Gost urednik: Zoran Ferić
U hrvatskoj književnosti “klasni neprijatelj” ponovo je otkriven relativno kasno: skoro osamdeset godina poslije socrealizma i sto pedeset poslije izvornoga realizma. I to se otkriće početkom drugog desetljeća ovog stoljeća realizira na dva plana. Prvo, kao jedna od velikih tema književnoga teksta i, drugo, kao zakasnjela svijest hrvatskoga pisca o vlastitom materijalnom položaju. Upravo ova dva aspekta hrvatske književnosti i njezina odnosa prema kapitalu možemo naći u tekstovima Roberta Perišića i Mirjane Dugandžije. Perišić se ovom temom vrlo uspješno bavi već godinama. Upravo je njegova knjiga “Užas i veliki troškovi” najavila tu veliku klasno- kapitalističku temu i poziciju potrošača unutar metastaziranoga kapitalizma, a u sličnoj situaciji nalazi se i junak njegova romana “Naš čovjek na terenu”. No, Perišić se ovom temom ne bavi samo literarno nego i sindikalno. Tako je nastala i inicijativa “Pravo na profesiju”, u kojoj se nastoji popraviti materijalni položaj hrvatskoga pisca. Esej “Književnost i kapitalizam” bavi se upravo ovom temom i korijenima jedne naročite varijante hrvatske šutnje: one spisateljske.
Mirjana Dugandžija, dugogodišnja novinarka i spisateljica, autorica romana “Nekoliko dana kolovoza”, također se u literarnim tekstovima bavi i odnosom čovjeka i kapitala. Glavni lik njezina romana, Ksenija, između ostaloga je ovisnica i o šopingu. Čovjek literature više nije samo marioneta bogova ili svojih strasti, on je i lutka čije konce pokreću Armani, Hermes ili Louis Vuitton. Mirjana Dugandžija u nizu se kolumni pak bavila upravo sukobom potrošača i njegova vjerovnika, banke. I priča IL N’Y A PAS DE DAUPHIN na tom je tragu. Osim dvoje ljudi u specifičnom odnosu, u zaplet su se umiješali dugovi, ovrha i telefonska kompanija, a apokaliptična slika praznih izloga odlično svjedoči u kakvom svijetu živimo. ( Zoran Ferić)
“Ove bi ti dobro stajale”, reče. “Imaš dobre noge”.
“Zašto mi se obraćate”, upitah preko ramena.
“Zato što te želim zadovoljiti.”
Čarape su bile bijele, šupljikave poput končana tabletića na starinskom stolu u nedjeljno popodne.
“Poznamo se”, upitah.
“Ne…”, nasmije se, a široke mu jagodice suziše oči u kutovima.
“Sigurna sam da tu imaš tattoo... delfina…”, pružih ruku prema njegovu trbuhu.
Ispod majice ukaza se rub gaćica i remen kojim su suvišno bile opasane traperice. Plavo mu je platno stezalo gornji dio bedara.
“Pas de dauphin…”, promrmljah.
“Ruža u kosi?”
“Čekam da uvene…”, skruših se. “Grozno izgledam, imam doma veliko spremanje, samo sam morala nešto…”
“Meni si baš slatka”, reče.
“Nisam tako daleko u Ilici bila godinama. Ti?”
“Sparing... Boks.”
A i bila je nedjelja popodne. Ilica je bila pusta i shvatila sam odmah da me slijedi. Samo na trenutak bio je netko ipak premlad, ali odmah zatim nastavila sam pred njim prelaziti ulicu s jedne strane na drugu, zastajkivati pred izlozima, sve dok nisam skrenula u Frankopansku i zagledala se u onaj u kojem su ženske noge, sa stopalima u zraku, nosile čarape.
“I… kako je na faksu?”
“Sad su ispiti, svaki dan”, reče. “Konkretno, u petak je bio iz hrvanja…”
“Položio?”
Prebaci nogu preko mog trbuha.
Uskoro mu otvorih vrata stana, da tiho iziđe, a zatim mu dodah torbu koja je visila preko naslona stolca. “Prazna? Mislila sam da imaš rukavice unutra. Nisi rekao da si imao sparing?”
“Pa samo rukavice i jesu unutra”, kao da se razveseli.
