Dva tjedna poslije Sanaderova odlaska iz politike, 15. srpnja 2009. godine uhićen je Davorin Kobak, bivši predsjednik Hrvatskih željeznica.
Slučaj protiv Davorina Kobaka pokrenut je početkom 2009. godine, a Kobak je s mjesta glavnog direktora jednog od najvažnijih hrvatskih javnih poduzeća smijenjen lani u veljači.
Davorin Kobak optužen je da je utajio nekoliko milijuna eura, u suradnji sa srpskim kolegama iz srpske državne željezničke tvrtke. U Kobakovu je sefu tijekom pretresa pronađeno stotinjak tisuća eura u gotovini i jedan od navodno skupljih modela Rolexa (okej, pitanje je koliko se policija razumije u Rolexe).
Meta je određena
“Slučaj Kobak označava stvarni početak protukorupcijske kampanje”, rekao je jedan od naših sugovornika, istražitelj koji je upoznat s brojnim detaljima najvažnijih protukorupcijskih akcija u Hrvatskoj.
“Kada smo se suočili sa slučajem Kobak, dakle s činjenicom da netko potpuno hladno uzima milijune i milijune kuna državnog ili javnog novca, kako god želite, i da bez ikakva straha drži u sefu više od sto tisuća eura keša, shvatili smo da su državne kompanije glavni izvor institucionalizirane korupcije u Republici Hrvatskoj. Tada smo odredili metu”, nastavio je naš sugovornik.
“Poanta je bila u tome da državne kompanije nitko nije nadzirao. Nadzorni odbori nisu ništa radili. I dalje, bojim se, ništa ne rade.
Državna revizija nikad nije radila ništa korisno. Javna poduzeća postala su mjesta iz kojih je najlakše ukrasti novac. Suočivši se, dakle, početkom 2009. godine sa slučajem Davorina Kobaka, odlučili smo usmjeriti većinu naših napora u borbi protiv korupcije prema državnim tvrtkama”, rekao nam je jedan od višepozicioniranih dužnosnika u hrvatskom represivnom sustavu.
Sastanak u Gajevoj 30
Nekoliko mjeseci poslije otkrivanja slučaja Kobak i nekoliko tjedana prije njegova uhićenja, otprilike početkom ljeta prošle godine, u prostorijama Državnog odvjetništva i USKOK-a, na prvom katu zgrade u Gajevoj 30, smještene točno između Trga bana Jelačića i hotela Regent Esplanade, održan je sastanak kojemu su nazočili glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, šef USKOK-a Dinko Cvitan, predstavnici raznih odjela Ministarstva financija, predstavnici Državne revizije i ljudi iz Ministarstva unutarnjih poslova.
Taj je sastanak imao samo jednu temu: kriminal i korupcija u javnim poduzećima.
Državno odvjetništvo i USKOK jasno su rekli da je njihov glavni cilj razotkriti korupciju u javnim tvrtkama i eventualnu povezanost korupcije u državnim poduzećima s političkim strukturama.
Na tom su sastanku osnovane i koordinacijske grupe za borbu protiv korupcije u javnim tvrtkama (nije nam, nažalost, poznato jesu li one ikada zaživjele i postoje li i danas). Na sastanku je sastavljen zapisnik, tako da naši sugovornici inzistiraju da je baš taj dan, početkom lanjskog ljeta, službeno počela protukorupcijska kampanja.
Protukorupcijska kampanja najvažniji je politički proces u Hrvatskoj u posljednjih više godina.
Protukorupcijska kampanja najvažniji je politički proces u Hrvatskoj zato što je, na ideološkoj razini, u potpunosti demistificirao aktualnu vlast te je prokazao kao duboko koruptivni mehanizam, dok je, na normativnoj razini, dokazao da nitko ne može biti pošteđen od istraga ako postoje snažne indicije da je kriv.
Utoliko je protukorupcijska kampanja proizvela iznimno snažan učinak na približavanje višem stupnju demokratizacije u Hrvatskoj, kada bi svi mogli biti isti pred zakonom. Ne treba se, naravno, ponašati previše pretenciozno i tvrditi da smo već dostigli takvo stanje.
Kriminal i radnički klub
Početak protukorupcijske kampanje često se povezuje s otkrićima o kriminalu u Hrvatskim cestama i sa slučajem braće Žužul, vlasnika spornog dalmatinskog poduzeća Skladgradnja koje je postalo nacionalno poznato zbog preplaćivanja bojenja tunela na autocestama, a čiji vlasnici sada pokušavaju popraviti svoj javni ugled kroz vlasništvo nad, zamislite, Radničkim nogometnim klubom Split.
