ISTINITA PRIČA: 'Našoj sam djevojčici bila i otac i majka, život mi nije ostavio drugi izbor!'

Dok se prvi sumrak spušta, sjedim u svojoj udobnoj fotelji, pijuckam čaj i prisjećam se prošlih dana. Uspomene kojima rijetko dopustim da izađu probude u meni sve skriveno i zakopano, ono što ljubomorno čuvam i skrivam. Ne želim da mi netko zavidi na sreći i ljubavi koju sam imala, još manje da me zbog ovakve patnje i boli sažalijeva.

Prošlo je četrnaest godina, ali kad se okrenem unatrag, vidim da je vrijedilo sve to proći, boriti se s naizgled nesvladivim problemima. Zbog sebe, Ratka, ali i naše kćeri Dunje. Njezin osmijeh i radosno odrastanje moja su nagrada za brojne neprospavane noći, neumoran rad, brigu i trud. I danas mi je moja punoljetna kći zvijezda vodilja, jedini razlog zbog kojeg nisam pokleknula.

Rođena sam kao treće od petero djece u seljačkoj obitelji. Vrlo brzo sam ostala bez oca, a sav teret i briga oko podizanja petero djece pali su mami na leđa. Jedva je spajala kraj s krajem, a kako nas je sve uspjela podići, samo ona zna. Ipak, svima nam je omogućila odrastanje ispunjeno smijehom i dala kruh u ruke.

Ja sam postala krojačica. Nije taj posao bio ostvarenje mojih želja niti sam se njime htjela baviti, no znala sam da je to zanat koji se uvijek traži i od kojeg ću moći živjeti. Kako se u svom selu nisam imala gdje zaposliti, redovito sam pratila oglase i javljala se gotovo na svaki. Od jedne sam tvornice dobila pozitivan odgovor.

I danas se sjećam s kolikom sam tugom, uplakana, pakirala svoju iznošenu i staru odjeću. Sve moje stvari stale su u jedan kovčeg. Mama me na rastanku nježno poljubila.

- Čuvaj se i javi se kad možeš - rekla je drhtavim glasom.

I to je bilo sve. Ništa više nije uspjela reći jer je briznula u plač.

- Ne brini, zvat ću vas svaki tjedan - odgovorila sam osjećajući kako i moj glas drhti.

Vlak je krenuo, iz mog me sela vodio u neizvjesnost. Majka mi je dala svu svoju skromnu ušteđevinu pa sam za prvo vrijeme imala čime platiti najam garsonijere. Radila sam u smjenama, a ni ona noćna nije mi teško padala jer nisam imala nikakvih obveza. Većina mojih kolegica s posla bile su u braku, imale djecu ili makar mladiće pa su bile sretne što im uskačem kad god zatreba. Lijepo su me prihvatile, a ja sam se radovala spoznaji da imam prijateljice koje će i meni jednom uskočiti.

Na život u gradu nisam se lako priviknula. Prvih nekoliko dana pozdravljala bih svakoga tko mi je išao ususret i po njihovim pogledima brzo shvatila da to u gradu nije običaj.

Prvi put sam tada počela izlaziti, spoznala da postoje i lijepe stvari u životu. Promjena mi se počela sviđati. Istodobno, boljela me odvojenost od obitelji, no baš zbog njih sam morala izdržati. Od svoje bih plaće svaki mjesec nešto novca slala doma. Vodila me želja da uspijem, da se izborim za svoje mjesto u ovom svijetu. Jedina osoba s kojom sam se doista zbližila bila je moja kolegica s posla Branka. I ona je došla sa sela i brzo smo se prepoznale. Jedna drugoj mogle smo otvoriti dušu.

Zahvaljujući njoj, ali i svojoj skromnosti koju sam ponijela iz roditeljskog doma, s vremenom sam postala zadovoljna svojim životom. Svako malo sjetila sam se maminih riječi kako nije sretan onaj tko puno ima, nego onaj tko malo želi i radovala se svakom novom danu. Spoznaja da sam zdrava, zaposlena i u ovo vrijeme još mogu pomagati obitelji bila mi je dovoljna.

U slobodno vrijeme Branka i ja bile smo nerazdvojne. Sjedile bismo kod mene ili kod nje doma i dugo razgovarale. Ponekad bismo šetale parkom i maštale o budućnosti u koju smo obje polagale velike nade. Kao i svi mladi ljudi i nas dvije vjerovale smo da ćemo uspjeti.

