Edi, moj stariji sin, bio je jako ponosan na svoj super opremljeni novi mountain bike. S jedanaest godina bio je već iskusan biciklist, a zahvaljujući tome što smo živjeli na selu, mogao je uživati u svom biciklu. Išao je njime u školu i na pecanje s ocem. I, naravno, odmah bi izbila svađa ako bi se njegov tri godine mlađi brat Fran usudio uzeti Edijev bicikl da se malo provoza.
Iako mu je sjedalo bilo malo previsoko, Fran nije mogao odoljeti iskušenju da imitira svog starijeg brata i nekoliko puta mu je kradomice uzeo bicikl iz garaže. Edi je to svaki put otkrio i odlučno mu naredio da odmah siđe s bicikla:
- Vrati odmah bicikl tamo odakle si ga uzeo - povikao bi. - I da ga više nikad nisi taknuo, jesi li razumio?
Na kraju se Fran zaista prestrašio i nije se više usudio uzimati Edijev bicikl, ali je zato navalio na mene i supruga s molbama da i njemu kupimo isti takav i toliko dugo nas je gnjavio dok na kraju nismo pokleknuli i pristali.
Tada se i među braću vratila sloga. Štoviše, počeli su zajedno odlaziti biciklima na izlete po okolnim poljima i šumarcima. Pretpostavljala sam da se svaki put utrkuju jer se Fran uvijek vraćao kući namrgođen. Budući da je bio mlađi i manji, vjerojatno je sporije okretao pedale pa je stoga neprekidno bio meta Edijevih šala. Osim toga, često su se obojica vraćala kući puni modrica i ogrebotina po koljenima i laktovima. Sve dok se jednog dana Fran nije vratio kući s velikom plavom kvrgom na čelu.
- Dečki, sad ste pretjerali! - rekla sam ljutito dok sam Franu na čelo stavljala vrećicu s ledom.
- Vi se ne znate jednostavno voziti na biciklima, nego izazivate jedan drugoga. Nastavite li tako, prije ili kasnije netko će od vas dvojice slomiti ruku ili nogu, a onda ću zaista izgubiti strpljenje i moći ćete zaboraviti na svoje mountine bikeove: ostat će zaključani u garaži zauvijek. Nemojte poslije reći da vas nisam upozorila.
Naravno, ponekad su me znali razljutiti, ali ustvari su obojica još uvijek bili samo djeca željna ljubavi i pažnje. Savršeno mi je bila jasna ta njihova neutaživa želja da se natječu u brzini i da stalno ulijeću u nove avanture. Ali, poput svake majke, i ja sam uvijek bila u strahu da im se nešto ne dogodi. Posebno me to brinulo zato što sam bila svjesna da ni jedan ni drugi još nemaju osjećaj za opasnost.
Moja briga, koju je moj suprug Marko smatrao pretjeranom, često je bila uzrokom naših svađa.
- Kako bih ih spriječila da se nađu u bilo kakvoj opasnosti, ti si ih spremna držati pod staklenim zvonom, no na taj način postoji opasnost da ćeš odgojiti dva strašljiva i nesigurna dječaka. Onemogućavaš im da se normalno razvijaju - ponavljao mi je Marko svaki put kad bih se bunila zbog njihovih, po mom mišljenju, opasnih izleta. - Dečki imaju potrebu da ispituju svoje granice, svoju izdržljivost i snagu, vještinu i hrabrost. To je jedini način da steknu samopouzdanje i budu otvoreni prema životu i novim iskustvima.
- Dobro, ali sve ima svoje granice i smatram da treba spriječiti da im se ne dogodi kakva ozbiljnija nezgoda. Trebao bi ih ti pošteno ukoriti jer mene više uopće ne slušaju.
- Ne pada mi na pamet! Neka imaju masnice i ogrebotine, tako će najbolje naučiti da ubuduće moraju biti oprezniji. Na pogreškama se najbolje uči - odgovarao bi mi Marko, a mene je takav stav sve više ljutio.
Moj suprug i ja počeli smo se sve češće prepirati, i to ne samo zbog odgoja djece. Tijekom godina među nama je došlo do nerazumijevanja i u brojnim drugim aspektima života. Malo-pomalo razlike u našim karakterima postajale su sve očitije, a i svakodnevne životne teškoće također su se neprekidno množile, što je naš odnos činilo još težim. Sve to dovelo je do toga da je među nama nastao dubok jaz i, nakon petnaest godina braka, bili smo emotivno i psihološki udaljeniji jedno od drugoga nego ikad prije.
Ja sam zbog toga patila jer sam unatoč svemu i dalje voljela Marka. No, ponekad me njegova hladnoća ostavljala tako šokiranom da sam bila nesposobna za bilo kakvu reakciju.