Ljudi optuženi za težak kriminal danas se, dakle, hvale vlasništvom nad “radničkim nogometnim klubom”.
Miljenko Smoje, Veselko Tenžera, Ante Tomić i Boris Dežulović imali bi, svi skupa, puno posla s nogometno-poduzetničkom travestijom braće Žužul. Javnost, međutim, konsenzualno smatra da je početak protukorupcijske kampanje povezan s odlaskom Ive Sanadera s mjesta predsjednika Vlade i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice.
Činjenica je da je Ivo Sanader dao ostavku 1. srpnja 2009. godine.
Činjenica je da je 1. srpnja 2009. godine Sabor glasovao u korist novog Zakona o kaznenom postupku.
Činjenica je da je Ivo Sanader, neposredno prije svog odlaska/pada, smijenio Vladimira Fabera, ravnatelja policije (i Glavaševa progonitelja), koji je inzistirao na procesuiranju Berislava Rončevića, Sanaderova ministra obrane i policije, zbog Rončevićeve uloge u navodnom (sudski još nedokazanom) oštećivanju državnog proračuna kupnjom vojnih kamiona.
Činjenica je, nadalje, da je policija u vrijeme Faberove smjene registrirala kako je jedan od ministara Sanaderove Vlade, koji je i danas ministar u Vladi Jadranke Kosor, višekratno u roku od tri sata prihvaćao telefonske pozive čovjeka iz mafijaškog okruženja.
Tri najvažnija slučaja
Činjenica je, naposljetku, da je Ivo Sanader katkad osobno odlučivao tko će biti šef pojedine policijske uprave.
Usprkos svim tim činjenicama, istražitelji s kojima smo ovih dana razgovarali, tvrde da Sanaderov odlazak nije bio presudan za otvaranje protukorupcijske kampanje.
“Gledajte”, kaže jedan od sugovornika Jutarnjeg lista, “u posljednje se vrijeme puno govori o političkoj volji da se otvore protukorupcijski procesi. U redu, ja poštujem činjenicu da politička volja sada postoji. Međutim, vjerujte mi da se u našim akcijama ne radi ni o kakvoj političkoj volji, nego o činjenici da sada raspolažemo alatom da možemo istraživati i uhićivati. Ja se u posljednje vrijeme osjećam kao bulterijer koji može kopati i gristi i režati dok ne dođe do cilja. Taj je alat, koji mi je omogućio da se osjećam i ponašam kao bulterijer, novi Zakon o kaznenom postupku. Sad sam ja”, nastavlja naš izvor, “onaj koji skuplja dokaze, ispituje svjedoke, zatvara slučaj i kada je siguran da ima čvrstu optužnicu, hapsi okrivljenike.
Prije je, pak, o svemu odlučivao istražni sudac koji nije imao baš nikakav posebni interes da se čvrsto postavi prema pojedinom slučaju. Novi Zakon o kaznenom postupku puno je važniji za protukorupcijsku kampanju od odlaska ili pada, kako već hoćete, premijera Sanadera”, tvrde istražitelji s kojima smo ovih dana proveli više sati u razgovorima o uzrocima i dometima protukorupcijskih akcija.
Kada smo naše sugovornike suočili s primjerima čitavog niza političkih intervencija u pojedinim, više nego razvidnim korupcijskim slučajevima, poput Brodosplita, dobili smo sljedeći odgovor: “Ti se slučajevi nisu ticali Državnog odvjetništva i USKOK-a. Takvi su slučajevi zaustavljeni na policijskoj razini. Pogledajte, molim vas, tko su bili ministri unutarnjih poslova prije Tomislava Karamarka koji je, naravno, u redu i pošten. Ivo Sanader je za ministre policije bio birao Ivicu Kirina i Berislava Rončevića. Što, uopće, misliti o policiji koju su vodili Rončević i Kirin? Posve je očigledno kako su oni bili na toj poziciji prvenstveno stoga da bi Ivo Sanader mogao upravljati policijom i njenim pojedinim postupcima. Međutim, još jednom želimo naglasiti da je novi Zakon o kaznenom postupku mnogo važniji za naš sadašnji posao, nego što je to bio pad Ive Sanadera”.
U redu, jasno je da svatko ima pravo na svoju sliku stvarnosti: veći dio Hrvatske misli da je protukorupcijska kampanja počela Sanaderovim odlaskom, dok njeni glavni protagonisti tvrde da je protukorupcijska kampanja startala donošenjem novog Zakona o kaznenom postupku, koji je Državnom odvjetništvu i USKOK-u dao iznimno velike ovlasti.
