ISTINITA PRIČA: 'Vodila sam pravnu bitku s kćeri! Željela je osporiti muževu oporuku i uzeti mi nasljedstvo!'

Ne! - bio je kratak i jasan odgovor moje kćeri na pitanje javnog bilježnika.

- Znači, vi ne prihvaćate oporuku vašeg oca?

Sjedokosi muškarac široka okrugla lica sad je dobacio upitan pogled preko ruba svojih naočala i ponovio svoje pitanje od maloprije. Činilo se da je i on bio zatečen primjedbom mlade žene u crnini.

- Ne, ne prihvaćam - ponovila je, ovaj put s dozom nestrpljenja u glasu. Iako je morala primijetiti da je netremice gledam, Martina se ipak ni u jednom trenu nije okrenula prema meni.

- Dakle, da utvrdimo još jednom kako ne bi bilo nikakve dvojbe: vi, Martina, kći preminulog Martina i ovdje prisutne Ivanke, ne slažete se s oporukom vašega oca, kojom on svu svoju imovinu ostavlja svojoj supruzi, već je osporavate i želite proglasiti nevažećom.

Ponovno sam zaustavila dah. Nada je zaista čudesna stvar: uvijek umire posljednja. Tako je bilo i sada. Dok sam iščekivala Martinin odgovor, zarila sam nokte u dlanove i ponavljala u sebi kako će sve biti dobro. Možda sada kaže da se predomislila, da je ono od maloprije izgovorila u afektu, da joj je cijela situacija suviše stresna i da je zato tako nerazumno odreagirala. Možda…

Međutim, kad je Martina ponovno progovorila, sve moje nade raspršile su se poput mjehura od sapunice.

- Mislim da sam bila jasna - oštro je reagirala. - Iskreno, ne vidim zašto sto puta ponavljati jedno te isto: ne, ne slažem se s oporukom moga oca i želim je proglasiti nevažećom!

Mislim da je njen drzak ton iziritirao sredovječnog muškarca, koji je sad nakratko skinuo naočale i počeo ih revno brisati krpicom. Bilo je jasno da on to ne čini kako bi obrisao stakla, već kako bi se smirio i dobio na vremenu.

- Dobro, dobro, gospođo - rekao je podigavši ruku prema Martini kao da se brani. - Molio bih vas da ne reagirate tako burno. Jednostavno moramo poštovati proceduru. Dakle, ako vi ne prihvaćate oporuku vašega oca, moramo pokrenuti novi postupak. Onaj kojim se obustavlja trenutačna rasprava i kojim se stranke upućuju na parnicu.

Moja Martina, moja djevojčica! Izišla sam iz ureda javnog bilježnika kao omamljena. Ponovno sam je potražila pogledom, ali ona je već hitala prema svom autu. Kako mi je samo mogla to učiniti? Na kraju krajeva, kako je mogla to učiniti Martinu? Osporiti njegovu posljednju želju! To što joj otac nije ništa ostavio imalo je i te kako dobar razlog i ona ga je znala. Sve što joj je imao za dati, dao joj je za svoga života. Kupio joj je luksuzan stan u elitnom dijelu grada, skup auto i pomogao joj da prije svoje tridesete postane samostalna poduzetnica!

A ona? Je li ikada ikome rekla hvala? Ili ičim pokazala koliko je sretna što joj se sve tako pruža na pladnju? Naravno da nije! Barem meni ne. I što je sad još htjela? Istjerati mene na cestu?

- Martina! Čekaj me, Martina! - potrčala sam prema metalik sivom džipu u koji je moja kći upravo ušla.

Na trenutak sam pomislila da će se napraviti kao da me ne vidi, no onda je ipak spustila prozorsko staklo i pogledala me. Bio je to pogled od kojeg sam se zgrozila: hladan i distanciran, kao da joj nisam majka, već neka usputna poznanica.

- Martina! - ponovila sam zadihano uhvativši se jednom rukom za kvaku na vratima. - Zašto si to učinila?