Gledala sam ga iz prikrajka osjećajući pritom kako mi se srce steže zato što je postao toliko drugačiji od čovjeka kojeg sam prije petnaest godina upoznala i zavoljela. No, najgore u svemu bilo je to što sam, kad bih objektivno analizirala samu sebe, uvidjela da sam se i ja odavno jako promijenila. Pitala sam se kamo su nestali moja energija i entuzijazam koje sam nekoć imala.
Ponekad sam čak bila u iskušenju da ostavim Marka i da se vratim k majci u svoj rodni grad. To je bio prekrasan, suncem okupan gradić na moru, toliko različit od dosadne, sive i tmurne ravnice u koju sam se davno preselila da bih živjela s Markom.
Želja da ponovo budem uz majku, u kući u kojoj sam odrasla i u blizini starih prijateljica, bila je jaka, ali, naravno, bila je dovoljna pomisao na moje sinove pa da odustanem od takve ideje. Nikad, ali baš nikad, ne bih mogla živjeti daleko od njih. I tako sam nastavljala živjeti sa suprugom, iako sa sve manje entuzijazma te sa sve većim osjećajem tereta i dosade koji je izazivao život između četiri zida naše seoske kuće.
Jedne večeri, dok smo Marko i ja gledali nekakvu dosadnu emisiju na televiziji, uglavnom samo zato da bismo izbjegli neugodnu tišinu i situaciju u kojoj bismo morali priznati jedno drugome da si više nemamo što reći, napokon sam smogla hrabrosti da mu kažem što mi je na srcu.
- Marko, želim ti reći nešto važno - počela sam s nelagodom. - Željela bih se malo odmoriti i otići na nekoliko tjedana svojoj majci, i to sama. Škola je već počela, dečki su sada već veliki i sigurna sam da će, ako ga se dobro uputi, Edi znati paziti na mlađeg brata. Osim toga, tu ćeš biti ti da ih nadzireš.
- Jesi li sigurna da se dobro osjećaš? Kako ti je pala na pamet takva ideja?
- Da, znam da ti zvuči čudno, možda čak apsurdno to što sam rekla. Uzimaš zdravo za gotovo da sam uvijek tu, spremna uhvatiti se u koštac s velikim i malim problemima u kući i obitelji, a da zauzvrat ne očekujem baš ništa. Pretpostavljam da se nikad nisi zapitao je li takva situacija poštena. Naprotiv, ja sam si to pitanje često postavljala.
- Ma, što želiš reći?
- Upravo ono što sam rekla. Da osjećam potrebu otići sama svojoj majci kako bih ponovo okusila sve ono što sam napustila da bih se preselila ovdje na sjever i živjela s tobom. Ponekad povratak vlastitim korijenima ljudima da hrabrost da krenu dalje sa svojim životom.
- Jako si se promijenila, Ela. Više te gotovo ne mogu prepoznati.
- Zaista? A ti si, naravno, uvjeren da si ostao isti kakav si bio? Razmisli malo i iskreno analiziraj svoje osjećaje i ponašanje prema meni pa mi onda reci da sam ja jedina koja se promijenila.
- Možda ti to ne pokazujem dovoljno, ali te i dalje volim! Ako nisam puno kod kuće, to je isključivo zbog posla.
- Ne bih baš rekla da je tako.
- A ti, voliš li me još? - odvratio je pogledavši me s iščekivanjem.
- Ni u to više nisam tako sigurna.
Dok sam to izgovarala, osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam htjela priznati ni sebi da je velika sreća koju sam nekoć osjećala podlegla pod pritiskom svakodnevne rutine i nedostatka komunikacije.
- Možda si naš odnos uzimao zdravo za gotovo i zaboravio si na to da ga treba njegovati i hraniti, barem povremeno kakvom nježnom i pažljivom gestom - primijetila sam.
- Ali ja sam smatrao da je sve tako očito, da među nama riječi više nisu potrebne.
- Vidiš, o tome govorim.
- Nema smisla prepirati se i međusobno prebacivati krivnju - rekao je Marko s uzdahom. - U redu, Ela, ako želiš, odi svojoj majci na nekoliko dana. Godit će ti odmor. Ionako si već odavno nismo mogli priuštiti pravi godišnji odmor i vjerojatno si umorna od kućanskih poslova i brige o djeci. Ja se ipak zbog posla više krećem po okolici, viđam s ljudima, a ti….
- Hvala na razumijevanju, eto, ponekad čak i ti znaš pokazati malo suosjećanja prema meni.
