HUMANITARKA DANI VEĆ 10 MJESECI ŽIVI NA PRVOJ LINIJI BOJIŠNICE, NA PODRUČJU KOJE SU NEDAVNO NAPUSTILI AMERIKANCI Za Nedjeljni je ispričala svoju priču

Bila sam jedina žena u tom konvoju koji je već dva puta bezuspješno pokušao ući u Serakaniju, grad kojeg su Turci bombardirali. To je bio humanitarni konvoj, ali ipak nam nisu dali da uđemo. Treći put su nas ipak pustili, ali nas je dočekala skupina muškaraca. Obučeni su bili u turske uniforme, ali se vidjelo da su bivši ISIL-ovci. Imali su dugačke brade i vikali su “Allahu Akhbar”.

Fotografirali su nas dok smo prolazili i prelazili prstom po vratu signalizirajući da će nam odrubiti glavu. Vidjelo se da ovdje nismo poželjni, ali su nam dopustili da se pobrinemo za ozlijeđene. To je bio najčudniji i najopasniji događaj, a postala sam ga svjesna tek sljedeći dan, nakon što sam se našla na sigurnom – ovako počinje priču 29-godišnja Dani Ellis koja je napustila Britaniju kako bi se borila uz Kurde u Rojavi. Dani je inženjerka elektrotehnike koja je diplomirala na Oxfordu, a siguran posao, prijatelje i obitelj napustila je prije deset mjeseci.

- Oduvijek sam proučavala kurdsko društvo u britanskim medijima i način na koji se bore protiv ISIS-a, ali nikad nisam mislila da ću ja to moći. To su uvijek bili muškarci. Međutim, tada sam vidjela da postoji to radikalno, demokratsko, ekološko, feminističko društvo. Taj zanimljiv projekt u kojem žene vladaju, a zove se Rojava – ispričala je Dani za Nedjeljni.

Ekološki projekti

Iako je dugo razmišljala je li spremna na takvu promjenu, jedan događaj ju je uvjerio da više ne može samo sjediti duboko zavaljena u toplini svog doma. To je bila smrt 26-godišnje Britanke Anne Campbell koja je poginula u ožujku prošle godine dok je pokušavala spasiti lokalne ljude iz sirijskoga grada Afrina.

- Nisam je osobno poznavala, ali smo bile u istom krugu prijatelja i približno smo isto godište. Jako me to pogodilo. Ona je dala svoj život, a ja sam tu u Britaniji samo pričala. Tada sam odlučila da ću otići u Rojavu. Trebalo mi je devet mjeseci da se pripremim na sve. Prvo sam ušla u projekt “Make Rojava green again” jer sam sa svojom stručnošću mogla najviše pomoći upravo u izgradnji solarnih panela i projekata oko obnovljivih izvora energije. Ali, sve se promijenilo kad je prije tri tjedna počeo rat – govori nam Dani.

Sve volontere i aktiviste podijelili su u tri skupine – oni koji pružaju medicinsku pomoć, rade pripreme za civilnu obranu ili sudjeluju u medijskoj kampanji. Dani najviše radi u civilnoj pripremi koja uključuje osiguravanje dovoljne količine hrane, vode, lijekova i goriva civilima, gradnju barikada i postavljanje plastičnih folija uz staklene površine. Međutim, ponekad pomaže i pružajući prvu pomoć, a često i snima prosvjede u sklopu kampanje Rise up for Rojava koja radi na uspostavljanju internacionalne mreže podrške. Kad je pitamo koliko se sada razlikuje život u Rojavi od onog prije deset mjeseci te je li požalila što je došla, kaže nam da bi sve ponovila bez razmišljanja.

- Vidite, znala sam gdje dolazim i što mogu očekivati. Nije to došlo preko noći. A život ovdje? Pa on se više-manje nastavlja kako je i bilo. Većina trgovina je otvorena, imamo vodu i internet, ali demonstracije su sve češće. Prije dva tjedna sam bila u Dêrîku gdje su se održala tri sprovoda za muškarce koji su poginuli u napadu Turaka. Vidjela sam majke i očeve koji ne žele pustiti lijes u zemlju. Nakon toga sam stopirala do Til-Temira gdje je prije nekoliko dana političarka brutalno ubijena na ulici. Ljudi se ovdje masovno okupljaju na ulicama i prosvjeduju. Nema tu mjesta strahu, samo otpor – rekla nam je Ellis.