Nije ništa rekla, već je samo izvila jednu obrvu u visoki luk, kao da želi reći "a što to".

- Kako si mogla osporiti posljednju želju svog tate? I što uopće želiš time postići? Ti dobro znaš da ti je on odavno dao sve što ti je trebao dati. Mislim da smo te tata i ja lijepo opskrbili. Rijetka su djeca koja dobiju toliko od svojih roditelja još za njihova života! - ovdje sam malo povisila ton. Htjela sam joj naglasiti kakva je ona zapravo sretnica i kako je sve njeno nezadovoljstvo krajnje pogrešno.

- Uostalom - dodala sam apelirajući na njen razum - ono što je moje, pripast će ionako jednoga dana tebi!

- Istina je, tata mi je mnogo toga ostavio za života - rekla je usnica stisnutih u tanku crtu. - Nooo… - otegnuto je nadodala - to nije sve što meni pripada.

- Martina, dušo - pokušala sam je urazumiti. - Naravno da tebi pripada sve što je naše, i jednoga dana ćeš sve i naslijediti. Ali, zašto sada osporavaš tatinu oporuku? Što time želiš postići? Zar misliš mene izbaciti iz moga stana? Ili mi uzeti vikendicu koju smo tvoj tata i ja teškom mukom stvorili? Što se tiče novca na računu, pretpostavljam da si svjesna kako to nije velik iznos i da je u redu da pripadne meni, koja sam ga i priskrbila.

Dok sam govorila, Martina me se nije udostojila pogledati, već je tobože pažljivo ogledavala svoje izmanikirane nokte. Kad sam zašutjela, hladno me pogledala i rekla:

- Vidimo se na sudu, majko.

Martina je kao mala bila slatko, ali vrlo prgavo dijete. Sitna djevojčica crnih uvojaka i zelenosmeđih očiju bila je Martinova ljubimica, kojoj ni jedna jedina želja nije smjela ostati neispunjena. Moja mama već je tada upozoravala:

- Znaš, Ivanka, ponekad mislim da ti i Martin niste sasvim normalni! Tako razmaziti dijete, udovoljavati mu što god da mu se prohtije, pa to jednostavno ne može biti dobro! Ja znam da ste ti i Martin dugo čekali da postanete roditelji i da vašoj sreći nema kraja, no ovakvo vaše ponašanje nikamo ne vodi! Što maloj padne na pamet, vi joj ispunjavate! Vidjet ćeš, doći će vrijeme kada se zbog toga budete lupali po glavi.

I evo, došlo je! No sada je bilo suviše kasno za kajanje. Martin me nenadano napustio, ostala sam sama i nezaštićena, a kći, koja mi je trebala biti glavna podrška, odjednom je postala moja glavna neprijateljica!

Naravno da sam znala da je Martina naklonjena svome tati. Znala sam to otkad je bila sposobna izražavati svoje emocije. Uvijek je samo njega slušala i uvijek se samo k njemu gurala u krilo. I kao djevojka se radije povjeravala njemu nego meni, što je za žensko dijete zaista čudno. No, meni to nikad nije posebno smetalo. Štoviše, rado sam je puštala da bude tatina mezimica. Konačno, najvažnije od svega bilo mi je da je ona sretna. I baš zato što sam je tako nesebično voljela iz prikrajka, sad nisam mogla vjerovati da mi ona to na takav način vraća. U najtežem životnom trenutku ona mi je okrenula leđa. Zapravo ne, zabila mi je nož u njih!

Pred vratima naše kuće zastala sam nekoliko trenutaka prije nego što sam gurnula ključ u bravu. Pri samoj pomisli da Martina više nema i da me doma nitko ne čeka stegnulo me u grudima. Martin nije bio u cvijetu mladosti, ali mogli smo još godinama poživjeti zajedno. Mogli smo, ali nismo. Pomirila sam se s time da je tako moralo biti. Nekako sam se uspjela uvjeriti da je došlo njegovo vrijeme i da je morao otići. Međutim, ono s čime se nikako nisam mogla pomiriti bila je činjenica da me vlastito dijete izdalo!

