Ima li uopće nade da Irak opstane ovakav kakav jest

Bila je to perfektno koreografirana predstava. Ljudi su na poziv šijitskog religijskog vođe Muktade al-Sadra krenuli ovog vikenda prema “zabranjenom” dijelu Bagdada, Zelenoj zoni u kojoj se nalaze vladine institucije i većina ambasada. Upali su u parlament, malo razbijali, rastjerali prisutne, zatim mirno izašli van, kampirali pred parlamentom, a kad je al-Sadr progovorio, mirno napustili Zelenu zonu i vratili se kući.

Taj je performans pokazao dvije stvari. Prvo, koliko je vlast u Iraku krhka i jednako tako udaljena od onoga što se u zemlji zbiva. I drugo, kako dijelovi zemlje žive svoje odvojene živote. Dok su al-Sadrovi sljedbenici slali poruku da mogu srušiti vlast kad im padne na pamet, na sjeveru su kurdske snage nastavljale s operacijama koje vode prema cilju svih ciljeva, ofenzivi na Mosul i protjerivanju Islamske države iz toga grada. No, to je zapravo sunitsko pitanje, razmišlja mnogi šijit u Bagdadu i na jugu, gdje čine većinu. Pa nek’ to onda sami i rješavaju.

Nakon što se Irak jedva jedvice riješio Nurija al-Malikija, vladu je preuzeo Haider al-Abadi u kojeg su mnogi polagali velike nade. I stvarno, pokušao je nešto poduzeti, krenuti u borbu protiv duboko ukorijenjene korupcije i interesa svih triju skupina (šijiti, Kurdi, suniti), ali svaki je put naletio na zid otpora. Iskra koja je zapalila ovotjedni prosvjed bilo je novo odbijanje tehničke, dakle vlade sastavljene od stručnjaka, a ne po etničko-religijskom ključu. Političari utaboreni u sigurnosti i raskoši Zelene zone takvu su blasfemičnu ideju odbili. I onda se na noge digao al-Sadr. A on ima iskustva s takvim stvarima, ozbiljno je tresao i američku vlast nakon rušenja Sadama Huseina još tamo 2003. godine.

Sa sjevera su pak stigle ozbiljne kritike jer nestabilnost vlade postavlja prepreke pred planirane vojne operacije te odvlači borce s linija bojišnice. Što sve ide na ruku IS-u koji to koristi i već nekoliko dana terorističkim napadima u Bagdadu pokazuje da još ima snage udariti u samo srce iračke države, među omražene šijite (jasno, ginu i suniti, ali oni su za kalifat već odbačeni ako su pristali živjeti s tim krivovjernicima).

U Ženevi se raspravlja o budućem ustroju Sirije, a u Bagdadu i na sjevernim bojišnicima određuje se kako će i kamo dalje Irak. Kurdi su se već gotovo potpuno osamostalili, uspostavili su miroljubivu koegzistenciju s Turskom, imaju punu podršku SAD-a, a pozitivno na njih gledaju Rusi i Europa. Nije stoga slučajno njihov lider Masud Barzani najavio referendum o samostalnosti prije američkih izbora, dok je tu još Obama. Suniti se više boje šijita koji dolaze pod iračkom zastavom nego terorista IS-a i preko te se netrpeljivosti - koja prelazi u otvoreno neprijateljstvo - neće više lako moći prijeći (prije 10-ak godina svi su prihvatili što je Washington nudio, sada je pak tu i Iran, Saudijska Arabija, Rusija). A kako je zemlja već zapravo etnički očišćena na te tri skupine, sasvim je jasno da, kad jednom prijetnja IS-a nestane, a u Siriji se smiri, ni Irak neće izgledati kao što su to zamislili Sykes i Picot 1916. godine. Što možda i nije loše.