nešto mnogo strašnije u romskom naselju Torjanci uz kopnenu granicu s Mađarskom...
...Ne smije se pretjerati s ironijom. Krvna kleveta je uzela maha, pa premda ne živimo u Šiblovu ilegalnom Zagrebu, bit će neopreznih koji će prihvatiti uvjeravanja uvijek dosljednog Stjepana Mesića kako se upravo sada obnavljaju idejne osnove ustaške zločinačke države, a naći će se i lijep broj nepažljivih čitatelja koji će povjerovati da je ulično naguravanje jednako atentatu na Politkovskaju. Umjesto ironije, koja uznemirava dušu, ili pak moralne panike, koja bi mogla pogoditi i tijelo, realnije iščitavanje naše zbilje moglo bi se naći u svijetu dvorske intrige iz osamnaestog stoljeća, tamo negdje u salonima Elizabete Petrovne ili Petra III., gdje su se sukobljavale domaće kamarile i strani interesi, pouzdanici Bestuževa ili Voroncova s poslanicima Francuske ili Austrije. Sve je to moguće upravo zato što ne živimo u fašističkoj strahovladi, nego u rasklimanoj državici sa slabom Vladom, podložnoj raznim utjecajima.
Da bi se shvatilo gdje smo i kako smo, posebno kad je riječ o medijskim slobodama, valja čitati upravo marginalne novine i portale. Tako u Styrijinu Expressu (moto: pametnom dosta!) politički urednik Boris Rašeta raspreda prošlotjedne kuloarske glasine preko čak šest stranica gustog teksta. Premda možda ne škodi sanjati o tomu što će Ini značiti povratak (?) sirijskih naftnih polja, što se ne može reći za strepnju nad mogućnošću zatvaranja Inine rafinerije u Rijeci, Rašetin članak zapravo ima samo jedan cilj: predstaviti Karamarka kao tijesto u rukama MOL-ova “lobiste” Josipa Petrovića, dakle, “MOL-ova svjedoka u arbitraži [s Inom], Sanaderova i Karamarkova prijatelja, a moguće i više od toga”, što prevedeno na hrvatski bez intrigantskih aluzija znači da su Karamarko i Petrović mrtvo meso. Dobro umotan u plašt branitelja nacionalnih interesa, Rašeta upravo insistira kako je alternativa Božo Petrov, koji je, zbog Petrovićeva utjecaja na Karamarka, krenuo s rušenjem Vlade, te znakovito dodaje: “U natezanjima [?] oko Ine, Orešković je stao na stranu Petrova” (Express, 22. travnja).
U istom broju novinarka Tea Kvarantan, koja, kad se ne bavi intrigama, izuzetno uvjerljivo piše o anđelima, proizvodi tezu kako je dio veleposlanika akreditiranih u Hrvatskoj odlučio da “neće sjediti mirno, nego će nešto poduzeti”.
To nešto je zapravo pritiskanje “putem svojih izvora i medija” (!) kako bi došlo do opoziva Zlatka Hasanbegovića. Jedan od sudionika diplomatskog ručka, gdje se o tomu navodno razgovaralo, povjerio je gospođi Kvarantan kako je “među ostalim spomenuto i to da je moguće napraviti pritisak na Most da iziđe iz Vlade i zatraži potporu SDP-a!”, premda “premijer Tim Orešković uživa veliko povjerenje svih veleposlanika, pogotovo SAD-a i Izraela”. Ako se ovomu doda kako Kvaratan nije propustila insinuirati da je Karamarko “na neki način involviran u širenju ruskih dvojbenih investicija” te kako je diplomatski gremij odlučio “kako neće pristati da se Most zamijeni nekim drugim partnerom u HDZ-ovoj koaliciji”, moglo bi se zaključiti da ovi diplomati imaju neke namjere prema predsjedniku najvažnije stranke u Vladi. Je li takvo što moguće? Domaćin diplomatskog ručka, austrijski veleposlanik Andreas Wiedenhoff, zacijelo će uskoro imati drugog posla ako Norbert Hofer, kandidat Slobodarske partije (FPÖ), pobijedi u drugom krugu austrijskih predsjedničkih izbora. Tu ima mnogo više prostora za uznemirenost zbog ruskog utjecaja, posebno ako se uzme u obzir da je upravo Milorad Dodik preporučio Hofera srpskim biračima u Austriji.