Nakon što sam si skuhala šalicu čaja i malo smirila uzburkane emocije, sjela sam pokraj stolića s telefonom i okrenula Martinin broj. Dugo je zvonilo u prazno, tako dugo da sam već pomislila da nikoga nema doma, a onda se javila Nela, moja dvanaestogodišnja unuka.

- Zdravo, zlato - rekla sam joj toplo. Moji unuci bili su mi još jedina utjeha. - Je li mama tu negdje?

Na trenutak je s druge strane zavladala tišina, a onda se ponovno začuo dječji glas.

- Mama se ne može javiti jer ima posla u kuhinji. Sprema nam večeru - objasnila je.

- A možeš li joj, molim te, reći da se javi kad završi? - zamolila sam svoju unučicu, trudeći se ostati smirena. Naravno da je bilo jasno da mi se Martina jednostavno ne želi javiti.

Još sam razmijenila nekoliko riječi s Nelom, a onda se začuo tupi "klik" i veza se prekinula.

Znači tako! Nije čak htjela doći ni na telefon! Pa što se to događalo? A da nije moja kći možda skrenula pameću zbog gubitka oca? S obzirom na to koliko ga je obožavala, to i ne bi bilo tako čudno.

Dva sata kasnije, kad je prema mojoj slobodnoj procjeni večera u obitelji moje kćeri trebala završiti, ponovno sam okrenula njezin broj. Telefon je ponovno dugo zvonio i već sam htjela prekinuti vezu kad se s druge strane začuo glas.

- Hej, Roberte! - bilo mi je drago čuti zeta. Bio je to, prema mom mišljenju, vrlo staložen muškarac čija je mirnoća dobro utjecala na Martinu.

No on se činio nešto manje oduševljen mojim pozivom.

- Ivanka, vi ste… - zvučao je zatečeno, kao da sam ja posljednja osoba kojoj se nadao da će nazvati.

- Da, dušo, tvoja punica glavom i bradom - pokušala sam se našaliti. Kad moj komentar nije postigao željeni učinak, samo sam se zbunjeno nakašljala.

- Pokušavam cijeli dan razgovarati s Martinom, ali nekako mi to baš i ne uspijeva… - započela sam neodlučno. Željela sam prokomentirati Martinino ponašanje kod javnog bilježnika, ali Robert me prekinuo.

- Danas joj je ludi dan - rekao je i glasno otpuhnuo kroz zube. - Užasno je jutros bila nervozna…

Prema onome što mi je govorio, činilo mi se da Robert nema pojma što se točno dogodilo kod javnog bilježnika. Možda mu je Martina nešto natuknula, no poznajući nju, ne bi bilo nikakvo čudo ni da mu ništa nije rekla.

- A kako ste vi? Jeste li dobro? Mogu samo misliti kako vam je sad pusto doma. Znam dobro kako ste vi i Martin bili vezani…

Hajde da barem netko pokaže trunku suosjećanja, pomislila sam i zahvalila Robertu na brizi.

- Zaista nije lako - priznala sam.

- Čovjek je cijeloga života svjestan da će jednoga dana nastupiti ovakav trenutak, pa ipak nikada nije dovoljno spreman na to. Neprestano mi se čini da će se Martin odnekud pojaviti.

- Razumijem - rekao je Robert glasom obojenim suosjećanjem. - Dođite k nama kad god ste usamljeni! Znate koliko vam se Nela i Natko raduju! Oni jedva čekaju da im baka dođe u posjet.

A njihova mama? Što je bilo s njom? Zašto se ona ponašala prema meni kao prema najljućem neprijatelju? Zašto me je htjela ogoliti i izbaciti na cestu?