- Jana, mogle bismo večeras na kolače pa u šetnju - predložila mi je Branka toga dana dok smo izlazile iz tvornice.

- Rado - nasmijala sam joj se.

- Sutra je subota, ne radi se pa se ne moramo žuriti kući - nastavila je.

Večer je zaista bila ugodna, a takvoj je atmosferi pridonijela i lagana glazba iz obližnjeg kafića. Sjele smo na klupu i smijale se zgodama s posla. Dok smo se tako udubile u haljine koje šijemo i razmišljale tko ih kupuje, približio nam se jedan mladić.

- Mogu li sjesti s vama? - upitao je.

Obje smo ga znatiželjno pogledale, a Branka se prva snašla.

- Samo izvoli, sjedni - odgovorila mu je.

Rekao je da se zove Ratko. Bio je samo koju godinu stariji od nas i radio kao automehaničar. I on je, poput nas, bio sam u ovom velikom gradu. Te smo se večeri počeli družiti, a već sljedećeg vikenda pridružio nam se i njegov prijatelj Miroslav. Počeli smo se redovito sastajati i ugodno se provoditi.

U Ratka se nisam zaljubila na prvi pogled, ali bio mi je zanimljiv i voljela sam biti u njegovu društvu. Kako je vrijeme prolazilo, u njegovoj sam se blizini počela osjećati drukčije. Bila sam nekako zbunjena, čak i uznemirena. Sve češće sam razmišljala o njemu i crvenjela se kad bi mi rekao nešto lijepo. Sve je ukazivalo da sam se zaljubila, a po njegovoj sam pažnji shvatila da ni on nije ravnodušan.

Zato me nije iznenadilo kad me jednom pričekao ispred posla i upitao:

- Želiš li izaći sa mnom? Ti i ja, sami?

Mada sam znala da će prije ili kasnije to pitati, na trenutak sam se ipak zbunila. Obuzela me do tada nepoznata trema i slabost u cijelom tijelu. Bio je to prvi poziv na izlazak, od mladića koji mi se silno sviđao.

- Naravno - odgovorila sam pomalo nesigurno, ali ipak sretno.

Od silnih leptirića u trbuhu nemam pojma kako sam taj dan došla doma. Odmah sam nazvala Branku i zamolila je da što prije dođe k meni.

- Zamisli, pozvao me da izađemo! - rekla sam joj odmah s vrata.

- Ratko? - upitala je nasmijana.

- Da.

- Znala sam da među vama nešto postoji. Vidi se to izdaleka - rekla je.

- A Miroslav i ti? - pomislila sam kako bi bilo lijepo da se i među njima takvo što dogodi.

- Mi smo samo prijatelji. Ljubav ili se rodi ili se ne rodi, a kod nas je ovo drugo - razočarala me.

Pomogla mi je odabrati što ću odjenuti. Kad smo se odlučile za haljinu koja je isticala moju vitku figuru, otrčala je kući i pola sata kasnije vratila se s naušnicama i ogrlicom koje mi je rado posudila. Kosu mi je počešljala u punđu, a ja sam blistala od sreće. Znala sam da me Ratko ne može odvesti na neko otmjeno mjesto, ali ja sam bila zadovoljna sobom i našim prvim izlaskom u dvoje.

Sve moje želje ostvarile su se te večeri. Odveo me u mali restoran u predgrađu. Bio je romantično osvijetljen i prilično tih. Ratko je došao u odijelu i bio mi je ljepši nego ikad. Naručili smo roštilj i dugo razgovarali. Cijelu večer smo se smješkali jedno drugome, a mene su izjedala pitanja koja se nisam usudila postaviti. Iako je bio dobro raspoložen, na trenutke sam primijetila nervozu koju se trudio sakriti. Bila je to, priznao mi je kasnije, trema od prvog poljupca. Ratko mi je te večeri obećao da će me tako voljeti i brinuti se o meni cijeli život.

- Jana, ti si najbolje i najljepše što mi se dogodilo. Znaj da će tako biti cijeli život - rekao mi je.

- Znam - šapnula sam i nježno mu se privila u zagrljaj.

Te smo večeri završili u njegovu stanu.

- Rijetko s kim možeš šutjeti, a da ti pritom bude lijepo i ugodno - rekao je.

- To sam i ja osjetila - šapnula sam.