Činjenica je, ponovimo još jednom, da je dr. Ivo Sanader podnio ostavku na dan donošenja novog ZKP-a, što, međutim, ne mora značiti da je njegova ostavka na bilo koji način uvjetovana aktualnim Zakonom o kaznenom postupku.
Neki od vodećih hrvatskih pravnika, s kojima smo razgovarali za ovaj članak, podsjećaju kako je proceduru za promjenu Zakona o kaznenom postupku bila pokrenula još SDP-ova ministrica pravosuđa Ingrid Antičević Marinović, i to davne 2002. godine. Zakon je izglasan tek sedam godina poslije.
Kada smo više istražitelja koji rade na “uskočkim slučajevima” zamolili da sastave top-listu najvažnijih dosadašnjih istraga, dobili smo posve jedinstven odgovor: svi su spomenuli Hrvatsku poštansku banku, Skladgradnju i Fimi-Mediju.
Slučaj Hrvatske poštanske banke ponovno je došao u središte medijske pozornosti prije nekoliko tjedana kada je Županijski sud osporio dio optužnice.
Čvrsta optužnica
Sastavljači optužnice posve su sigurni da je riječ o tehničkom detalju te da je optužnica protiv Poštanske banke “čvrsta kao klisura”.
Skladgradnja je, pak, mnogo složeniji slučaj, s određenom pretpoviješću.
Sadašnji državni odvjetnik Mladen Bajić tužio je braću Žužul još davne 1999. godine zbog pronevjere tri milijuna kuna preko lokalne Hvidre.
Sud je dosad sazvao četrnaest ročišta na koja okrivljenici uglavnom nisu dolazili po svim mogućim isprikama, uključujući i one liječničke.
Dakle, ako određeni sud to ne želi, posve je nemoguće provesti suđenje protiv ljudi za koje postoje vrlo čvrsti dokazi da su prekršili zakon. Jedanaest godina odgoda u slučaju prve tužbe protiv vlasnika Skladgradnje snažan su argument, nažalost, protiv zatvaranja famoznog Poglavlja 23 u pregovorima s Europskom Unijom.
“Vlasnici Skladgradnje definitivno spadaju među glavne mete protukorupcijske kampanje”, tvrdi naš sugovornik, jedan od vodećih istražitelja u slučajevima korupcije u javnim tvrtkama.
“Vidite”, nastavlja izvor Jutarnjeg lista, “Skladgradnja nije bila tvrtka koja bi mogla dobiti natječaje za rad na autocestama naprosto zato što je bila potkvalificirana. Oni nisu bili nikakva ozbiljna građevinska kompanija.
Međutim, oni su se pojavljivali kao subkontraktori, pa su, tako, uspjeli maznuti barem dvadeset milijuna kuna na raznim preplaćenim poslovima. Dvadeset milijuna ovdje je, zapravo, mali, minimalni iznos. Bojimo se da je šteta bila puno veća.
Problem je, naravno, u tome tko je od glavnih izvođača njima, toj Skladgradnji, davao podizvođačke poslove poput famoznog bojenja tunela i tko je glavnim izvođačima bio naredio da angažiraju Skladgradnju.”
Pošteno upozorenje
U ovom momentu razgovora sugovornici su nas pošteno upozorili da će braća Žužul sasvim sigurno tužiti Jutarnji list objavimo li prethodne izjave. Kazali smo da ćemo ih objaviti ako su istražitelji posve sigurni da su istinite.
Na to smo dobili sljedeći odgovor: “Dvadeset milijuna kuna, za koliko mi pouzdano znamo da su gospoda Žužul zamračila, u stvarnosti je, ponavljamo još jednom, relativno malo spram stvarnog iznosa opranog i ukranog novca koji je išao preko Skladgradnje.”
“Posebno je važno”, nastavili su istražitelji s kojima smo razgovarali, “da je Skladgradnja bila jedno od glavnih oruđa izvršenja u masovnoj pljački državnog novca. Utoliko Skladgradnja jest jedan od naših glavnih ciljeva.”
Pretkraj duljeg razgovora pitao sam sugovornike, istražitelje koji rade na glavnim korupcijskim aferama, što je njihov definitivni najvažniji cilj.
“To se podrazumijeva, radi se o ovom što sada završavamo”, odgovorio je jedan od njih.
“A što završavate?” pitao sam.
“Nemojte se praviti naivni. Svi znaju što završavamo. Riječ je, naravno, o Fimi-Mediji. Fimi-Media je najvažniji protukorupcijski slučaj u Hrvatskoj.”