Tema pretjerano aktivnih diplomata uvijek ima odjeka u malim sredinama, koje bi radije bile pošteđene europske missione civilizzatrice, posebno ako je riječ o državama koje su već članice EU. Diplomatski aktivisti nas neugodno podsjećaju na Udovicu Douglas i njenu sestru Usiđelicu Watson iz Mark Twainova “Hucklebbery Finna” koje su od velike želje da Hucka civiliziraju pridonijele njegovoj odluci da pobjegne niz široki Mississippi. Hrvatska nema kud pobjeći, ali čitanje Wiedenhoffovih twittova s riječke Trilogije o hrvatskom fašizmu (Great performance @Hnk_Zajc, naravno!) ne mora biti jednako tako uznemirujuće kao slušanje Hoferovih izjava u prilog nezavisnosti Dodikove Srpske: “Nešto možda što ne pripada zajedno ne može da raste zajedno i to je važna činjenica, da ono što ne pripada zajedno treba da bude samostalno” (Nezavisne novine, 21. rujna 2015.). Naravno, ovo i nije uznemirujuće za ekipu iz Styrije i za njezina predstavnika u Hrvatskoj. Trebalo bi pitati austrijskog ministra Kurza je li sve to u skladu s austrijskom vanjskom politikom.
Ovo izvješće o čitanju marginalnog tiska ne bi bilo potpuno bez osvrta na budoarska šaputanja desnih tjednika. Tako je Hrvatski tjednik odlučio izopćiti Kolindu Grabar-Kitarović i Karamarka iz sveopćeg hrvatstva zbog “Kolindina priklanjanja velikosrpskoj interpretaciji povijesti i Karamarkove potpore Vesni Pusić”, nešto što je pored par histerika primijetio samo urednik ove posve janusovske tiskovine (21. travnja). Zato je domišljato hermafroditski 7Dnevno, u kojemu je nedavno (15. travnja) bivši udbaš Ante Barišić dobio tri stranice kako bi pred glasovanje za predsjednika HDZ-a ponovio svoju tvrdnju da Karamarko pripada “podzemnoj organizaciji” (Udbi), prošlog tjedna otišao još dalje, i pored još jednog idiotskog članka o Karamarku i Josipu Petroviću, objavio kolumnu Jure Zovka u kojoj se Karamarkova supruga upoređuje s Elenom Ceauşescu, kobnom ženom rumunjskog komunističkog diktatora (“Hrvatska Elena... želi dominirati u kreiranju kulturnog i medijskog života, obožava križaljke. Elena će određivati primjerice tko će biti ministar kulture, ravnatelj HRT-a, direktor Dubrovačkih ljetnih igara i da ne nabrajam”, 7Dnevno, 22. travnja).
Kad se sve ovo uzme u obzir, teško da je održiva teza o medijskoj neslobodi u Hrvatskoj. Pod okriljem dvorskih koterija, prijateljskih diplomata, stranih službi i koruptivnog sustava teško da je išta sveto ili tabuizirano. Naš problem nije cenzura, nego parcijalni interesi i ideologije. No, ni njih ne možemo zabraniti, jer bi i to, poput ograničavanja medijskih sloboda, bilo u suprotnosti s temeljnim demokratskim vrijednostima. Moralna panika koju oko ovih pitanja stvara ideološki ostrašćeno i zatvoreno Hrvatsko novinarsko društvo neće mnogo pomoći. Niti će išta postići skupovi koji “razmatraju najnovije izazove slobodi medija u nekim [pogodite kojim!] od novih država članica Europske unije”, štoviše uz sponzorstvo zaklade Friedrich Ebert (SPD) i veleposlanstava Francuske, Norveške i Švedske. Posebno ne uz sudjelovanje kadrova poput Milana F. Živkovića, zaduženog od Milanovića za financiranje provladine NGO-propagande. Bolje je taj novac potrošiti na ručak u Taču. Hrana je mnogo bolja, a i osoblje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....