Premještala mrtva tijela

Iako je ona volonterka koja ne nosi oružje, uvijek se kreće sa skupinom naoružanih ljudi oko sebe. Jer, u Rojavi prva crta bojišnice nikad nije daleko. Jednom je pomagala u premještanju desetak mrtvih tijela iz urušene zgrade, a konstantno čuje kako se stranci ovdje otimaju i traži se otkupnina za njih. Zato je većina i otišla. Od stotinjak koliko ih je bilo kad je došla, sad ih ostalo samo 30-ak. Osim toga, većina se skriva, ne želeći se previše izložiti javnosti. A iako se život nastavlja, kaže da je u zraku prisutna nesigurnost.

- Ljudi su zbunjeni, ne znamo u kojem smjeru ide ili što će se dogoditi. Gradovi Tel-Abajed i Serekanije su potpuno etnički očišćeni, a postoji opasnost da će se isto ponoviti i u gradovima Dêrîku i Til-Temiru- govori Dani.

U Rojavi, priča dalje, svaki grad ima svoju malu vojsku. Stariji muškarci i žene od 50 i 60 godina okupljaju se u grupe civilne teritorijalne obrane (HGP i HPJ) u kojoj se naoružavaju s AK-47 ili pak baterijskim lampama kojima patroliraju noću ulicama. Prolazeći selima kaže da je često mogla vidjeti primjerice baku i sina ili mamu i kćer kako sjede na ulici s kalašnjikovom u ruci. Također pale automobilske gume na ulicama da bi omeli zrakoplove i postavljaju plahte da zaklone pogled snajperistima.

Oni mlađi se pak okupljaju u borbene jedinice. Mnoge žene koje su bile zaslužne za uništenje ISIS-a danas se vraćaju u svoje rodne gradove kako bi ih obranili. Postoji opipljiva napetost, pogotovo otkad su otišli Amerikanci. Iako su uvijek mislili da su im Amerikanci prijatelji koji će jednom otići, iznenadilo ih je što su se pokupili tako brzo. Iz ljutnje i nemoći, gađali su ih trulim rajčicama.

- U dva dana više ih nije bilo i sve se promijenilo. Ovo prekrasno društvo bez državljanstva sada uništavaju strane zle sile. Ako vjerujemo u feminizam, u demokraciju, onda trebamo pomoći Rojavi i ta odgovornost je na svima nama – objašnjava Dani.

Rojava je autonomna regija koja se nalazi u zapadnom dijelu Kurdistana (sjeverna Sirija). Površine je oko 50 tisuća kvadratna kilometra, a uređena je kao liberalna, poludirektna demokracija. Njezino ime doslovno znači “zapad”, a najlakše bi je moglo opisati kao demokratsko društvo bez države koje se temelji na ženskim pravima, ekologiji i jednakosti u svim područjima života. “Revolucija Rojava” je priča koja se počela pisati 2012. godine, iako začetke ima još u 90-ih godinama prošlog stoljeća.

Naime, Abdullah Ocalan utemeljio je Kurdistansku radničku stranku (PKK) 1978. godine na ideji da je povijest civilizacije 5000 godina stara povijest ženskog ropstva. Vjerovao je da je žensko ropstvo povezano s povećanjem državne moći te da je za njegovo ukidanje potrebna anti-država u kojoj se brišu rodne ulogu. Tu teoriju nazvao je “totalnim razvodom”, a korespondira sa sve jačim utjecajem žena u Kurdistanu.

Borba za slobodno društvo

Tijekom 90-ih žene su se počele sve više priključivati gerilskom ratovanju, da bi krajem 1999. osnovale ženski ogranak PKK-a koji se smatra prethodnicom Jedinice Ženske zaštite (YPJ), koja je uz Jedinicu narodne zaštite (YPG) bila najzaslužnija za uništenje Islamske države. YPJ je isključivo ženska vojna postrojba, a za žene je značila puno više od uzimanja puške kako bi obranila komad zemlje. Žene su mogle raditi ono što im je do tada bilo gotovo nezamislivo, mogle su sudjelovati u javnom životu i biti ravnopravne s muškarcima. One koje se pak žele pridružiti YPJ-u prvo prolaze obuku s YPG-om, a tada se mogu boriti rame uz rame s ostalim feministkinjama.

Međutim, nije samo oružana borba bila u korijenu ženske revolucije u Rojavi. Jineologija ili “znanost o ženama” je teorija po kojoj se uči da društvo neće biti slobodno sve dok žene ne budu u potpunosti slobodne. Ona obrazuje društvo o štetnim rodnim ulogama, mijenjajući pritom ustaljene mentalne konstrukcije i osnažujući žene. Žene su u revoluciji u Rojavi od početka imale glavnu ulogu, a neke od njih, koje su sada članice YPJ-a, prije samo nekoliko godina bile su strojevi za rađanje ISIL-ovcima.

