Postoje situacije kada suradnja dviju vodećih stranaka, HDZ-a i SDP-a, predstavlja nacionalni interes. Istanbulska konvencija - koja se sve više pretvara u Plenkovićev politički Rubikon - ima i dobru stranu jer otvara šansu za suradnju desnog i lijevog centra u obrani demokratskih vrijednosti.
Jer, sada više nije riječ o jednom dokumentu, nego o tome hoće li demokratske institucije još jednom ustuknuti pred jurišnicima konzervativne revolucije.
Realno, Istanbulska konvencija poprima puno veći značaj, nego što je stvarna važnost ovog dokumenta. Iako je u pitanju akt koji podiže razinu zaštite žena od nasilja, zbog napada desnih fundamentalista njezino usvajanje postalo je pitanje obrane pred klerikalizacijom Hrvatske, ovaj put u izvedbi Građanske inicijative “Hrvatska protiv Istanbulske konvencije”, desnog krila HDZ-a, Katoličke crkve i braniteljskih udruga, prema kojima se Hrvatima “nameće rodna ideologija i pokušava rastočiti hrvatski identitet”.
U prvom planu više nisu u pitanju ženska prava, nego Hrvatska kao sekularna i liberalno-demokratska država. Kao što cilj referenduma iz 2013., kojim je u Ustav ušla odredba prema kojoj je brak isključivo zajednica žene i muškarca, nije bilo spašavanje tradicionalnih bračnih zajednica, nego potkopavanje lijevo-liberalne Vlade, tako ni sada nije u pitanju borba protiv rodne ideologije. Konzervativna revolucija zajahala je Hrvatsku i ne namjerava popustiti. I danas, kao i prije pet godina, radi se o čvrstom stisku Crkve i desnih fundamentalista, kojim dokazuju tko u stvarnosti vlada Hrvatskom. Prvi put im je uspjelo i taj je stisak uškopio tadašnju vlast te u narednih nekoliko godina stubokom promijenio hrvatsku političku scenu.
Iz današnje perspektive djeluje kao daleka prošlost, ali ne tako davne 2011. hrvatski birači ignorirali su Kaptol i uvjerljivom većinom izabrali najprije predsjednika Ivu Josipovića, a zatim i Vladu Zorana Milanovića.
Uvjerljiva izborna pobjeda Ive Josipovića na predsjedničkim izborima pokazala je da većina vjernika u politici ne sluša crkvene direktive. Premda je niz svećenika u kampanji aktivno agitirao protiv Josipovića, SDP-ov kandidat izabran je s izrazitom većinom. Bio je to snažan udarac Katoličkoj crkvi i još jedan pokazatelj da je njen utjecaj na društvene događaje sve slabiji. Dovoljna su dva primjera koji to dokazuju - unatoč strahovitoj propagandi Katoličke crkve, golema većina hrvatskih vjernika podržava pravo žena na pobačaj, baš kao i rad nedjeljom.
Katoličanstvo se i dalje doživljava kao važan dio hrvatskog identiteta, ali u stvarnim životnim pitanjima mali dio stanovništva spreman je živjeti prema planovima svojih biskupa. Tih su godina Hrvati birali Stipu Mesića, Josipovića i Milanovića, ignorirajući poruke iz biskupskih palača.
Ali već potkraj 2012. Katolička crkva otpočela je koordiniranu i široku operaciju protiv “nenarodne vlasti” i u čitavom nizu župa i dekanata, iz tjedna u tjedan, svećenici i biskupi su okupljali vjernike i pozivali ih da sabotiraju nastavu zdravstvenog odgoja, a Banske dvore i Pantovčak opisivali kao antihrvatske i protukatoličke. Već iduće godine uslijedio je referendum o braku, a čak su i umjereni teolozi poput Adalberta Rebića lijevu vlast javno optuživali za antihrvatsku seksualnu zavjeru. “Više je stvarno besmisleno upozoravati na to da se i Hrvatsku pokušava uklopiti u globalnu urotu pedera, homoseksualaca, lezbi i drugih osoba devijantnog seksualnog ponašanja koje svoje nazore pokušavaju nametnuti svima. Tako nam sada i razni Štulhoferi, pederi i lezbe hoće nametnuti svoj manjinski seksualni moral koji će upropastiti društvo”, ustvrdio je Rebić.
Sadašnji zahtjevi za referendum o Istanbulskoj konvenciji nimalo se ne razlikuje od Rebićeve teze o “globalnoj uroti pedera i lezbi koji hoće upropastiti hrvatsko društvo”. Više to nisu homoseksualci koji se žele ženiti, nego rodna ideologija zbog koje će se muškarci izjašnjavati kao žene i ulaziti u ženske toalete.
I sada bi o ovome trebalo organizirati referendum o ozbiljnoj konvenciji, koju je ratificiralo 28 država. Pri čemu se redovito koristi teza o referendumu kao vrhuncu demokracije. U stvarnosti, koliko država, toliko referendumskih običaja, pravilo je u Europi. U Njemačkoj su prepreke za referendum izuzetno visoke, a čak i kad se održi, volja građana ne mora biti obavezujuća. Referendum u Njemačkoj može raspisati samo vlada ili parlament, i to samo ako je to povezano s dvije teme: ako se radi o promjeni granica ili ako se bitno mijenja Ustav. A u Velikoj Britaniji održan je samo jedan referendum, pa sada napuštaju EU i nitko ne zna koji ih sve problemi čekaju.
Uspije li plan desnih fundamentalista za referendum o Istanbulskoj konvenciji, to bi mogao biti početak kraja Andreja Plenkovića i uvod u duboku političku nestabilnost. Utoliko je veća i odgovornost opozicije koja se treba postaviti državnički, umjesto politike sitnog veza i poruka hoću-neću kakve stižu iz SDP-a. Svima su puna usta Njemačke i tamošnjih strateških dogovora demokršćana i socijaldemokrata kada su u pitanju općenacionalni interesi.
Možda još nije vrijeme za veliku koaliciju, ali Istanbulska konvencija otvara priliku za veliki dogovor. Alternativa je vječni svjetonazorski rat od kojega profitiraju desni ekstremisti, a pristojna Hrvatska gubi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....