“I, u kojoj ste fazi, jeste li blizu Ivi Sanaderu?”
“Ne mogu govoriti o imenima. Međutim, slučaj Fimi-Media, istražiteljski maraton koji, sigurno, dijelom obuhvaća i bivšeg premijera, ušao je u završnih pet minuta. Početkom jeseni procjenjivali smo da nam treba još mjesec ili dva. Sada smo, doista, vrlo blizu fotofinišu”, ustvrdio je naš sugovornik.
U kasnijem dijelu razgovora istražitelji su naglasili da ni po koju cijenu neće dopustiti da se eventualno Sanaderovo uhićenje pretvori u politički slučaj. Oni još nisu sigurni hoće li uhititi i optužiti bivšeg premijera, ali su sasvim sigurni da to neće učiniti bez čvrstih, materijalnih dokaza za korupciju i da neće riskirati da akcija protiv dr. Sanadera dobije prejak politički prizvuk ili da zbog bilo kakve pogreške u istrazi padne na sudu.
Koliko traje pet minuta?
Neovisno o svim ovim ogradama, čini se da je bivši predsjednik Vlade i Hrvatske demokratske zajednice sve bliže zakonskoj represiji.
Jedino što istražitelji sada, ustvari, žele jest da mogu uhititi Sanadera, a da nitko ne može osporiti materijalno utemeljenje tog uhićenja, niti dokaze proritv donedavno najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj.
Represivna su tijela, dakle, “pet minuta od Sanadera”. Ostaje nam da vidimo koliko će tih pet minuta trajati u stvarnom životu.
Neovisno o ishodu akcije Sanader, istražitelji s kojima smo razgovarali o dosadašnjem tijeku protukorupcijske kampanje najavili su kako njihov posao u javnim tvrtkama nije ni izbliza završen.
“Ne smijemo vam sada reći na čemu sve radimo, ali državna su poduzeća i dalje u fokusu našeg interesa, što znači da možemo najaviti još istraga u javnim kompanijama.”
Nismo odustali od gradonačelnika Bandića
“Nismo odustali od Milana Bandića, on nas, naravno, i dalje itekako interesira”, ustvrdio je jedan od sugovornika Jutarnjeg lista.
“Međutim,” nastavio je, “nisam siguran da se Milana Bandića treba neposredno povezivati s političkom korupcijom. U redu, svi znamo da je Bandić imao snažne veze u SDP-u te da je, s druge strane, često kontaktirao s tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom.
On je lavirao između jedne i druge opcije.
Međutim, Bandić, baš zato što nije pripadao ni jednoj, ni drugoj strani, nije raspolagao nikakvom stvarnom političkom zaštitom. Ne može se, dakle, reći da je Bandić bio politički zaštićen od kaznenog progona. Osim toga, Milan Bandić za sve je svoje poteze, do relativno nedavno, imao pokriće u odlukama Gradskog poglavarstva, što cijelu stvar, cijelo naše bavljenje Bandićevim slučajem, čini kompliciranijom.
Mi, dakle, nismo odustali od zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, ali ne podržavamo mišljejnje jednog dijela javnosti da je on capo organiziranog kriminala u gradu Zagrebu”, zaključio je naš sugovornik.
Novi trend: kriminal bježi od nasilja i kupuje ugled
Sugovornici Jutarnjeg lista upozorili su nas na bitnu strukturalnu promjenu u organiziranom kriminalu u Hrvatskoj.
Hrvatski je organizirani kriminal, naime, pobjegao od fizičkog nasilja.
Sve je manje mafijaških ubojstava na ulicama, a glavni akteri korupcijskih afera nisu izravno povezani s nasilničkim podzemljem.
“Radi se o tome”, smatra jedan od naših izvora bliskih policiji i USKOK-u, “da su se glavni predstavnici organiziranog kriminala s početka dvijetisućitih odlučili legalizirati. Oni danas više ne nose puške i ne prijete bombama. Postali su white collar mafia, dakle organizirani kriminalci s bijelim ovratnicima, koji više ne zarađuju na ulici, nego na drugim, bitno profitabilnijim poslovima od utjerivanja reketa i šverca heroina. Oni sada zarađuju na građevinskim zemljištima.
Nasilnici od prije desetak godina pretvorili su se preko noći u ugledne trgovce nekretninama.
To je jedan od problema koje policija i tužiteljstvo ne mogu riješiti sve dok se, primjerice, ne promijene ovlasti lokalne samouprave u prenamjenjivanju građevinskih zemljišta.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....