- Pričekajte samo trenutak. Idem pogledati gdje je Martina - rekao je Robert. Po njegovu sam glasu mogla zaključiti da se osvrće oko sebe. Potom sam čula kako je odložio slušalicu pored aparata i kako se njegovi koraci udaljavaju. Nešto kasnije, kad se vratio, prije nego što je bilo što rekao, s nelagodom se nakašljao u slušalicu.

- Žao mi je, ali Martina je pod tušem. Reći ću joj da vam se javi kad izađe iz kupaonice.

Naravno da je to mogla biti istina, ali ja sam vrlo dobro znala da nije. Martina je toga dana već u nekoliko navrata odbila razgovarati sa mnom pa je zacijelo i sada bilo tako.

- Hvala ti, Roberte, ali ne moraš se truditi. Zaželi joj samo laku noći i reci joj da ćemo se čuti sutra.

Shrvana, osjećajući se kao da na plećima nosim neopisiv teret, spustila sam se na kauč i tupo zagledala u televiziju. Nakon Martinove smrti mislila sam da me ništa više ne može toliko pogoditi, ali pogodilo me: kćerina izdaja!

- Martina, stani! - povikala sam za visokom crnokosom ženom koja se odvažnim korakom uputila prema ulazu u zgradu. Bila je to Martina, koju sam odlučila preduhitriti pri njenom jutarnjem odlasku na posao.

Na trenutak je zastala, a onda nastavila još brže hodati.

- Martina, molim te! - gotovo sam vrisnula i uhvatila je rukom za nadlakticu.

Kratko se osvrnula oko sebe, no kad je vidjela da nas nitko ne gleda, grubo se otrgnula iz mojih ruku i podbočila rukama o bokove.

- Što hoćeš od mene? - upitala me neprijateljskim tonom.

- Hoću razgovarati s tobom - rekla sam zgrožena njenim ponašanjem. - Otkad je to zločin ako majka hoće razgovarati sa svojom kćeri?

- Hajde onda, "majko"! - glas joj je zvučao cinično. - Reci što imaš i pusti me na miru. Ne želim zbog tebe zakasniti na posao!

- Martina, molim te… - uputila sam joj molećiv pogled. - Ne možemo razgovarati ovdje na cesti. Ne bi li mogla…

- Ne, ne bih! - grubo me prekinula.

- Ali, samo kratko. Evo, možemo sjesti tu preko puta na kavu - nisam odustajala.

No, Martina je bila neumoljiva.

- Rekla sam ti već da nemam vremena - rekla je glasom hladnim poput leda.

I dok sam ja zaustila da ću joj još nešto reći, ona mi je već okrenula leđa. Ruke su mi bespomoćno klonule niz tijelo dok sam je gledala kako se udaljava od mene žustrim korakom. Zar je bilo moguće da odjednom nije htjela sa mnom progovoriti ni riječi? Pa dok je Martin bio živ, ipak smo imale kakav-takav odnos. Komunikacija nam doduše nije bila na zavidnoj razini, ali barem je postojala. Sada, kad nas je Martin napustio, kao da je umro i svaki njen osjećaj prema meni.

Polaganim korakom krenula sam kući, no onda sam se na pola puta predomislila i uputila do moje prijateljice Zlate. Morala sam se nekome izjadati. Pri samoj pomisli na Zlatinu djecu kao da me nešto piknulo u grudima. Ona je stvarno bila sretna žena. Imala je sina i kćer koji su je doslovce obožavali. Kad je prije pet godina ostala udovica, oni su na nju pazili kao na malo vode na dlanu. Zašto ja nisam mogla imati takvu podršku u Martini? Ma nije morala brinuti o meni kao Zlatina djeca o Zlati, no barem me nije trebala željeti financijski uništiti!

Zlatino okruglo lice još se više zaokružilo kad me ugledala na vratima.

- Ivanka! Baš lijepo od tebe što si navratila. Ma to ti je telepatija, kad ti kažem! Evo, baš sam maloprije rekla svojoj Zorani da moram jedan dan skoknuti do tebe, da vidim kako si mi, kako se nosiš s ovom teškom situacijom… kad, evo tebe k meni!

