ISTINITA PRIČA: 'Mama je završila na hitnoj, a njega je odvela policija! Svemu je bio kriv alkohol!'

Ne znam kako je to bilo kad su se upoznali, zaljubili, vjenčali i dobili moga brata Nikolu, pa godinu dana kasnije i mene, ali otkad pamtim svijet oko sebe, moji su se roditelji uvijek svađali. Dva su bila glavna razloga: tata je bio alkoholičar i ljubomoran do besvijesti. Zbog ovog posljednjeg mama, konobarica, nije se smjela zaposliti.

Pred oltar su stali mladi, imali su samo dvadesetak godina. Godinu dana kasnije rodio se Nikola, pa onda i ja.

Iako nije bila tip manekenke iz časopisa, moja je mama bila lijepa žena: vitka, duge plave kose i plavih očiju.

- Nećeš ti raditi u nekom kafiću pa da ti se uvaljuje svaki frajer kojem doneseš piće - sjećam se kako je tata, inače prodavač na benzinskoj crpki, govorio mami.

Dok sam bila mala i još ništa nisam razumjela, sviđalo mi se što je mama kod kuće, a Nikola i ja s njom. Naime, mi nismo išli u vrtić.

- Najbolje da djeca nisu kod kuće pa da se ti možeš ljubakati, je li? - vikao je tata kad mu je mama predlagala da bi za nas bilo dobro da idemo u vrtić.

Tako smo Nikola i ja vrijeme provodili igrajući se, ovisno o vremenu, kod kuće ili u obližnjem parku. Ali, bili smo prilično usamljeni. Zbog toga smo valjda i postali tako bliski jer smo bili usmjereni jedno na drugo. Usto, mamu smo obožavali jer nam je, kad god je mogla, ispunjavala svaku želju.

Kasnije, kad sam već odrasla, shvatila sam da Nikola i ja nismo mogli ići u vrtić jer u kući nije bilo dovoljno novca. Tata je, naime, znao zapiti barem pola plaće. Ipak, za većinu naših želja mama se snašla. Još prije udaje završila je tečaj krojenja i šivanja pa je šila za žene iz susjedstva.

Kad je to počela raditi, bila sam malo ljuta na nju jer je imala manje vremena za nas. No, mama se trudila šiti uglavnom noću, dok se prijepodne bavila s nama, a poslijepodne su joj gospođe dolazile na probu. Stvar je bila u tome što je tata znao zapiti barem polovicu plaće. Sreća u nesreći bila je u tome što smo živjeli u nevelikoj kući, koju je mama naslijedila od bake. Naime, moja je mama rano ostala siroče pa ju je odgojila baka.

Pamtim i to da je tata uvijek prigovarao kada je trebalo oličiti kuću.

- Pa znaš da ja za to nemam vremena, a ti bi htjela da ti kojekakvi majstori hodaju po kući pa da se petljaš s njima - rogoborio je.

Uglavnom, na jedvite jade, mama je uvijek nekako uspijevala organizirati to ličenje, ali kad je tata bio doma. Dok bi majstori odrađivali svoj posao, on bi sjedio i čitao novine, a onda bi se u obližnjoj krčmi hvalio kako je opet sam samcat preuredio kuću.

Kao klinci, Nikola i ja nikad nismo vidjeli more. Ljetovali smo kod očeve obitelji na selu. Baka i djed jako su nas voljeli, kao i moju mamu, za koju su govorili da je vrijedna i da dobro skrbi o nama. I uvijek bi se ljutili na tatu kad bi večer proveo u seoskoj krčmi i vraćao se kući u sitne sate pijan.

- Imaš krasnu ženu i djecu, a ti, barabo, ločeš umjesto da uštediš i odvedeš ih na pošteno ljetovanje. Nije da nama nije drago što ste kod nas, ali tvoja djeca uopće ne znaju što je to more - znao bi se djed ljutiti na tatu.

A djed mu je bio jedini autoritet pa bi sljedećih nekoliko dana tata pomagao djedu oko poljskih radova i sve bi bilo u redu, ali priča se ubrzo ponovila.

Ljeto prije negoli je moj brat postao prvašić čula sam razgovor mame i djeda. Nisam ga baš posve razumjela, ali sam ga upamtila.

- Nado, ja imam nešto ušteđevine, a ti si dobra šnajderica. Potraži u blizini kuće kakav mali lokal, unajmi ga i osamostali se, a ja ću ti barem u početku plaćati najamninu. Grozno mi je što tako govorim, ali ovoj bitangi od svog sina neću dati ni novčića jer bi sve zapio. Sve što imamo naslijedit će vaša djeca. Imaš godinu dana dok Nika ne krene u školu. Raspitaj se, tamo kod vas u gradu sigurno ljudi trebaju ako ne krojača, a ono šnajdericu za sitne krojačke popravke. Znaš skratiti hlače, suziti suknju, vidio sam ja to kad smo posljednji put bili kod vas u Zagrebu - govorio je djed.

Mama je pronašla mali lokal s prilično povoljnom najamninom i otvorila obrt. Posao je dobro krenuo: u početku su joj dolazile stare mušterije, kojima je nekad kod kuće šila, ali počele su pristizati i nove jer je držala povoljne cijene. Tata je, naravno, užasno bjesnio, ali zbog bake i djeda nije se usudio previše galamiti.

- Mama, a zašto mi nikad nismo išli na more? Sve moje prijateljice idu barem desetak dana, samo smo mi uvijek kod bake i djeda na selu - upitala sam jednom mamu.

