Problem nije toliko u spoznaji da u politici malo kad ima etike (preciznije: što etike ima ako i kada političar ocijeni da mu se ona isplati). To je uočio i opisao još Niccolò Machiavelli. On je, zapravo, prvi u 11 stoljeća nakon sv. Aurelija Augustina, umjesto variranja bilo Platonovih bilo Aristotelovih naputaka, analizirao i opisao praksu - postupke i rezultate - priskrbivši sebi vjekovni odium. S pravom: usudio se reći da je car gol, a na takvoj istini nitko ne može ušićariti. Čak ni autor.
Problem je puno više u brokatu od kojega je skrojeno i zlatovezu kojim je protkano carevo ruho, precizno opisanome, ali podjednako irealnome: u etičkim načelima, vraški zlorabljenima u svrhu neetične politike.
Ni po jada kad bi to bio rezultat samo namjerne, promišljene zlobe, pakosne odluke da se djeluje zlo, etici uprkos. Na nesreću, i Nilus je mnio da krivotvoreći Protokole sionskih mudraca čini povijesnu uslugu kršćanskoj Europi; Hitler je htio samo najbolje za svoju njemačku naciju; Stalin je možda zaista htio dobro proletarijatu (ma što podrazumijevao tim pojmom), a jamačno ruskoj državi. “Pakao je pun dobrih namjera i želja”, konstatirao je prije devet stoljeća sv. Bernard iz Jasne Doline (spomenimo se da je on napisao regulu vitezova templara, koji su pošteno ubijali i pošteno posuđivali novac uz kamatu, izazvavši okrutnu zavist Philippea Lijepoga, svoga krvnika - pa je i njihov put, ako ne u pakao, a ono na stratišta i lomače, bio popločan najboljim svečevim nakanama).
Od onih koji se kunu u zlo, ili osobno u Zloga, pogubniji katkad znaju biti beskompromisni zatočenici dobra, koji slijede pouku našega zemljaka sv. Jerolima Euzebija: malo arboris malus clavus/cuneus (u zlo drvo opak klin - nije li blage uspomene Pavelić govorio: “Na ljutu ranu, ljutu travu”?). Bog me očuvao onih kojima je istina jednostavna i koji “znaju da su u pravu”, pa svoju pravdu tjeraju, fiat iustitia, pereat mundus (…makar svijet propao). I bez toga je zla mnogo i previše. Mala ultro adsunt, zlo dođe i samo, podsjetio je Erazmo u Pohvali ludosti.
Tek da napomenemo da ništa nova ne tvrdimo, sve je to bilo tvrdo prije stoljeća i tisućljeća, dok su nas tupili latinski a ne engleski.
Teško se toga ne sjetiti kada se naš kršćanski kontinent, ne više vojna nego etička Festung Europa, u ime svoga kršćanskog identiteta brani potezima u apsolutnoj opreci spram ideje solidarnosti (koju je sv. Ivan Pavao II, dok je još bio kardinal Wojtyła, urezao u matrikulu domoljubnog sindikata, nazvanoga Solidarność baš na njegov poticaj) i spram stožerne ideje Isusove etičke revolucije: “Ljubi bližnjega svoga kao sama sebe”.
Upravo u Danzigu, tada već Gdańsku, na logi Solidarnośći, kada su Lech Wałęsa, Adam Michnik i Jacek Kuroń bili čvrst trijumvirat misli i akcije, u njihovu okrilju stasala su braća Kurski, Jarosław i Jacek. Prvi, stariji, danas je na Michnikovu tragu urednik Gazete Wyborcze, liberalnog, humanističkog, inkluzivističkog dnevnika, a mlađega je vladajuća stranka Pravo i Pravda (PiS), populistička, konzervativna i ekskluzivistička, postavila na čelo “javne” televizije TVP SA, kojoj je svrha biti katedrala poljskoga katoličkog duha i malleus maleficarum humanističkih vještica.
Klasično ili barem teatarski inficirani sjetit će se Eteokla i Polinika (i Antigone, koja je zbog grobnog inkluzivizma živa pokopana, jer je “zlo zlim” trebalo izbiti), nešto stariji Hrvati braće Dušana i Miloša Žanka (prvim se pozabavio Slobodan Šnajder u Hrvatskom Faustu, prognanome iz Zagreba baš kao i taj zlosretni intendant; o drugome sam napisao svojedobno na brzinu tekst, jedan od samo četiri-pet zbog kojih sam se naknadno postidio) - ali svijet je pun braće, dakle čeljadi iste genetske i edukacijske provenijencije, koja su se ne samo razišla, nego i sukobila, jer im se politička (pri)spodoba ideala dobra nije podudarala.
Nije problem dobra što se - ovisno čak ne o tome tko ga gleda, nego kako ga gleda - transformira poput Zeliga, što se nekome doima čak kao predator, nekome pak kao usavršeni terminator, opakiji nego iluzija koju vila Morgana nudi umirućemu u pustinji. Dr. Jekyll i g. Hyde nisu u onome što se vidi, nego u onome koji gleda; ako spavaju u istoj postelji, jedan će blizanac nužno ustati na desnu a drugi na lijevu nogu.
Ni transformacija nije fiksna, i ona se transformira. Jarosław Kurski se prvi udaljio od Wałęse, napisao je o njemu i polemičnu knjigu Vođa, a danas su i on i Wałęsa na jednoj strani, a Jacek Kurski je s Jarosławom Kaczyńskim, koji je nekada Wałęsi “jeo iz ruke” a danas tu ruku ujeda.
“Bijah putnik i primiste me”, glasi jedan od kriterija koje je, za ulazak u Raj, Isus postavio sljedbenicima. Danas, branitelji navodno kršćanske Europe zatvaraju vrata i rastežu žilet žicu.
Na zastavi kršćanstva koje brane nije izvezena Solidarnost nego Sebičnost. Ekstremisti križa laćaju se terora baš poput ekstremista polumjeseca. Kršćanski terorizam u Evropi nije više ograničen na Bosnu (sjetimo se Srebrenice, a zapravo i Ahmića). U Njemačkoj ubacuju bombu (jugoslavensku) u centar za migrante u kojemu su muslimani, a višeput su potpalili takve centre, u Švedskoj maskirani premlaćuju Arape po željezničkoj stanici. Spram toga se slovenska, madžarska, slovačka i poljska islamofobija doimaju gotovo civilizirano.
Quem Deus perdere vult, dementat - koga Bog kani pogubiti, oduzme mu um.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....