Zlata je uvijek bila takva: srdačna, topla i nadasve dobra prijateljica. Zato je smjesta prestala pričati kad je vidjela moje otegnuto lice.

- Što je, mila? Teško ti je zbog Martina, zar ne? Ah… - duboko je uzdahnula obrisavši vršcima prstiju suzu u kutu oka. - Ja te jako dobro razumijem, draga moja. Prošla sam i sama kroz to kad me moj Zvonko napustio. Nije lako nakon toliko godina zajedničkog života ostati sam.

- Da je samo to… - prošaptala sam više za sebe, no Zlata me je čula.

- A što, zar postoji još neki razlog zbog kojeg si tužna? - upitala me zbunjeno.

Pognula sam glavu pred njenim zabrinutim pogledom. Kako joj reći pravu istinu? Doduše, zbog toga sam i došla k njoj, kako bih joj se izjadala, no sad mi se odjednom grlo stisnulo u čvor. Bilo mi je neugodno priznati što mi je Martina napravila.

- Hajde, draga… - položila mi je ohrabrujuće ruku na rame. - Znaš da meni možeš sve reći.

U tom trenu u meni se nešto prelomilo i briznula sam u glasan plač. Nisam to više ni trena mogla držati u sebi.

- Martina je osporila Martinov testament. Hoće mi oduzeti sve što mi je on ostavio. Da je po njenom, valjda bi me izbacila na cestu! - rekla sam u jednom dahu, a onda nastavila jecati.

Zlata je na trenutak ostala bez teksta. Jasno da je njoj takvo što bilo nepojmljivo kad su njena djeca na nju pazila kao na zjenicu oka.

- Ne mogu vjerovati - konačno je rekla jedva čujnim glasom. Njen široki osmijeh od maloprije sad je netragom nestao.

- Martina… - odmahivala je u nevjerici glavom. - Ali kako?

Kao da sam ja znala! I meni je takvo što bilo zadnje na što bih pomislila.

- Jesi li razgovarala s njom? - Zlata me uhvatila čvrsto za ruku, kao da mi je tom gestom željela dati do znanja da je uz mene.

- Jesi li je pitala zašto je to učinila? Mislim, ipak je njoj Martin za života omogućio i priskrbio i više nego što bi bilo koje dijete moglo očekivati od roditelja!

- Želi me proglasiti neuračunljivom - tiho sam zacvilila i ponovno briznula u plač.

- Ma dakle, pa to je strašno! - Zlata je sad pljesnula glasno rukama ne skrivajući svoje zgražanje.

- Pa što je došlo toj maloj? Zar je poludjela?

Bilo je to isto pitanje koje sam i ja sebi neprestano postavljala, no bojala sam se da je Martina i te kako dobro znala što čini. Nije bilo nikakve sumnje da je moja kći bila pri zdravoj pameti.

- Ne želi uopće razgovarati sa mnom - priznala sam shrvano.

- Danima već trčim za njom poput psa, no ona mi se čak odbija javiti na telefon!

Zlata se na brzinu prekrstila i privukla svoj stolac tik do mog.

- Ja mislim da je ona jednostavno previše povrijeđena zbog Martinove smrti. To mora da je razlog za takvo njeno ponašanje! Pa znaš i sama koliko je silno bila vezana uz njega.

Naravno da sam znala. Tko bi to mogao znati bolje od mene?

- Ma, nije to - odmahnula sam glavom, no nisam imala snage mnogo objašnjavati. Zato sam još i prije negoli sam popila svoju kavu ustala od stola i oprostila se od svoje prijateljice.

- Hvala ti na podršci i razumijevanju - rekla sam joj iskreno. Da mi njena utjeha nije mnogo pomogla, to sam joj, naravno, prešutjela.

- Idem ja sad. Javit ću ti se čim se nešto riješi.

