INOSLAV BEŠKER Poništio je monstruoznu osvetu protiv studentica i vratio vjeru u poslanje fakulteta

Za Lajoša Žagera, priznajem, nisam nikada ni čuo, sve dok nije poništio monstruoznu osvetu svoje fakultetske birokracije protiv studentica koje su koristile pravo na kritiku, otvoreno a ne anonimno, kukavički. Taj njegov čin sasvim mi je dovoljan da pred tim znanstvenikom i profesorom skinem kapu i naklonim se jer je otkrio nešto u nas zapravo toliko zaboravljeno da je bilo vrijedno otkrića: da su fakulteti radi studenata, a ne radi svojih uposlenika.

Što za njega prije nisam čuo, iako je naša hrvatska znanstvena zajednica razmjerno mala, protumačivo je pukom činjenicom da je područje u kojemu je on objavio 15 knjiga prije svega financijsko: knjigovodstvo i revizija. Daleko, i od komunikacijskih znanosti i od filologije, dvaju mojih područja. Ali jedno nam je zajedničko: rad sa studentima. A to moraš voljeti, jer ne treba biti financijaš pa shvatiti da se financijski ne isplati: puki pedagoški rad ne donosi činove, a bodove tek usput (iako nema većeg užitka nego poticati rast neke magistarske ili doktorske teze, a još više neke osobe žedne znanja u stručnjaka: na studenta znam biti ponosan kao da sam mu roditelj, a i žalostan zbog njega; čovjek dakako vrijedi više od teksta, pa i vlastitoga; ne zove se proces tek tako: obrazovanje, tu se stvara i lik i obraz).

Predavao sam u posljednjih dvadesetak godina na trima prestižnim talijanskim sveučilištima, evo i na trima hrvatskima, a skoro je pola stoljeća otkako sam počeo studirati; prošao sam i studentsku 1968.

Vidio sam birokracije, katkada se i vehementno sukobio s njome, a katkada i razumio mehanizam iznutra (studentska referada ne radi samo ona dva sata kada dolaze studenti, nego i ostalih šest, ali i ondje ima onih koji se snalaze s papirima, no ne i s osobama).

Ako je postojala jedna ideja vodilja u tih pola stoljeća, ona je glasila: student se mora razvijati u samostalno misaono biće, mora nas zanimati kako on razmišlja, a ne ga ukalupiti da razmišlja kao netko drugi, sve da se Kant pred njim utjelovi; mora mu se otvoriti prostor slobodnog izražavanja, a ne ga zatvarati; treba se veseliti njegovu negodovanju, jer samo indignacija rađa promjene kroz koje se napreduje.

Dekan Žager mi je vratio vjeru da to poslanje fakulteta nije zaboravljeno. Hvala.