Bila sam ponosna na sebe. Slijedila sam srce, želju da mu poklonim svu svoju nježnost. Kad sam se sljedećeg jutra probudila u njegovu zagrljaju, poželjela sam upravo tako provesti cijeli život. Ratko me poljubio, a ja sam mu čeznutljivo uzvratila. Njegove usne dotaknule su moje i sljedećih se nekoliko sati opet nismo odvajali. Dugo me milovao po licu, a u njegovim je očima bilo mnogo sjaja.

- Od prvog trenutka znam da među nama postoji nešto, a siguran sam da i ti to osjećaš. Čim sam te upoznao, bio sam siguran da ćemo biti zajedno, a sada kad te držim ovako nježnu i plahu, znam da ću te cijeli život štititi.

Godilo mi je to čuti. U njegovu se zagrljaju sve činilo tako lakim. Nakon nekoliko mjeseci velike ljubavi zaprosio me.

- Najveća mi je želja s tobom zasnovati obitelj, imati djecu - rekao je tada.

Zagrljeni te smo večeri dugo šetali ulicama. Njegova ruka oko mog ramena bila je nešto puno više od zaštitničkog zagrljaja. Moja se ruka udobno smjestila na donjem dijelu njegovih leđa. Pomislila sam kako baš to želim ponavljati svaki dan. I tako do kraja života.

Cijele te noći od uzbuđenja nisam mogla oka sklopiti. Razmišljala sam o svakoj riječi koju mi je izgovorio, prisjetila se svakog dodira, zagrljaja i bila silno sretna. Znala sam da će me usrećiti. Branka je također bila na sedmom nebu kad je čula da se sprema vjenčanje.

- Uskoro ću, dakle, biti kuma? - cvrkutala je.

Kimnula sam glavom i ozbiljno rekla:

- To se podrazumijeva. Tko će ako ne ti?

Tako je i bilo. Pet mjeseci kasnije Ratko i ja izgovorili smo sudbonosno 'da', a kumovi su bili Branka i Miroslav. Na sebi sam imala jednostavnu vjenčanicu koju mi je sašila moja najbolja prijateljica i cvijet u kosi. Bili smo tada najsretniji par na svijetu i činilo se da ništa ne može stati na put našoj sreći.

Ratko se nakon vjenčanja doselio u moju podstanarsku garsonijeru i s našim smo primanjima lijepo živjeli. Oboje smo radili pa sam mami slala više novca nego do tada. I ona je bila presretna zbog naše ljubavi. Svaki put kad bismo je posjetili, govorila je:

- Samo se vi, djeco, volite i čuvajte jedno drugo.

Uvijek bi joj se u tim trenucima pojavile suze u očima. Znala sam da misli na tatu, da još žali za njihovom velikom ljubavi.

Uskoro je i liječnik potvrdio moje slutnje, bila sam u drugom stanju. Kad sam Ratku toga dana rekla sretnu vijest, podigao me, zavrtio u krug i dugo ljubio.

- Nemaš pojma koliko sam sretan - ponavljao je.

Cijelu me trudnoću pazio, nije dopustio da nosim čak ni vrećice iz dućana. Ispunjavao je tih mjeseci svaku moju želju. Uživao je gledajući kako moj trbuh raste, često ga je milovao i naglas zamišljao to malo biće.

- Nedostaje li ti nešto? - pitao me svaki dan.

Moja jedina želja bila je da se cijeli život tako volimo i da naša beba bude zdrava.

Tog proljetnog jutra rodila sam našu Dunju, majušnu djevojčicu tešku jedva tri kilograma. Porod je bio lagan i brz. Činilo se da naša djevojčica želi što prije doći na svijet i upoznati svoje roditelje. Prvi pogled na nju, prvi zagrljaj u meni je izazvao bujicu do tada nepoznatih osjećaja. Postala sam mama Ratkova djeteta.

I on je bio presretan, dobio je obitelj koju je toliko želio. Jedini problem koji smo imali bio je skučenost naše podstanarske garsonijere. S Dunjinim dolaskom sve nam je postalo tijesno, a šanse da kupimo svoj stan bile su male. Mogli smo, istina, unajmiti veći stan, ali tada više ne bih mogla pomagati majci. Zato smo se oboje prilagodili i ostali živjeti u garsonijeri.