Parnični postupak za osporavanje oporuke bio je u punom jeku kad sam ipak odlučila prisiliti Martinu na razgovor. Bilo je to jednog četvrtka, kad sam znala da je sama doma.

Četvrtkom je, naime, Robert odlazio na kuglanje, a djeca na satove engleskog i klavira. Znala sam da postoji velika mogućnost da mi ne otvori vrata i zato sam se poslužila trikom. Naručila sam dostavu cvijeća na njihovu adresu, a kad je Martina otvorila vrata da preuzme pošiljku, bez pitanja sam ušetala u stan pored nje i zbunjenog dostavljača.

- Dakle, ovako - rekla sam odlučno, prekriživši ruke na grudima. - Sad ćemo ti i ja sjesti i na miru razgovarati.

- Uzalud si došla! - grubo se obrecnula. - Ako si mislila da možeš promijeniti moju odluku, grdno si se prevarila! Ja znam da me tata obožavao i da ne bi nikad sve ostavio tebi, osim ako ga ti nisi nekako na to primorala!

Ma što bih ga ja na bilo što primoravala! Prije nekoliko godina oboje smo napisali svoje oporuke, u kojima smo svu svoju imovinu ostavili jedno drugome. Poslije nas ionako je sve trebalo pripasti našoj kćeri i našim unucima.

- Martina, što se to s tobom događa? - upitala sam je. Pomnije sam se zagledala u nju i odjednom mi se učinilo da pati. Lice joj je bilo blijedo, obrazi upali, a oči uokvirene tamnim kolutovima. Odjednom nisam više osjećala baš nikakvu ljutnju prema njoj.

- Imaš li kakvih problema? Muči li te što? - upitala sam je brižno.

- Misliš, osim tebe? - isprva mi je drsko odgovorila, no odmah potom na moje iznenađenje briznula je u plač.

- Robert ima ljubavnicu - jedva je uspjela nekako protisnuti između jecaja.

Zgranuto sam raširila oči. Robert? Pa on je obožavao moju kćer. To nije imalo nikakva smisla!

- Nema nikakve dileme. Vidjela sam ih zajedno! To njegovo kuglanje četvrtom… - sad se s gorčinom nasmijala - to je očito oduvijek bio samo paravan.

Pokrila sam usta rukom. Sad mi je donekle bila jasnija njena ogorčenost. Tatina smrt, mužev preljub, sve ju je to dovelo do samog ruba. Ipak, još je ostajalo pitanje: zašto se za sve htjela iskaliti na meni?

- Ne želim da sve ono što je tata cijelog života stjecao sada pripadne tebi! - ponovno se ljutito okomila na mene.

- Ti nisi nikad bila prava mama - imala sam odjednom za čuti.

- Uvijek ti je bio važan samo materijalni status. A gdje smo tu bili tata i ja? Gdje sam tu bila ja? - dodala je na kraju s dubokom boli u glasu.

Kakvo je to bilo pitanje? Pa ona mi je bila najvažnija u životu! Baš ništa mi nije bilo važnije od mog djeteta!

- Moram priznati da si to pokazivala na čudan način! - cinično se nasmijala. - Svu brigu o meni vodio je tata. Tko je odlazio na roditeljske sastanke? Tko me vodio doktoru kad mi nije bilo dobro? Tko je organizirao moje vjenčanje? Tata! A gdje si za to vrijeme bila ti?

Gledala sam je ne vjerujući samoj sebi. Pa Martin je bio uz nju zato što je ona tako željela! Bila je još mala djevojčica dok me svojom ručicom gurala od njega i rekla mi da ne diram njenog tatu!

- Pa bila sam dijete! - zakolutala je očima kad sam joj nabrojala neke slučajeve iz njenog djetinjstva kad je tražila isključivo da njen otac bude uz nju.

- A ti si jedva dočekala da mu prepustiš svu brigu o meni!

Naravno da to nije bila istina! Ili možda malo i jest… Moram priznati da sam se s vremenom navikla da gotovo svu brigu o Martini preuzme Martin. No to nije značilo da je nisam voljela!