Marko nije ništa odgovorio na taj moj komentar, nego je ustao s kauča i otišao u spavaću sobu, a ja sam još neko vrijeme ostala pred televizijom mijenjajući programe u potrazi za kakvom zanimljivom emisijom.
Da sam odmah otišla u krevet, sigurno ne bih sklopila oči. I dalje su mi se po glavi motale sve one rečenice koje smo si Marko i ja bili izgovorili i nisam znala osjećam li olakšanje ili sam još nesigurnija i tužnija nego prije. U svakom slučaju, pomisao na to da ležim uz njega u krevetu u tom mi trenutku nije bila ugodna. Što bih osjetila kad bi me pokušao zagrliti: radost ili neugodu? Ne znajući odgovoriti na to pitanje, radije sam još malo pričekala u dnevnoj sobi, u nadi da će u međuvremenu Marko zaspati.
- Onda, kad putuješ? - iznenadio me pitanjem koje je prošaptao čim sam legla uz njega.
- Uskoro - neodređeno sam odgovorila. Prvo moram sve organizirati tako da vam ništa ne nedostaje dok me nema - brzo sam rekla obuzeta iznenadnom grižnjom savjesti.
Odjednom kao da je sva ona gorčina koju sam već dugo osjećala prema njemu nestala. Ispružila sam ruku prema njemu i, nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, Marko ju je primio i čvrsto stisnuo. Ostali smo tako ležati neko vrijeme, a da se nijedno od nas nije usudilo napraviti korak dalje, makar samo jednim nježnim dodirom kojim bi onome drugome pokazao da još nije sve izgubljeno, da još postoji nešto među nama što je vrijedno spasiti.
Poslije sam čula kako je Markovo disanje postalo pravilno: utonuo je u san držeći me za ruku poput djeteta i opuštena izraza lica kao da se osjeća umiren i utješen.
Sutradan, kad sam se probudila, nastavila sam s uobičajenom rutinom: pripremila sam doručak, Marko i djeca su na brzinu pojeli i otišli, Marko na posao, a djeca biciklima u školu. Prošlo je jedva petnaest minuta odkad su otišli, kad me Fran počeo dozivati iz dvorišta.
- Mama, mama, dođi odmah, Edi je pao s bicikla i ozlijedio se!
- Oh, Bože, što se dogodilo, pitala sam se prestrašeno. Bila sam sigurna da je nešto ozbiljno kad je Fran došao po mene.
Poveo me do mjesta gdje se dogodila nesreća: Edi je ležao na tlu, na cesti ispred školske zgrade, a oko njega je stajala skupina djece i njihovih roditelja. Potrčala sam prema njima obuzeta užasnim strahom, dok mi je srce udaralo kao ludo. Edi je bio u polusvjesnom stanju i činio se smiren, barem se nije žalio ni na kakve bolove.
- Ne može ustati, ali pozvali smo hitnu pomoć i oni su nam rekli da ga ne diramo dok ne stignu - rekla mi je majka jednog njegovog školskog prijatelja.
Nagnula sam se nad Edija i shvatila da me odmah prepoznao jer se na njegovu licu pojavio jedva primjetan smiješak. Nježno sam ga pogladila po čelu i obrazu.
- Nemoj se bojati, mama je sada uz tebe - promrmljala sam nastojeći zadržati mir i skupiti hrabrost.
Što se to moglo dogoditi, pitala sam se. Činilo se da Edi nije mogao pomaknuti noge.
Kad je stigla hitna pomoć, bolničari su ga vrlo oprezno stavili na nosila i unijeli u vozilo, a ja sam ušla s njima, no prije toga sam jednu od majki zamolila da, u slučaju da se zadržim u bolnici, odvede mog drugog sina k sebi dok ja ne dođem po njega.
U bolnici sam, dok su liječnici pregledavali Edija, nazvala Marka i na brzinu mu ispričala što se dogodilo.
- Otkazat ću sve sastanke i obaveze i odmah dolazim - rekao je.
Stigao je u bolnicu za manje od pola sata.
- Kako je? Što se dogodilo? - pitao me zabrinuto.
- Čini se da je padajući s bicikla snažno leđima udario o tlo. Neka djeca tvrde da se zabio u stablo uz cestu jer je htio izbjeći auto koji se iznenada pojavio te da je sletio s bicikla i udario u rubnik. Fran je bio s njim, ali on je bio dosta ispred njega pa mi nije znao ispričati što se točno dogodilo. Čini mi se da Edi ne može micati noge. Što ako ostane paraliziran? Oh, Marko, ne smijem ni misliti na to!
- Ela, sada se moraš smiriti. Prije nego što padnemo u očaj, moramo pričekati da čujemo što će nam reći liječnici. Možda ipak nije tako ozbiljno.
