ISLAMSKA DRŽAVA OD BALKANADO INDIJSKOG OCEANA Najavljeni kalifat već je ispunio svoju funkciju

Čitateljima je, možda, potrebno najprije pružiti nekoliko osnovnih objašnjenja u vezi s pojmom halifata i s njegovom poviješću. Pojam halifat (arapski: hilifa) potječe od arapske riječi halifa, što znači nasljednik. To je bio naslov koji je, nakon Muhameda, pripadao onim izabranim pripadnicima zajednice muslimanâ (umma) koji su stali na njezino čelo kao vjerski i svjetovni poglavari. Prema nazivu za poglavara nastao je i naziv za državnu zajednicu. Povijest halifata poznaje više faza. Prvu fazu čini vladavina prvih četiriju halifa (biranih između najuglednijih vjernika i članova zajednice).

Druga faza započinje sukobom i podjelom zajednice vjernika na sunnite i šiite, sukobom koji je i započeo kao sukob u vezi s imenovanjem halife: sunniti su zahtijevali da se halifu bira između svih vjernika, šiiti da poglavar zajednice bude od Boga izabrani imam iz redova Muhamedovih srodnika. Pobjeda sunnitâ instalirala je najprije dinastiju Umayyadâ koja je bila na čelu halifata do 750. godine, kad ih svrgava dinastija Abbasidâ. Vladavina Abbasidâ (do 1258.) obilježena je do tada u povijesti nezabilježeno brzim civilizacijskim i kulturnim razvojem, ali i slabljenjem središnje vlasti nad golemim prostranstvom halifata, koji se protezao od rijeke Ind na istoku do podno Pirineja na zapadu. Poslije pada Abbasidâ halifat se raspao na više uglavnom neovisnih teritorija, zadržavajući međutim simboličko značenje tako da je više lokalnih vladara prisvajalo naslov halife. U tome formalno-simboličkome značenju halifat je opstao kroz povijest islama (od XV. stoljeća kao osmanski halifat) sve dok ga formalno nije ukinuo Ataturk.

Ove uvodne povijesne napomene bile su potrebne zato da bi se moglo sagledati kako stvarnu tako i simboličku dimenziju najnovijeg čina proglašenja halifata na području teritorijâ što ih drže mudžahidini sunnitskog militantnog pokreta Islamska država Iraka i Levanta. Jasno je da halifat za muslimane - prvenstveno za sunnite - ima značenje jedinstvene muslimanske države, koja je povijesno bila velika politička sila. Upravo računajući s tim simboličkim značenjem islamisti su na tim područjima proglasili halifat, kojemu je na čelu njihov vođa Abu Bakr al-Baghdadi.

Da bi se pak moglo suditi o tomu što taj događaj može značiti u sferi međunarodnih odnosa, potrebno ga je smjestiti u njegov širi kontekst. A taj je kontekst dvojak. S jedne strane to je kontekst takozvanog “arapskog proljeća”, a s druge strane kontekst intervencionističke politike SAD-a na Bliskom istoku. I jedno i drugo od ključne je važnosti i za razumijevanje i za ocjenu mogućih domašaja toga događaja.

Potpisnik ovih redova nakon prvih društvenih i političkih učinaka takozvanog “arapskog proljeća” u nizu arapskih zemalja u više je navrata bio u prilici izraziti uvjerenje da bi zbivanja u arapskome svijetu bilo točnije nazvati “proljećem islamizma” ili “islamističkim proljećem”. Ishodi manje ili više spontanih pobuna puka protiv autoritarnog režima u cijelom nizu arapskih zemalja pokazali su da u tim zemljama (u različitom stupnju od zemlje do zemlje) islamizam još uvijek predstavlja ideologiju (i politiku) s najvećim potencijalom mobilizacije.

S druge strane, intervencionistička politika Washingtona - osobito u Iraku - dovela je do posvemašnje destabilizacije ne samo režima protiv kojega je intervencija bila poduzeta, već i do zemlje u cjelini, a u sinergiji s “arapskim proljećem” i do destabilizacije praktično cijelog područja Bliskog istoka. Za Irak je to značilo najprije prijetnju mogućnosti raspada zemlje na više entiteta (sunnitskog, šiitskog, kurdskog), a danas - sve se više čini vjerojatnim - i realizaciju te prijetnje.

Proglašenje halifata (kojim se činom ISIL, tj. Islamska država Iraka i Levanta, prometnuo u IS, tj. islamsku državu, odnosno halifat) ima, čini se, dvojako značenje: praktično i simboličko. Praktično značenje na tragu je spomenute podjele Iraka na tri države, a simboličko se može izvesti iz zemljovida onoga što Al-Baghdadijevi mudžahidini proglašuju budućim halifatom. Taj zemljovid obuhvaća cijeli Bliski istok, cijeli Balkan, dijelove istočne i srednje Europe, barem polovicu afričkog kontinenta te Španjolsku. Realno je vjerovati da nema stvarne mogućnosti za istinsko ucrtavanje u zemljovid svijeta granica toga “velikog halifata”, a vjerojatno nema ni stvarnoga plana za njegovo ostvarenje.

No, obznanjeni zemljovid ima propagandnu (i simboličku) svrhu: on hoće podsjetiti na prisutnost islama, to jest muslimana, u područjima na koja se islam u srednjem vijeku bio proširio ili pokušao proširiti. U tomu smislu Al-Baghdadijeva najava obnove povijesnog halifata za svrhu ima prije svega mobilizirati islamističke radikale gdje god ih ima. S toga vidika treba na umu imati mogućnost širenja terorističkih “pothvata” u mnogim zemljama obuhvaćenim Al-Baghdadijevim zemljovidom. Mobilizacijski i vojni uspjesi što ih islamistički pokret ostvaruje na području Iraka, međutim, ne prijete samo svijetu takozvanog dar al-harba (tj. “područja rata”), kako muslimanski militanti nazivaju neislamski svijet, podrazumijevajući da je to područje legitimnog vojnog širenja islama. Ti uspjesi prijete i samome islamskom svijetu produbljenjem i radikaliziranjem tisućljetne podjele i sukobâ između šiita i sunnita, o čemu krvavo svjedoči irački primjer.

Razvoj situacije svjedoči i o tome da Zapad dosad nije našao djelotvornog načina ni za stabiliziranje Bliskog istoka, niti učinkovitog odgovora na prijetnju islamističkog terorizma i islamističke politike. Štoviše, moglo bi se reći da još od britansko-francuske podjele područja Bliskog istoka poslije Prvoga svjetskog rata politika Zapada predstavlja tradiciju ignoriranja regionalne stvarnosti. Kako stoje stvari, veliki su izgledi da se trend “proljeća islamizma” nastavi, uzrokujući nevolje i neislamskom svijetu i svijetu islama.