Istinu o Haaškom sudu morali smo čekati više od 20 godina

Zadaća međunarodnih sudova je objektivno i razborito odlučiti može li se optuženu osobu proglasiti krivom s onu stranu razborite sumnje, objasnio je ovih dana pred kamerama Hrvatske televizije američki sudac Theodor Meron, koji je u tri odvojena termina biran za predsjednika Haaškog sudišta o bivšoj Jugoslaviji (ICTY), i koji je lani izabran istodobno i za predsjednika Međunarodnog mehanizma za međunarodne kaznene sudove sa sjedištem u Haagu, čija je zadaća raditi na osiguravanju mjera za nastavak aktivnosti i nužnih funkcija ICTY-ja kad se to Sudište zatvori.

Najviše pozornosti izazvale su Meronove ocjene o odnosu između funkcije ICTY-ja i procesa pomirenja: “Pomirenje je velik izazov koji ne mogu ispuniti međunarodni kazneni sudovi, nego je to povijesna zadaća državnih čelnika, vjerskih vođa, intelektualaca i novinara”. Konkretnije: “Međunarodni sudovi ne mogu donositi odluke pitajući se hoće li one pridonijeti pomirenju. To bi zahtijevalo da djelujemo izvan svog mandata koji je strogo ograničen.”

Onda: je li ICTY osnovan radi omogućavanja i pospješenja procesa pomirbe, kako je to tumačio glavni tajnik OUN-a u doba njegova nastanka Boutros Boutros-Ghali? Ili je trebalo čekati više od 20 godina da napokon Meron kaže istinu?

Posrijedi su dvije razine analize, pravna i politička, a nije valjda nužno dokazivati kolika je razlika među njima.

Theodor Meron je sudac koji gleda pravo i zanemaruje interese. Da je takav, znalo se još 1967., kada je bio pravni savjetnik izraelskog Ministarstva vanjskih poslova pa je, na zahtjev tadašnjeg premijera Levija Eshkola, dao pravno mišljenje o gradnji židovskih naseobina na okupiranim teritorijima. Meron je ocijenio da bi to bila povreda Četvrte genčvske konvencije. Eshkol ga nije poslušao. Ali sudac mora gledati pravo, a ne interese, pa možda ni posljedice. A zadaća suda je ispitati navode optužnice, procesuirati zločin, donijeti presudu u skladu s pravom, ne gledajući na pripadnost optuženika. Sud sudi optuženiku, osobi, a ne povijesti.

Uostalom, pun naziv Haaškog tribunala glasi: Međunarodno sudište za progon osoba odgovornih za ozbiljne povrede međunarodnoga humanitarnog prava počinjene na ozemlju bivše Jugoslavije od 1991. godine. U tome dugom nazivu zagubljen je središnji termin: osoba, posve izgubljen u skraćenu nazivu Međunarodno kazneno sudište za bivšu Jugoslaviju.

U nas zabunu izaziva već pojam sudišta tj. tribunala. Postoje sustavi gdje je tužilaštvo organ odvojen od sudstva, organ izvršne, a ne sudbene vlasti.

A postoje i sustavi gdje su i optužba i suđenje dva odvojena zadatka unutar iste sudbene vlasti. U njima se i tužilaštva i sudska vijeća mogu naći unutar istog sudišta, s razdvojenim zadaćama. To ne priječi sukobe unutar istog sudišta, ne samo između tužilaca i sudaca, nego i između sudaca raznih stupnjeva sudovanja (kao što se lijepo vidjelo i u Haagu).

Pravo (još) ne mogu primjenjivati kompjuteri, nego ljudi, koji ga ipak interpretiraju i koje je teško cijepiti protiv uvjerenja, ili čak predrasuda.

Zapravo samo takva pravda, kakvu kroz citiranu izjavu prezentira Meron, jest u funkciji pomirbe.

Mira nema bez pravde.

Pomirenja nema bez priznanja krivice spram drugih - a krivica se utvrđuje po utvrđenoj pravdi. Ako nema suglasnosti oko toga što je pravda - treba presuda suda, u skladu s pravom. I zanemarujući postulat da pravo i pravda ne moraju biti isto (Summum ius - summa iniuria). Šteta ako se to doima kao kvadratura kruga, ili čak kao kontradikcija. Da, sve dok sudovi u zemljama bivše Jugoslavije ne budu u potpunosti sudili bez obzira na pripadnost optuženika, istim metrom i istim kriterijem, potreban je međunarodni sud kao parametar, a i međunarodno tužilaštvo za državna odvjetništva. U tom je smislu ICTY, premda osnovan ad hoc, odigrao važnu ulogu i pridonio evoluciji sudova u Srbiji i Hrvatskoj.

To, napokon, nije samo hrvatski, ili srpski, ili balkanski problem. Zato je i ustrojen Međunarodni kazneni sud, kao trajni, a ne tek ad hoc. I zato Sjedinjene Države ne žele biti u njegovoj nadležnosti

(kao što neki - pa i prelati zaduženi ama baš za pravdu i mir - ne priznaju ICTY).