Rojava je mjesto koje budi nadu. Mjesto koje je radikalno promijenilo živote milijuna ljudi u sjevernoj Siriji. Kurdske žene počele su se okupljati u autonomne komune i vijeća u trenutku kad je Asadov režim jenjavao, a sirijski građanski rat je jačao 2012. godine. Njihova ideja bila je stvaranje projekta koji je multietnički, multireligijski, dovodi u pitanje patrijarhalni sustav, a o svim društvenim pitanjima raspravlja se na javnim sastancima i kolektivno se odlučuje. Pokrenuli su nekoliko projekata unutar regije poput Zelena Rojava, Električna energija u Rojavi, Međunarodna komuna, Filmska komuna, Informacijski centar i RiseUp4Rojava.

Međutim, samo dvije godine nakon osnivanja, Rojava se morala braniti. Islamska država je 2014. krenula s napadima na sjevernu Siriju, a YPJ i YPG su bile glavne obrambene snage. Javnost je tada saznala za snažne borkinje u Rojavi kad su izgurale ISIL-ovce iz Kobanea, gradu koji leži na granici s Turskom. Tada su u Rojavi počeli stizati i mnogi internacionalni aktivisti koji su željeli pomoći. Mnogi ih zovu naivcima ili psihopatima sa smrtnom željom, ali oni su samo prepoznali društvo koje je više od pukih riječi, mjesto je veće od njih samih. Među njima su se našli bivši vojnici, metalci, inženjeri, studenti, anarhisti, pa i kuhari. Iako je svatko od njih došao sa svojim osobnim željama i strahovima, povezala ih je revolucija koja prelazi granice sjeverne Sirije.

Danas se Rojava bori za opstanak dok se suočava s najokrutnijim prijetnjama turske vojske. Naime, iznenadna odluka Sjedinjenih Američkih Država da prekine podršku Sirijskim demokratskim snagama (SDF), otvorila je vrata turskoj invaziji na Rojavu. Turska je oduvijek otvoreno bila protiv projekta Rojava, a ovima je dobila zeleno svjetlo krenuti u potpuni napad. Turska operacija “Izvor mira” krenula je 9. listopada s ciljem “uspostavljanja mira i uništenja terorističkog koridora koji se želi formirati južno od granice s Turskom”.

Turski predsjednik Erdoğan je tijekom obraćanja na Općoj skupštini UN-a pokazao kartu na kojoj ćeli uspostaviti tzv. sigurnu zonu. Ona se proteže 480 kilometara duž turske granice i ulazi 30 kilometara u teritorij Sirije. Turski ministar pravosuđa je potom zatražio od SAD-a da uhiti i Turskoj izruči glavnog zapovjednika SDF-a Mazluma Abdija. Tvrde da se radi o teroristu koji se nalazi na Interpolovoj tjeralici.

Nemamo prijatelja, osim planina

Američki predsjednik Donald Trump pere ruke od svega i tvrdi kako je to problem koji moraju riješiti Turska i Sirija. Ipak, na terenu je situacija potpuno drugačija. Žestoki zračni napadi, bombardiranje, teška artiljerija i ubojice koji se kreću iz grada u grad, ne birajući ime ni lice pred sobom. Stradavaju civili, majke ostaju bez sinova i kćeri, a djeca bez roditelja. Turska silom pokušava ući u Siriju, a žrtve svakim danom sve više rastu. Situacija je užarena i nepredvidljiva.

Kurdi potez svojih najbližih saveznika nazivaju izdajom, u međuvremenu su se Turska i Rusija dogovorile da će potisnuti kurdske borce iz zone od 30 kilometara od turske granice te će zajedno nadzirati taj uski “sigurnosni pojas”.

Trump za sada nema namjeru vratiti vojsku na granicu kako bi pomogla nemoćnim civilima. Prema posljednjim informacijama, Trump je ipak odlučio poslati dodatne snage u istočnu Siriju, ali samo da čuvaju naftna polja. Čini se kako se kurdska poslovica i u ovom slučaju, nažalost, pokazala točnom - “Nemamo prijatelja, osim planina”.

Dani u to čvrsto vjeruje, a brigu roditelja i njezinih prijatelja ne zanemaruje. Oni jesu zabrinuti za nu, ali poštuju njezinu odluku.

- Naravno da ih je strah. Do sada je 11 tisuća civila poginulo boreći se protiv ISIS-a. Ali, ja nemam vremena razmišljati o strahu, prezaposlena sam situacijom koja se događa da bih mogla razmišljati o sebi – govori nam Dani.