- Ništa nikad nisi primjećivala! Nisi uopće znala kad bih razbila koljeno, kad bih dobila jedinicu u školi ili kad bih se posvađala s dečkom. Čak ni sada… - tu joj se odjednom glas prelomio.

- Što ni sada? - zapitala sam je drhtavih usnica.

- Ni sada nisi primijetila da mi se brak raspada. Tata je pročitao Roberta i shvatio da me vara, a ti, za tebe je uvijek bio samo "najbolji" zet! Ma znaš, kad je tata umro, imala sam osjećaj kao da sam ostala siroče, bez ijednog roditelja!

Odjednom sam shvaćala o čemu mi je govorila. Ja sam bila kriva, zaista jesam! Nisam smjela dopustiti da se Martina i ja toliko udaljimo jedna od druge. Shvaćala sam njenu ogorčenost i želju da mi se na neki način osveti. Ali, i Martin je svojom posesivnošću imao svoje prste u tome što smo se bile tako udaljile. I zato sam odjednom odlučila reći Martini ono što joj nisam nikada namjeravala reći.

- A znaš li ti zašto je tvoj tata "pročitao" tvoga muža da te vara? Zato što je on isto tako godinama varao mene!

Martinina usta ostala su otvorena dok sam joj pričala neke tužne isječke iz mog bračnog života. One koje sam uvijek brižno skrivala pred njom kako se ona ne bi razočarala.

- Vidiš, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Niti sam ja bila tako loša majka kako si uvijek mislila, niti je tvoj otac bio toliko savršen kako ti se činilo.

- Nisam znala… - rekla je tiho Martina. Bila je vidno zbunjena. Njezin tata pa preljubnik!

- Naravno da nisi, kad sam ja uvijek takve stvari skrivala od tebe. Znala sam koliko ga obožavaš i nisam htjela pokvariti tu tvoju idealnu sliku o njemu.

- A ja sam ti se htjela osvetiti - Martinine oči ispunile su se odjednom suzama. - Svih ovih godina mislila sam da me jedino tata volio i nisam željela da sve njegovo pripadne tebi. A onda sam saznala i to za Roberta, neposredno prije tatine smrti, i sve mi se odjednom obrušilo na glavu. Mislila sam da u tebi nemam nikakvu podršku jer da ti ionako nije nikada bilo stalo.

- Dušo moja, naravno da mi je stalo! - uzela sam je u naručje i čvrsto zagrlila. Nakon dugo godina, zapravo možda i prvi put u životu, osjetila sam istinsku bliskost prema svojoj kćeri. U kakvim smo mi to lažima živjeli cijeloga života? U kakvim zabludama?

- I ništa ne brini: ja sam uz tebe! Čut će mene Robert, u to budi sigurna. Samo neka odluči napustiti tebe i djecu, neće dobiti ni prebijenog novčića. A mislila sam ga postaviti za direktora da upravlja tatinom firmom!

- Znači, nećeš biti na njegovoj strani? Vas dvoje ste se uvijek tako dobro slagali - Martina me gledala poput malog djeteta.

- Naravno da neću! Slagali smo se tako dugo dok sam mislila da te poštuje i usrećuje. Ali, samo neka ne bude dobar prema tebi i djeci, u meni će steći najljućeg neprijatelja!

Tog smo popodneva Martina i ja plakale, grlile se, pa opet plakale. No nikad se nisam osjećala jačom nego toga dana. Znala sam da nam sada, kad smo nakon svih tako uludo izgubljenih godina konačno pronašle jedna drugu, ništa više istinski ne može nauditi. Zajedno smo jače i lakše ćemo preboljeti Martinov gubitak. Što se tiče Roberta, bit ću čvrst oslonac svojoj kćeri i učiniti sve da joj mudrim savjetima pomognem spasiti brak! Ne želim da ikad više pomisli kako mi nije stalo i kako je ne volim!