Hrvatska o svemu misli u ritmu četverogodišnjih mandata. Pa i o školstvu

Obrazovanje u Hrvatskoj predugo je prepušteno političkim, rekao bih čak i politikantskim utjecajima. To treba prestati jer je obrazovanje područje od nacionalnog interesa koje nije moguće ozbiljno promijeniti u sumanutom ritmu četverogodišnjih mandata… Nedostaje nam optimizma i hrabrosti da pokušamo. Još više nam nedostaje hrabrosti da pokušamo i ne uspijemo i sljedeći put kada pokušamo ne uspijemo bolje, kao što kaže Samuel Beckett.”

Ovako je u veljači prošle godine u intervjuu T-portalu dr. Boris Jokić opisao probleme s kojima se suočava svatko tko u Hrvatskoj krene reformirati školstvo. Šesnaest mjeseci kasnije možemo tek konstatirati da je bio dobar analitičar vlastite najavljene propasti. Šesnaest mjeseci nakon svog proročanskog intervjua, mladi psiholog s doktoratom s Cambridgea može samo konstatirati trpku istinu. Obrazovanje u Hrvatskoj opet se pokazalo “prepušteno politikantskim” utjecajima. Opet se pokazalo da čak i o tako važnim pitanjima kao što je škola Hrvatska misli u “ritmu četverogodišnjih mandata”. Kao i toliko puta dosad, Jokić nije uspio. Može se tek reći da, u odnosu na druge, psiholog s Cambridgea “nije uspio bolje”.

Osim ako se ne dogodi neki novi i posve nepredvidivi obrat, možemo mirno reći da je ovog tjedna umrla najpotrebnija od svih reformi koje ovo društvo ište. Ovog tjedna umrla je nada cijele jedne generacije da će se ova zemlja riješiti jednog potpuno retrogradnog i devetnaestostoljetnog školstva, školstva koje se već desetljećima sastoji od pretankavanja gomile nepovezanih činjenica i okoštalih metoda rada. Od ovog tjedna pouzdano znamo da će hrvatske škole i dalje ostati škole u kojima najbolje prolaze klimoglavci i aparatčici, te potiru razliku nebitnog i bitnog. Od ovog tjedna znamo da će hrvatske škole i dalje ostati izvor trajne frustracije, kako za učenike, tako i još više za nastavnike. Od ovog tjedna, svaki razumni, slobodnomisleći čovjek u ovoj zemlji ima još jedan dobar razlog da emigrira što prije.

Svakom tko je pratio zbivanja oko reforme školstva bilo je već mjesecima jasno da se ovo neumitno sprema. Tijekom proteklih mjeseci i Jokić i njegove ekipa bili su izloženi smjesi ideološkog bullyinga i prijesnog vrijeđanja. Psihologu s Cambridgea brojala su se krvna zrnca, oskudno obrazovani provincijalni novinari izrugivali su se s njegovim “nekim tamo britanskim doktoratom”, nazivali su ga kosturom iz ormara i Šuvarom 2, u konzervativnom se tisku oko njegova kurikuluma stvarala histerija te su se kao ideološka “konjica” zazivali i takvi pedagoški autoriteti poput - dokumentacijskog centra Domovinskog rata (!?)

Ta se histerija - tako tipično i misaono lijeno - stvarala oko posve perifernih pitanja. Reforma školstva, naime, bavila se nekim strašno važnim pitanjima, kao što su pitanje izbornosti, pitanje modularnosti, pitanje prohodnosti i mjerenja vrsnoće. Unutar reforme Jokićeva tima pred hrvatsku su javnost prvi put bile postavljene neke ozbiljne i fundamentalne dvojbe, poput - recimo - one treba li nam uopće nešto što se zove “prosječna ocjena” i “opći uspjeh”, “fiksni raspored” ili “obavezna lektira”. Neovisno o tome slagali se mi s odgovorom koji su dali, pitanja koja su postavljali bila su pitanja za 21. stoljeće.

Protivnike “Jokićeve reforme” - jadno, ali predvidivo - te teme nisu baš nimalo zaokupile. Uz rijetke iznimke (kao što je analiza Instituta Pilar) kritičari reforme tim se pitanjima nisu uopće bavili, a pokatkad sam imao dojam da nisu ni primijetili da ona postoje. Umjesto toga, protivnici reforme školstva su kritiku svodili na periferne petarda-teme poput - koliko će sati povijesti imati rat 90-ih, ili moraju li prvaši strojobravari pročitati cijelu “Juditu”. Dok su zagovornici i akteri reforme pokušavali napraviti školu koja neće djeci u uho pasivno ulijevati “kulturu” i “istinu”, protivnici reforme jasno su dali do znanja što ih u školstvu zanima. Zanima ih - naime - samo to koje će boje biti tekućina koja se u uho ulijeva, hoće li biti ljubičasta ili zelena. Na toj točki staje svaki interes za školstvo naše “reformske” Vlade. Bitno je da se uče “naše” istine, a ne “njihove”, pri čemu ne vide da je dvojba suštinski kriva. Jer, školstvu nije posao da ti “uploada” istinu, nego da te nauči da je tražiš.

