KOMENTAR

INOSLAV BEŠKER Ako je brak puknuo, vrijedi ustanoviti da nikada nije ni postojao

 AFP

Pozvavši se u naslovima svojih jučerašnjih dvaju apostolskih pisama na Isusa kao “blagog suca” i naglasivši ulogu biskupa ne samo kao suca nego i kao liječnika, papa Frane je jasno obznanio da jučerašnje izmjene u proceduri kanonske parnice za proglašenje ništavosti ženidbe vidi ponajprije kao milostiv lijek za situaciju koja se već dogodila, za ozljede koje su već nanesene, a ne kao novo poglavlje crkvenog nauka.

Dodatna simbolika je i u datumima koje je odabrao: potpisao ih je na samu Velu Gospu, dao ih je obznaniti jučer na Malu Gospu, a na snagu stupa 8. prosinca, na blagdan Gospina bezgrešnog začeća, kada otvara Sveta vrata i započinje Svetu godinu milosrđa. Papa Bergoglio je tako triput naglasio da je posrijedi apel na blagost Krista kao posljednjeg suca i na majčinsko razumijevanje njegove Majke.

Katolička crkva ne poništava brak, ona samo utvrđuje kada je i ako je - po njezinu nauku - ženidba bila ništava od samog početka, ako je sklopljena bez svijesti jednoga ili oboje supružnika o tome da je za katoličke kršćane ženidba i sakrament, i nerazrješiv.

Neugodno živahno je to jedan od sudionika jučerašnje veoma duge konferencije za novinare u Vatikanu objasnio usporedbom: ljudi se žene zato jer misle da im to trenutno treba, pa dok se ne potroši, jučer sam kupio i-Pad, danas se ženim, sutra ću kupiti auto. Papa Frane o tome stavu govori kao o grijehu mondenosti, upozorava na nj i u Crkvi, kori biskupe koji smatraju da su funkcionari a ne sluge.

Za Katoličku crkvu, kako je jučer ponovo naglašeno, ženidba ne pripada samo supružnicima, kao privatni odnos nekog muškarca i neke žene, pa ni obitelji, nego društvu u cjelini.

Vjerojatno katehet to kandidatima za ženidbu i govori dok se pripremaju za brak - ali pitanje je koliko ih o tome ozbiljno misli, a koliko ih pak čekaju da prestane davež pa da bude pir.

Što tu Crkva da radi?

Eto, to je pitanje postavljeno još na zasjedanju Sinode 2005, nije posrijedi samo akcija pape Bergoglia, koji se sjetio gurnuti milosrđe u prvi plan.

Poput roditeljâ koji djeci ponavljaju, katkada i dosadno, “nemoj trčati” ili “pazi kako trčiš, past ćeš, ozlijedit ćeš se” - što bi ona trebala učiniti kad nehajno razdragano biće ljosne i razbije se, plačući neutješno? Prebiti ga dodatno (mene jesu, više puta, pa sam ipak trčao dok sam iole mogao)? Reći mu: “Neka, dobro ti stoji, tako ti i treba”? Prisnažiti: “Šteta što vrat nisi skrhao, da te više ne trpim”? Ili ga prigrliti, očistiti ranu, staviti hansaplast, poljupcem mu posušiti suze, pa reći: “Proći će, ali drugi put, molim te, pazi”? Makar pomislio: “Na psu rana, na psu i zarasla”…

Nakon lanjskog zasjedanja Biskupske sinode upravo je teza da je potrebno pojednostavniti parnicu za proglašenje ništavosti ženidbe naišla na najširu podršku sa svih strana Katoličke crkve, pa je i Instrumentum laboris za skoro redovito zasjedanje Biskupske sinode o istoj temi to utvrdio u svibnju, davši i uporište i poticaj Franinu povjerenstvu da tu reformu pripremi ovako brzo.

Naravno da se ova reforma (procedure, a ne nauka) može vidjeti izvan Crkve i kao kriptorazvod. Poput još jednostavnije procedure u pravoslavnim odnosno anglikanskim crkvama, što se pravda “oikonomíjom” - a u neku ruku i jest posrijedi ekonomija kao gospodarenje resursima: kad Crkva ne pomaže ljudima kojima se brak skrhao o glavu, kad ih kažnjava zabranom pričešćivanja ako su uplovili u drugi brak, možda daleko pobožniji od prvoga - onda oni napuštaju Crkvu koju ne vide kao majku nego kao maćehu, a s njima odlaze i njihova djeca, resursi sutrašnje Crkve.

Ako je prepreku nemoguće preskočiti, vrijedi je zaobići. Ako je brak puknuo, a nemoguće ga je razvesti jer Isus to nije odobrio, vrijedi ustanoviti da nije bio ni sklopljen kako valja, da zapravo nije ni postojao u sakramentalnom smislu, pa kao da ga nije bilo. Ali čak i ako se to tako vidi - nemojmo se zavaravati da je to papa Frane izmislio. Vrijedilo je to za careve i kraljeve, vrijedilo je to u prošlom stoljeću za iole bogate i strpljive koji su imali vremena i novaca baktati se s poništenjem braka pred Vrhovnim sudištem Svetoga rimskog kotača, poput princeze Caroline iz Monaca, a sada je taj drevni način napokon demokratiziran: jučer u Vatikanu, danas i u vašem stanu.

Ako za ružu nije bitno kako se zove nego kako miriše, tako je i za brak koji se iz blagodati prepodobio u tegoban jaram, u muku i opasnost, svejedno je li završen razvodom ili poništenjem - bitno je da je djeci bolje, a i supružnicima, ili barem onom supružniku koji je žrtva. I to je milosrđe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:11