KONTROLNA TOČKA

HRVATSKA NE SMIJE POSTATI 'SINJSKA PEKARNICA' Država bi nam mogla ostati siromašna, prestrašena i na udaru siledžija, ali izbor je na nama

Noćna snimka iz sinjske pekarnice predstavlja najjasniji portret Hrvatske 2019., sa svim njezinim socijalnim, ideološkim i memorijskim kontroverzama. U tih 75 sekundi (divljanja, krađe i razbijanja) briketirano je sve što ovu zemlju ideološki i vrijednosno cijepa: sve memorijske prakse, sav ideološki reket, sve moguće podjele - na lijeve i desne, selo i grad, većine i manjine, cvrčke i mrave, piše Jurica Pavičić u Magazinu Jutarnjeg i, na sreću svih nas, daleko je od istine. U Hrvatskoj kao i drugdje ima i budala i kriminalaca. Kao i drugdje, oni, srećom, nisu u većini. Kao i drugdje, njihovi se brutalni ispadi registriraju u medijima.

Da je Hrvatska takva kakvu je prikazao Pavičić u svojoj posljednjoj subotnjoj kolumni, nitko od nas ne bi doznao za sramotni događaj u sinjskoj pekarnici. Nitko se ne bi usudio objaviti snimku sigurnosne kamere. Mafija i strah odradili bi svoje, razbijači bi pobijedili, a obitelj koja drži pekarnicu vjerojatno bi šutke krenula put Njemačke, Irske ili Albanije. Obitelj neće otići, nasilnici su privedeni i bit će kažnjeni, doduše, zbog mazanja hrvatske zastave majonezom, a ne zbog nasilja u pekarnici. S obzirom na to da se nikome fizički nije dogodilo ništa, kazna će biti gotovo primjerena, pogotovo kad se zna (piše Pavičić) da Otočanima “hrvatstvo” kojem su se ovom majonezom narugali znači daleko više od kazne za barbarizam i pokrivanja cijene prolivenog soka. Majoneza na zastavi nije samo “kazna škrtom pekaru” koji je odbio nahraniti sudionike otočkog dobrotvornog turnira, to je uvreda prenaglašenom nacionalnom ponosu svih, pa i Otočana.

Jurica Pavičić jedan je od najboljih, najpismenijih i na društvenu nepravdu najosjetljivijih kolumnista ne samo Jutarnjeg lista nego i u Hrvatskoj općenito. Nije teško razumjeti zašto ga je uznemirio ponoćni barbarski kazneni pohod na sinjskog pekara. Takvo nešto može se na kraju dogoditi svagdje i svakome; i njegov kolega Ante Tomić dobio je prije nekoliko godina kantu govana na glavu, ne u Sinju, nego usred Splita, drugog najvećeg grada u Hrvatskoj. Ipak, ni prošlotjedna sinjska majoneza ni barbarsko zalijevanje Tomića nisu portret prave Hrvatske. Dva barbarska, a prije svega glupa i primitivna pokušaja osvete javnim sramoćenjem treba pročitati točno tako: kao nasilje sirovih budala. To, na sreću, nije naš uobičajeni način komunikacije.

Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira jasno određuje kaznu za takvu vrstu prijestupa, ali... Citiram šesti članak Zakona: “Tko se na javnom mjestu ponaša na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući građane ili narušavajući njihov mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 350 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana.” DEM je, nismo još zaboravili, oznaka za njemačku marku, valutu koja nije u uporabi od 1. siječnja 1999. godine.

Ako ponoćni barbarizam u sinjskoj pekarnici shvatimo kao komprimirani portret današnje Hrvatske (s čime se ne slažem), onda je vezanje novčanog iznosa prekršajne kazne uz stranu, k tome još i dvadeset godina mrtvu, valutu solidan portret hrvatske državne uprave okamenjene na kraju prošlog tisućljeća i s poniznošću kolonije koja je čvrstim autoritetom “vrhovne vlasti” povezana s tradicijski najpopularnijom destinacijom hrvatskih emigranata - Njemačkom, ali Njemačkom prije EU i eurozone. “Danke Deutschland”, pjevala je Sanja Trumbić 1992. i, na sreću, brzo nestala s ekrana i pozornica. Zajedno s takvim folklorom, pa i uz Thompsonove “Čavoglave” ponovo na splitskoj Rivi, zakon vezan uz marku, kao i sinjski (a zapravo otočki) siledžije dio su portreta one prošlosti usmjerene Hrvatske u kakvoj, na sreću, mladi, na budućnost usmjereni građani ove zemlje, pa i većina iz starije generacije ipak ne prepoznaju svoju domovinu.

Kako u tom kontekstu iščitati prošlotjedni sinjski nastup hrvatske predsjednice? Pet engleskih minuta njezina govora namijenjenih NATO-ovoj generalici, a onda i Trumpovoj Americi (ne Clintonovoj ili Obaminoj) neugodno su portret “službene Hrvatske” primaknuli danas već ipak pomalo zaboravljenoj karikaturalnoj vizuri Sanje Trumbić. Kao ni dojčmarka u zakonu (koji, začudo, nikada nije zasmetao monetarnim suverenistima), kao ni divljanje u sinjskoj pekarnici, to ipak nije i ne smije biti pročitano kao skupni portret hrvatske nacije. Tako ne treba čitati ni objavu nove predsjedničke kandidature Kolinde Grabar-Kitarović, objavljenu u zadarskom glasilu krajnje desnice. To je njezina, a ne hrvatska pozicija.

Činjenica je, a to Pavičić dobro prepoznaje, pa zato i, vjerujem pretjerano, naglašava, da je Hrvatska danas, na početku izborne sezone, na prijelomnoj točki i da bi, odgledamo li jesen po pavičićevski pesimističnom scenariju, njegova vizija rascijepane, siromašne i besperspektivne zemlje mogla postati stvarnijom nego što se to čini sada iz možda nešto udobnije, a sigurno tiše zagrebačke perspektive.

Na predsjedničkim izborima ne biramo pravog lidera države, ali smjer u kojem će nas vući stanovnici Titove vile na Pantovčaku, budući ili sadašnji, može značajno utjecati na ishod “pravih” izbora sljedeće godine, a onda i na kvalitetu našeg života nakon njih. Pavičić je u pravu kad nas upozorava da cijela Hrvatska može postati “sinjska pekarnica”. Siromašna, prestrašena i na udaru siledžija. Izbor je na nama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 07:47