INOSLAV BEŠKER Tko da bira hrvatskoga državnog poglavara?

Italija ima parlamentarni režim i sprema se birati predsjednika Republike potkraj mjeseca u Velikoj izbornoj skupštini (koju čine sva 952 člana Parlamenta te 58 predstavnika oblastî), a Hrvatska ima također parlamentarni sustav pa je predsjednicu Republike izabrala općim glasanjem. Je li posrijedi tek rasipanje novca?

Razlike ipak postoje. Znamo da u Americi južno od Kanade postoje predsjednički sustavi (a i u mnogim afričkim i nekim azijskim državama): predsjednik, izravno biran, na čelu je Vlade i time izvršne vlasti koju sam imenuje, parlament je striktno odijeljen i bavi se zakonodavstvom, sudstvo je također neovisno. U Evropi je češći parlamentarni sustav naslijeđen od britanske monarhije: izvršnu vlast predvodi predsjednik ministarskog vijeća, ili premijer, ili kancelar kojega bira ili ruši većina u parlamentu, pa tako parlament provodi zakonodavnu i kontrolira izvršnu vlast, sudbena je odvojena, a na čelu države je monarh ili predsjednik s uglavnom ceremonijalnim ovlastima, eventualno provodi “moral suasion”, nagovaranje bez zapovijedanja, te je eventualno arbitar u krizama vlade.

Charles de Gaulle je u Francusku, nakon godina nestabilnosti parlamentarne Četvrte republike, uveo polupredsjednički sustav koji znamo kao Petu republiku: predsjednik Republike zajedno s Ministarskim vijećem osobno vodi vanjsku i obrambeno-sigurnosnu politiku i u tome ima glavnu riječ, praktički postavlja i smjenjuje premijera (uz povjerenje Parlamenta), pa ga (i zato) građani biraju izravno.

Taj polupredsjednički sistem imala je Jugoslavija pod Titom 1963-1974, a odabrao ga je i Franjo Tuđman, uz Sokolovu i Šeksovu asistenciju, te je u Ustavu Republike Hrvatske. On je samo djelomice izmijenjen 2000, djelomičnim smanjenjem ovlasti državnog poglavara u vanjskim poslovima, unutrašnjim poslovima, obrani i sigurnosti, s preponderantne na ravnovjesnu s Vladom. Stoga je logično da predsjednika s tim ovlastima izravno biraju građani.

Ako bi mu bile ostavljene iste ovlasti, a birao ga Sabor, to bi značilo izručiti svu vlast strankama (uz to ovakvima, unutar sebe monarhistički ustrojenima) a građane proglasiti budalama nesposobnima za demokraciju, osim pod tutelom političkih gurua (a vidimo kamo su nas zagurali). Jedino ako bi državni poglavar bio lišen zbiljske vlasti (a kamoli lupanja šakom o stol) moglo bi ga se birati i u Saboru.

Sabor bira, eto, članove Ustavnog suda, pa vidimo rezultate tih međustranačkih kompromisa: imamo Ustavni sud užasno spor, prilično skup, silno samouvjeren i samodopadan, koji intervenira ako mu paše i kad mu paše.

Više vjerujem građanima, bar sami biraju (odnosno biramo) uže, pa liježemo kako sebi prostremo (evala nam!), ali barem nemamo moralno pravo gunđati kome inome, ni u državi, ni izvan nje.