- Nika, dušo, nemamo dovoljno novca. Ali, posao mi je krenuo i obećajem ti da ću vas uskoro odvesti - odgovorila mi je.

Otkad je mama počela raditi, tata je počeo sve više piti. Sramili smo ga se jer su cijelo susjedstvo, pa i djeca u školi, znali da je pijanac.

Njegova je ljubomora bila tolika da bi na povratku s posla znao proći kraj mamina lokalčića, sakriti se i gledati tko joj ulazi. Kod kuće su se stalno svađali. Prigovarao joj je za svaku sitnicu: te zašto je ispeglala plavu, a ne bijelu majicu, zašto je skuhala sarmu, a ne grah i zelje, zašto je kupila banane, kad možemo jesti i jabuke što su nam ih njegovi poslali sa sela…

- Da nemaš taj glupi šnajderaj, imala bi vremena brinuti o kući, a i manje bi novca trošila na gluposti - urlao je.

Kad danas razmišljam o tome, nije mi jasno kako je mama sve to mogla podnositi. A sve je češće bio pijan i na poslu.

Nikola je išao u osmi, a ja u sedmi razred kad se dogodio veliki obrat u našem životu. Tata se jednoga dana tako napio da nije bio u stanju zaračunavati mušterijama pa ga je šef poslao kući i zaprijetio mu:

- Ne prestaneš li lokati, dobit ćeš otkaz. Ja neću dopustiti da nam zbog tebe opadne promet - rekao mu je.

Tata je krenuo kući i tako pijan svratio k mami. Baš u tom trenutku tamo je bio gospodin koji je donio nekoliko pari hlača da mu ih mama skrati. Bijesan zbog toga što mu se dogodilo na poslu, a ljubomoran kao pas, tata je uletio, udario čovjeka, a onda počeo mlatiti i vrijeđati mamu. Prolaznici i susjedi koji su čuli galamu pozvali su policiju koja je stigla baš kad je tata počeo daviti mamu, dok ga je mušterija u tome pokušavala spriječiti.

Mama je završila sva u modricama i s nekoliko šavova na arkadi. Policija je tatu odvela i sud je presudio: zatvor ili liječenje od alkoholizma. Tako je tata završio na odvikavanju, a mama je nas odlučila konačno odvesti na more. Nismo bili dugo, tjedan dana, ali bilo je to nezaboravnih tjedan dana.

To smo vrijeme nas troje puno razgovarali i o tati.

- Sve ove godine trpjela sam njegove uvrede, pa i batine jer je bio pijan i uzrujan zbog posla. Osim toga, s njim imam vas dvoje, koje volim najviše na svijetu. Dok nije bilo tog prokletog alkohola, bio je drukčiji čovjek. Možda bismo mu trebali pružiti još jednu priliku, prije negoli ga odbacimo - otvoreno nam je rekla mama.

Nikola i ja bili smo vrlo sumnjičavi prema tome da bi se tata mogao promijeniti jer ga nikad u životu nismo vidjeli trijeznoga. Nikad nas nije odveo u park ili zoološki vrt, pa čak ni u najobičniju šetnju gradom. Kad bi se pijan vratio kući, zavalio bi se pred televizor i zaspao. Na kraju, ipak smo udovoljili maminoj molbi.

Kad smo se vratili s mora, mama je nazvala bolnicu i rekla da smo spremni za obiteljsku terapiju bez koje, kako su govorili, nema oporavka. Sve troje smo vrlo otvoreno pred liječnicima istresli sve jade koje smo proživljavali. Tata se rasplakao. Kroz suze je ponavljao da nas voli i da nije bio svjestan što nam čini.

- Tako sada govoriš, ali čim izađeš, opet ćeš se napiti i sramotiti nas u susjedstvu - rekla sam.

- Obećavam ti, kćeri, nikad više - rekao je.

Taj dan kad je izlazio iz bolnice svi smo bili napeti kao strune. Kad smo došli kući, predložio je mami da unajme nekoliko radnika da nam oliče kuću, a potom i njezin lokal. Zatim bismo mogli, dok je on još na bolovanju, a nama nije počela škola, otići barem tjedan dana baki i djedu na selo.

Brat i ja nismo mogli vjerovati: tata ne samo da je pomagao radnicima nego je poslije pomagao i u čišćenju.

Nakon toga otišli smo na selo. Pribojavali smo se večeri kad će tata, kao prije, reći da ide u šetnju, a onda se vratiti mrtav pijan. No, to se nije dogodilo. Preko dana je pomagao djedu, a predvečer je brata i mene vodio u šetnju selom i pokazivao nam gdje se kao dječak volio najviše igrati, prepričavao nam zgode iz svog djetinjstva. Potom bismo u vrtu pekli mladi kukuruz. Ispostavilo se da je tata vedar, duhovit i zabavan čovjek kad je trijezan. Djed i baka bili su oduševljeni sinovom promjenom. I mama je blistala, jedino Nikola i ja još uvijek nismo bili uvjereni da promjena nije samo privremena.

Tata, međutim, stvarno više nije pio. Mene je zvao svojom ljepoticom i govorio da sam ista mama. Tako sam se pomalo počela opuštati. Čak sam s njim počela razgovarati o dečkima. Kad je jednom u šali rekao da će razbiti svakoga tko se usudi rastužiti njegovu malu ljepoticu, Nikola je dometnuo kako mi i on to uvijek govori.

- Onda ćemo udružiti snage, sine - nasmijali smo se svi.

Moj otac već desetak godina nije pogledao u čašu. Čak ni na mojoj promociji. Nazdravio mi je sokom i rekao da su važne dobre želje, a ne piće u čaši.