U toj operaciji uništavanja reforme su se pri tome kao savezničke instance našle dvije različite društvene skupine. Jedna od njih, koja se ovih dana više spominje, jesu konzervativno civilno društvo kojem otvoreni, participativni model reforme nije odgovarao, a nije im odgovarao jedino zato što su oni “eto tek sada” došli na vlast, pa prvi put imaju priliku da kroz školstvo revidiraju “70 godina laži”. Stoga nisu smjeli riskirati s tom “samoupravnom” anarhijom.

Drugi, brojniji i meni osobno odvratniji dio protivnika reforme bili su pripadnici akademske zajednice koji su bili protiv reforme zato što - u nju nisu uključeni! Počevši od Matka Marušića koji se pobunio što reformu ne vodi HAZU, pa do nebrojenih fakultetskih vijeća, aktiva i katedri, tijekom proteklih desetak mjeseci imali smo prilike vidjeti jedan orijaški, masovni primjer hrvatskog “imal mene tute” sindroma u kojem je bolje bilo da posao propadne, nego da se dogodi a da u njemu nisam i ja. Hrvatska se akademska zajednica u slučaju reforme školstva pokazala kao jedan veliki, stoglavi intelektualni reketar koji ti ne da proći osim ako od njega ne kupiš “ciglu” - to jest, obvezujuće plaćeno mišljenje.

Pri tom se sveučilišna zajednica pozivala na vlastiti akademski autoritet, propuštajući uočiti da je upravo ona sukrivac za školstvo kakvo smo imali do danas. Današnje školske programe - groteskno pretrpane, pasivne, nemisleće - stvorili su upravo dični akteri hrvatske akademske zajednice, koji su se u kreiranju škole ravnali po principu da drugaš kovinotokar mora na koncu naučiti sve što o zemljopisu, biologiji ili stilistici znaju i oni. I stoga, ako je išta dobro napravio Boris Jokić, dobro je napravio što je takvu “struku” isključio iz reforme škole. Između takve struke i škole trebalo je i još treba sagraditi zid od bodljikave žice, betonske zapreke, a svakom tko bi od njih rukom pipnuo školu trebalo bi prste odsjeći škarama. Jer današnja škola, koja je izvor traume i frustracije cijelih naraštaja, produkt je njihova “stručnog autoriteta”.

Je li Jokićev pokušaj imao pogrešaka, felera, zabluda ili nedomišljenih mjesta? Pretpostavljam - da. Ali, on je u nečemu bio divan, a to je njegova participativnost. Za razliku od svih naših reformi koje su se uvijek obavljale laboratorijski i “top-down”, Boris Jokić je reformu pokrenuo po principu otvorenog sudjelovanja. Pozvao je žrtve sadašnjeg sustava - nastavnike - da se jave, volontiraju, da u praksi pokušaju mijenjati ono što ih tišti.

Boris Jokić pokazao je da u Hrvatskoj postoje stotine loše plaćenih ljudi kojima nije teško mjesecima financirati putovanja do Zagreba da bi bili akter, a ne samo pasivni zamorac promjena. Pokazao je da se “bazu” može koji put nešto i pitati, a ne joj samo slati tablice novih smjernica. Pokazao je da u Hrvatskoj postoje stotine ljudi pripravne da sudjeluju u popravljanju zajednice. I da jedna reforma može biti stvarana “grassroots” participacijom, a ne da nam - kao sve druge - sleti na pisaći stol iz Bruxellesa. Zato se nakon godinu i pol dana i može reći da - ako Jokić nije uspio - da beketovski kazano - “nije uspio bolje” od drugih.

Vjerojatno je to i razlog zašto ovotjedno torpediranje reforme školstva tako peče. Jer, nije ovo prva reforma ili “reforma” koja je propala zbog urote interesnih grupa. Ne vjerujem da su svi oni koji ovih dana zdvajaju po Fejsu i blogovima uopće pročitali reformski kurikulum. Ljude je slom reforme školstva uznemirio i ogorčio ne zbog onog što u reformi piše. Ogorčio ih je jer imaju školsku djecu te za razliku od Paara i Marušića žive sa strahotom status quoa hrvatskog školstva. Ali, ogorčio ih je i jer su prepoznali da se ovog tjedna Sabor i politika nisu samo popišali po Borisu Jokiću. Oni su se popišali po svim tim stotinama ljudi koji su trošili svoj novac i vrijeme, oduzimali ga svojoj obitelji i hobijima, a da bi ga uložili volonterski u boljitak zajednice. Sabor i Vlada su im ovog tjedna poručili da su bili budale.

I to je najgora poruka ovotjednog brodoloma reforme školstva. Nikad više, naime, ni jedna politika, ni jedan reformator i ni jedna ideja neće više moći pokrenuti masovno građanstvo da opet rade participativno, volonterski, od dna k vrhu. Nije uništena samo jedna reforma, uništena je ideja. Građani su dobili jasnu poruku - ne samo da se ništa ne može promijeniti, nego da se promjene ne vrijedi ni poduhvaćati.