Dunja je bila zdrava beba i lijepo je napredovala. Kad je porodiljni završio, a ja se vratila na posao, upisali smo je u jaslice. Najsretniji smo bili kad smo nas troje bili na okupu, kad bismo se satima igrali na našem krevetu. Kad bi Dunja zaspala, Ratko bi je prenio u krevetić, a potom svu svoju pažnju poklanjao meni. Kao da sam slutila da naša sreća neće potrajati, uhvatila bih se kako očajnički želim zaustaviti vrijeme.

Ratko nikad nije skidao ruke s mene. Čim bi Branka odvela našu Dunju k sebi preko vikenda, odmah bi me počeo ljubiti, a ja mu se prepuštala bez ikakvih kočnica. Ne znam kad bismo tih dana zaspali, ali zadovoljno sam se smijala kad bih otvorila oči i vidjela njegovu odjeću pokraj kreveta. Preplavio bi me tada osjećaj sreće, ustala bih i skuhala nam kavu. Kad bi iz kupaonice izišao mirišljav i okupan, s ručnikom oko struka i počeo me opet ljubiti, činilo mi se da na svijetu ne postoji voljenija žena. Sjaj u mojim očima svi su primijetili.

- Ti si, Jano, zaista sretna žena - često mi je govorila Branka, koja svoju sreću u ljubavi još nije našla.

- Stvarno jesam i samo neka potraje - odgovarala bih.

Na trenutke sam znala protrnuti od same pomisli što ako jednom sve to nestane. Potom sam te crne slutnje tjerala od sebe.

Godine su prolazile, ja sam i dalje uživala u svojoj sreći, a nakon Dunjina četvrtog rođendana Ratko se razbolio. Već dulje vrijeme mučio ga je dosadni kašalj. Mada sam mu uporno govorila da mora liječniku, Ratko me uvjeravao da mu nije ništa.

- To je samo prehlada ili neka alergija - smirivao bi me.

Toga sam poslijepodneva spremala večeru za naše prijatelje s kojima smo kod nas trebali proslaviti moj rođendan. Ratko je sjedio uz prozor i nezainteresirano gledao van. Prvi put nije ponudio da mi pomogne, a ja sam se pitala zašto mu nije do razgovora.

Da makar izađe, barem me ne bi uznemiravao tom šutnjom, pomislila sam promatrajući ga ispod oka. No nije bio trenutak za prigovaranje. I ja sam osjećala da se nešto događa, znala sam da oboje razmišljamo o istome, njegovoj bolesti, iako ni jedno to nije naglas izgovorilo.

Kad je kašalj postao gotovo nepodnošljiv i kad je moj muž počeo mršavjeti, napokon sam ga natjerala da ode liječniku. Već prvi pregledi ukazivali su na tuberkulozu koja je uzela maha. Žutog u licu, Ratka su zadržali u bolnici.

Cijeli moj svijet, svi moji snovi srušili su se kao kula od karata. Nisam znala kako ću dalje. Nisam mu htjela pokazati zabrinutost, zbog njega i naše kćeri morala sam biti snažna, no kad bih izašla iz bolnice, tresla bih se od straha. Dunju je za to vrijeme čuvala Branka pa sam mogla satima sjediti na klupi i gorko plakati. Tek kad bih se malo smirila, dolazila bih po svoju kćer.

Ne znam gdje sam tih dana crpila snagu, ali na van sam djelovala sigurno i čvrsto. Tek kad bih ostala nasamo s Brankom, pustila sam da beskrajna tuga i očaj poput lavine provale iz mene.

- Želim s tobom ozbiljno razgovarati - moj je muž jednom zvučao jako službeno.

Slutila sam da mi se njegove riječi neće sviđati. Gutala sam knedle, ruke su mi zadrhtale, a srce mi se stegnulo.

Ovo ne vodi dobrome, pomislila sam.

- Reci, zlato! Što te muči? - mazno sam upitala.

- Možda nije pravi trenutak da ti to kažem, ali stalno razmišljam ima li smisla da ostanemo zajedno. Ne želim ti oduzeti život, neću da mi svaki dan dolaziš u posjet. Stalo mi je do tebe, ali mlada si i imaš pravo na novu ljubav. Bilo je lijepo dok je trajalo, ali vrijeme je da svatko krene svojim putem - rekao mi je.

- Kojim putem? I s kime? Kakve to gluposti pričaš? Ne želim nikoga osim tebe - jedva sam uspjela odgovoriti.