Izvadi jednu, puhne u nju.
“Nadam se da nisu znojne”, reče, puhne još jednom, pa pusti da moji prsti utonu u nju.
Bile su tvrde kao kamen, ali lagane, kao da nisu prave.
Vratih se u krevet i upalih laptop. Prošle sam večeri na Youtubeu gledala film “Ma nuit chez Maud”, i sad ponovo odvrtih dio u kojem Jean Louis Trintignant objašnjava onom drugom zašto se nikad nisu sreli, iako svaki dan prolaze ulicama nevelikog grada. “Naši se uobičajeni putevi nikad ne ukrštaju. Zato mjesto susreta mora biti neočekivano. Račun vjerojatnosti.” Valjda, pomislih. Zasvijetli SMS: Sutra? Nisam odgovorila. Dva ću dana biti na putu.
...
Nazvao je u tri.
“Našao sam na Googleu da spavaš do dva.”
“Sad da nađemo tebe…”, stavih mu laptop na koljena.
“Možda ima neka moja borba na Youtubeu”, predloži.
Nije bilo borbe.
Ne znam kako smo došli na to da mu je djed bio Rus.
U svakom slučaju, djed mi je bio Rus, reče.
Prije koju godinu, napisala sam u brzini, kako to bude u novinskom deadlineu, da su u Berlin 1945. ušli zapadni saveznici. Nazvao je moj otac: “Pa zar ti ne znaš da su u Berlin ušli Rusi? Rusi su pred Berlinom ginuli, ginuli… znaš kako!” završi uzbuđeno. Pa da, sine mi, tako mi i izgleda, kao Rus.
Široke jagodice, plitka i topla hrskavica nosa, i madeži koji mogu biti tako nježni samo na sasvim bijeloj koži, “kakve nema u nas i ne može da bude”.
“Trebao bi se zvati Ivan… Iván”, rekoh.
“Kako si pogodila?” upita. “Tako se i zovem”.
“Ma daj”, nije mi se nastavljao taj razgovor.
“Stvarno. Ali uvijek sam se htio zvati Marko… zato sam ti tako rekao… sori.”
“Pomakni nogu…”
Sve oko bedara bilo mu je teško, samodovoljno, s hrapavim maljama.
“Da, imam jake noge, i zvuči čudno, ali baš zato sam brz na sto metara, samo sve me to skupo dođe… klopa i sve to, sparing…” zastane. “Prokleti bankari, lihvari, prokleta baba lihvarka…”, bubne.
Imao je i neke ideje o onome koji je također imao neke ideje o tome tko je za sve kriv.
“Ja ne odobravam njegove metode, to ne, ali, zar nije bio u pravu? Pa, pogledaj, svi bankari i danas su Židovi…”
“Što pričaš? Pa, pa Rusi su pred Berlinom ginuli… znaš kako…”, zbunih se.
“Kaj…? Ali ne boj se, tebi i meni se ne bi ništa desilo, zato kaj obadvoje imamo plavu kosu…”, reče.
Skupi moju kosu u rep.
Baš kad sam htjela reći da u mojoj kući više nikad nešto takvo ne izgovori, on me nekako poduhvati ispod struka, i u sekundi mu se lice nađe iznad mojeg, s kratkim, bijelim zubima kao u dječaka.
Uostalom, i bio je malo više nego dječak, a i boca koja je stajala pokraj kreveta bila je gotovo prazna, pa odšutjeh.
...
Sutradan s vrata baci torbu na pod i pobrza u kupaonicu, ali u kupaonici je bio mrak.
“Pa ja ću ti promijeniti… imaš žarulju?”
“Da, ali moraš prvo ovo odšarafiti, sjebano je… nemoj sad…” rekoh, a on ispusti stolac na koji se htio popeti, zabije mi lakat u rame i odgura me do zida. Drugom mi je rukom držao podignuto koljeno. Željela sam da nastavi tu nogu čupati iz mog tijela, sve dok iz nje ne bude visjelo samo triješće.
Poslije izvadi votku iz zamrzivača.