- Nadam se - rekla sam jecajući.
Nakon beskonačno dugog čekanja, napokon se pojavio jedan liječnik i prišao nam.
- Na žalost, situacija je kritična - rekao je ozbiljnim glasom. - Dijete je prilikom pada slomilo nekoliko kralježaka, a čini se da je oštećena i leđna moždina, što trenutačno izaziva paralizu u nogama.
- Zar nema nade? - pitao je Marko dršćućim glasom.
- U ovom trenutku to ne možemo predvidjeti. No, nakon prilično duge terapije i odgovarajuće fizioterapije, možda će moći ponovo pomicati noge.
Bila sam izbezumljena.
- Vaš sin je sada pod sedativima i potreban mu je mir - nastavio je. - Možete ga posjetiti, ali, molim vas, nastojte biti što smireniji i vedriji. Mi ćemo mu, kada za to dođe vrijeme, reći sve o njegovu stanju, no najvažnije je da ga ohrabrimo da se svim snagama izbori da ponovo prohoda. Nadam se da ćete nam u tome i vi pomoći i surađivati s nama kako ne bismo obeshrabrili dijete na početku oporavka. Svako očajavanje i rezignacija bili bi kontraproduktivni za njega.
Prvi susret s Edijem prošao je dosta mirno. On je, možda zahvaljujući djelovanju sedativa, već pomalo zaboravio na nesreću i nije bio svjestan ozbiljnosti posljedica.
A idućih je dana dosta smireno prihvatio i objašnjenja i prognoze liječnika, vjerojatno i zato što su liječnici davali sve od sebe da ga uvjere kako samo treba biti strpljiv te da će sigurno ozdraviti.
Edi je ostao u bolnici nekoliko tjedana. Nije mogao micati nogama, ali je u njima i dalje imao neki osjećaj, što je meni i Marku davalo nade i bilo jedino što nam je pomoglo da preživimo to razdoblje.
Ta nas je nesreća duboko potresla, no nekim čudom uspjela nas je i zbližiti.
Marko bi mi ponekad znao priznati da ga muči grižnja savjesti zato što je bio jako popustljiv prema djeci.
- Nemoj se osjećati krivim za ovo što se dogodilo - ponavljala sam mu. - Kad se dogodila nesreća, Edi nije učinio ništa nerazumno ni divlje, to su mi potvrdile i neke majke koje su se zatekle u blizini.
Ukratko, nastojali smo jedno drugome biti podrška u tim teškim trenucima i uzajamno se hrabriti. Ipak, onoga dana kad se Edi vratio kući u invalidskim kolicima, morala sam uložiti nadljudski napor da zadržim suze.
On je u garaži primijetio svoj potrgani mountin bike, no i dalje je ostao dobro raspoložen i smiren.
- Zasada neka ostane u garaži - rekao je. - No, kad budem mogao hodati i voziti bicikl kao prije, kupit ćete mi novi, zar ne?
- Naravno - odgovorio je Marko pogledavši prema meni. - Još ljepši i opremljeniji od ovog.
Zagrlili smo ga, uzbuđeni i sretni što je ponovo kod kuće s nama.
Od toga dana prošlo je šest mjeseci. I moram reći da je taj ružan događaj donio puno promjena u našu obitelj. Moj suprug je na poslu tražio da mu dopuste da radi uglavnom od kuće kako bi što više vremena mogao biti uz Edija i mene.
Njih dvoje imaju poseban odnos. Marko ga sluša, razgovara s njim kao s odraslim muškarcem, ali i pomaže meni oko njegovih terapija i vježbi.
Marko i ja smo ponovo postali bliski i ponovo pomalo otkrivamo osjećaje za koje smo mislili da su nestali. No, zapravo su samo bili duboko zakopani ispod gomile ustaljenih navika. Obećali smo jedno drugome da ćemo odsad više slušati potrebe jedno drugoga i puno više razgovarati te da nikad više nećemo naš odnos uzimati zdravo za gotovo.
Čini se kao da je i Fran naglo sazrio. Sada je puno pažljiviji prema bratu i među njima više nema rivalstva ni zavisti tipičnih za tu dob.
Edi i dalje uporno vježba. Napredak je skroman, ali svakodnevan i liječnici su sada sigurniji da ima dobre izglede za potpun oporavak.
U svakom slučaju, svi mi, a posebno Edi, nastavljamo iz dana u dan borbu ne gubeći nadu da će jednoga dana potpuno ozdraviti. U svemu tome najvažnije je, barem po mom mišljenju, da Edi može računati na složnu obitelj punu ljubavi i razumijevanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....