- Znam da je ovo kraj i strašno mi je žao - govorio je Ratko stežući mi ruku.

- Ne želim to slušati. Oporavit ćeš se i voljet ćemo se kao i dosad - uzvratila sam mu nježno dok sam u sebi jedva zadržavala suze.

- Valjda tako mora biti. Toliko sam želio biti s vama, voljeti vas i čuvati. Vas dvije ste moja jedina radost - šaputao je.

- Tako će i biti, čim ovo prođe - smirivala sam ga, iako smo oboje znali istinu.

Zaspao je držeći me za ruku, a ja sam gledala u daljinu i nadala se da na tim divnim oblacima nema ni patnje, ni bolesti, ni umiranja. U tom mi se trenutku srušio cijeli svijet.

Gledala sam svog muža i pokušavala zamisliti život bez njega. Sva sreća da sam sjedila jer sam osjetila da mi se od iscrpljenosti vrti u glavi. Problijedjela sam, zadnjim snagama zadržavajući izdajničke suze. Njegov odlazak će me dokrajčiti, pomislila sam. I opet sam se trudila odagnati crne misli, ostati pribrana i zadržati malo dostojanstva.

- Ova bolest me guši već dulje vrijeme. Premlada si da ovako živiš. Bio bih ti zahvalan kad bi me prestala posjećivati - zvonile su njegove riječi i nakon njegove smrti.

Nepuna dva mjeseca kasnije Ratko je umro, a ja sam našoj djevojčici postala i otac i majka. Bez Ratka je sve bilo tužno, bolno. Nedostajao mi je njegov glas, dodir, smijeh, pogled. Željela sam ga ponovno držati za ruku, zagrljena sjediti s njime u mraku kinodvorane, javiti mu se prije nego što s posla krenem kući.

Dva mjeseca su prošla, a ja sam se još uvijek nadala se da će se dogoditi čudo i on se odnekud pojaviti. U svojim snovima vidjela sam ga kako mi trči ususret s velikim buketom cvijeća. Tako su prošla sljedeća tri mjeseca i tek sam tada shvatila da nas je zauvijek napustio.

Moja plaća i mirovina koju je Dunja dobivala od oca jedva su pokrivale naše troškove. Do dugo u noć šila bih kod kuće kako bih nam osigurala pristojan život. Držala me naša uzajamna ljubav, osjećaj da jedna drugoj možemo sve reći. Od tada pa sve do danas oslanjamo se jedna na drugu, zato i tvrdim da moj život nije uzaludan.

- Divim ti se, stvarno si hrabra žena - govorila bi mi Branka.

Nisam bila hrabra žena, nego mi život nije ostavio drugi izbor. To je bio jedini način, da baš poput svoje majke, i ja svoju kćer izvedem na pravi put. Othranim je i dam joj kruh u ruke.

Branka je bila zabrinuta za mene, nije razumjela zašto ni jednog muškarca ne puštam u svoj život. Često se šalila na račun mojih odnosa s udvaračima. Namjera joj je bila dobra: natjerati me da se više krećem među ljudima i ponovno se zaljubim. Boljelo ju je što živim povučeno i što sam nakon Ratkove smrti zakopala svoju ženstvenost.

Na svaku bih obljetnicu smrti dolazila na njegov grob, ali ni jednom nisam zaplakala. Sada smo Dunja i ja na povratku kući razmišljale o skladu kojem nas je baš on naučio. I nikad nismo poželjele da netko zauzme njegovo mjesto.

Deset godina nakon Ratkove smrti uzela sam kredit i kupila nam jednoipolsobni stan. Dunja je napokon imala svoj kutak. Izrasla je u kćer o kakvoj svaki roditelj sanja. Bila je odlična učenica, nikad me nije razočarala niti mi slagala. Poštovale smo jedna drugu i trudile se olakšati si život.

Nedavno je napunila osamnaest godina. Izrasla je u krasnu djevojku i podsjetila me na dane kad sam u njezinim godinama došla u grad i upoznala Ratka. Kad se toga sjetim, više me ne obuzima sjeta, ne plačem kao nekad, nego sam ponosna na sebe.

Danas doista mislim da sam sretna žena. Osjetila sam istinsku ljubav, majka sam divne djevojke, a sve ružno i bolno uspjela sam prebroditi. Uostalom, život i jest neprekidna borba u kojoj opstaju samo najjači.