“Nekaj ću te pitat, ak nemreš, nema veze, sve cool…”
I prije nego što je završio znala sam da više nismo na tlu vjerojatnosti, nego arhetipa. U romanu “Muzej bezuvjetne predaje” Dubravke Ugrešić junakinja nalijeće na žigola, portugalskog tužnog lika, i daje mu svoj književni honorar, za stanarinu. U “Madame Bovary” situacija je samo naizgled obrnuta, samo naizgled Emma traži od Rodolphea 3000 franaka, jer on je opelješio nju, ali to je duga priča.
“Nemam ih, draga gospođo,” kaže Rodolphe.
“Prokleti T-com,” reče, “znaš ono prije dvije godine kad su nudili one telefone za nula kuna… e, sad je to naraslo na 1900, preksutra dolaze likovi u kuću plijenit, pa sam mislio…”
“Nemam ih,” rekoh. Nisam čak ni glumila. Moje su riječi bile istinite i lijepe kao naša opružena tijela.
“Imam doma bejzbolsku palicu od cedrovine… pa nek dođu”, reče.
“Daj…” Predložila sam mu da posudi od mame, ali mama nije bila opcija, baka nije dobila penziju, odvjetnici nisu dali na rate. Besmisleni razgovor potraja još malo, a onda on ode. Bilo mi je dosta svega, ali ipak pogledah u popis studenata njegova fakulteta.
Zatim se nagnuh kroz balkon. Još uvijek je bio u parku, išao je rubom staze, šutao kamenčiće.
“Pa ti si Tomislav!” viknuh.
“Ma ne, ja sam ti izvanredni, pogledaj pod izvanredne…”, mahne. Nije izgledao zabrinut, ali kad sam se drugi dan probudila, dočeka me u mobitelu poruka: Ništa od mame, ništa od bake, ipak će cedrovina igrat, hahaa…. Što sam ja bogu skrivila?, odbacih mobitel na kauč. Uskoro, izvijesti me: Posudio od frenda 400, 1500 more to run. Već je pala noć kad je uspio posuditi još. I to je opisao.
U životu sam čitala tekstove akademika koji su u pisanju griješili kao konjokradice; ovdje nije bilo jedne greške.
Gledala sam u mobitel.
Odjednom pomislih da ga, ne dam li mu novac, neću više vidjeti. U torbi sam našla nekoliko novčanica, i još nekoliko u večernjim torbicama u polici ormara.
...
Mogu ti posuditi 300.
Bio je blagodaran. Bio je brz.
Našli smo se na Cvjetnom. Bila je prošla ponoć.
“Idem nakon ovog u Borongaj, prodat ću tri grama zlata… i to je to…”, reče.
Ušli smo u Oktogon; ondje mu pružih novac.
“Kaj, da idem”, upita.
“Požuri na tramvaj… ne mogu na visokim petama tako brzo kao ti,” rekoh.
“Kad si slobodna?”
“A tko bi to znao…”, slegoh ramenima.
Ugura vrhove prstiju u džepove preuskih traperica.
“Čekaš tamo u nekom stanu, dođu likovi, i prodaš im zlato…”, izusti.
Prošla sam pored Pifa, pa Masarykovom, ali pred Westinom se ipak popeh u tramvaj.
Za dva-tri dana ponovo počeh lutati gradom i gledati izloge.
U jednom su bile staklenke meda i svileno cvijeće, a preko vrata žuta naljepnica: “Zatvorila porezna uprava”. Ipak, više su me zanimali oni u kojima su bili samo neki ostaci, kartonske kutije, prašina. Bio ih je pun grad. Jedino nisam znala kako riješiti odbljesak u staklu, nisam imala nikakva iskustva s fotografiranjem. Zapravo, nisam još imala ni fotoaparat.
...
Zatim sam poslala poruku, prošlo je već i tjedan dana od Oktogona, bilo sve ok? Sve ok, sori kaj ti nisam keš donio, u petak…
I jednom sam nazvala, ali nije odgovorio. Mogla sam mu vidjeti lice osvijetljeno ekranom mobitela, dok mu ruske jagodice podižu kutove ruskih očiju. Da, tako sam zamišljala one koji su padali pred Berlinom, padali kao lutke, na lice, na leđa, ruska je krv tekla u njemačku zemlju još dugo nakon što je nad prizorom zazviždala zastava Crvene armije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....