Hoće li 2018. biti dobra, ili smo svi budale

Ove jeseni financijski analitičari citiraju englesku kraljicu. Kada se krajem 2008. Elizabeta II. susrela s profesorima Londonske škole za ekonomiju, postavila je navodno samo jedno pitanje: kako to da nitko od njih nije pretpostavio dolazak najteže svjetske financijske krize od Drugog svjetskog rata. Velika recesija, kako danas svijet zove razdoblje između 2008. i 2009. (u Hrvatskoj se to protegnulo do 2014.) eksplodirala je kada se urušio sustav ogromnih cijena dionica i nekretnina. Iz današnje perspektive to se čini vrlo jasno, ali tada nitko nije o tome ni razmišljao, osim, možda, njujorškog profesora Nouriela Roubinija, ali to je druga priča o analitici kao lutriji, gdje netko uvijek na kraju pogodi.

Jesmo li sada na pragu da napravimo identičnu pogrešku, pita Desmond Lachman anglosaksonsku analitičarsku zajednicu u londonskom Financial Timesu. Čini se da oni jesu, a to onda, preneseno na naše područje, znači i da je Hrvatska opet propustila uhvatiti korak sa svojim partnerima u tranziciji.

Nama ovdje krenulo je nabolje kada je globalizacija bila u zenitu, a Hrvatska sa sebe skinula stigmu poratne ekonomije. Posttuđmanovska, Račanova Hrvatska zagrabila je početkom milenija za postmečiarskom Slovačkom i činilo se da stvari idu nabolje, barem smo tako vjerovali. Pogriješili smo kada smo povjerovali da je rast bio posljedica dobrog rada naše politike.

Kada se Ivica Račan odbio sastati s mađarskim reformatorom Lajošem Bokrosem kojega mu je netko od njegovih suradnika doveo za savjetnika (teško je reći danas tko - je li to bio Mato Crkvenac, Damir Kuštrak, Neven Mimica ili Slavko Linić, znam jedino da je Bokros otprije imao dobre prijatelje u HNB-u), jer smatrao je da njegova vlada sama može sve, pogotovo s jakim pogonskim motorima u Slavku Liniću i Radimiru Čačiću koji je tada bio šef obnove i javnih radova, reforme, barem ono što smo tada zvali tim imenom, otišle su u zaborav.

Ipak, kada ovih dana naš ministar financija Zdravko Marić zadovoljno govori o rastu i smanjivanju javnog duga, on ne govori naslijepo. To se doista događa. Jednako tako, kada profesor Ivo Bićanić u Globusu upozorava da se Vlada pogrešno fokusirala na smanjivanje duga umjesto na povratak rasta, ni on ne govori napamet, jer kada dohodak raste, već i jednak dug postaje manjim. Mogu li biti u pravu obojica?

Mogu i jesu. Kako bismo vratili rast, doista moramo pokazati investitorskoj zajednici, domaćoj i međunarodnoj, da znamo upravljati vlastitim financijama. To se najprije vidi na upravljanju dugom. Trend smanjivanja zaduženosti u pravilu podiže povjerenje u državu (to je onaj famozni kreditni rejting), s većim povjerenjem vraćaju se investicije, one donose rast, a sam rast dugove čini i manjima u odnosu na BDP i manje opasnima. Marić zna kako upravljati dugom i proračunom, za sve ostalo treba pokrenuti druge dijelove zakržljale državne mašinerije.

Kada je Račanov “falšni duet”, kako Bićanić naziva ministre Čačića i Crkvenca, prvi započeo val velikog zaduživanja, a bili su prvi, među ostalim, zato što prije njih zbog poratnog rejtinga države to nitko nije mogao, spirala duga je pokrenuta. Duet zapravo i nije bio toliko “falšan” koliko se čini iz današnje postrecesijske pozicije. Tadašnji investicijski val trebao je ubrzati rast, što kratkotrajno i jest, nakon kojega bi dug postao manji i lakši za otplaćivanje. Takvo razmišljanje uvjerljivim je činio i “novi”, zakonom ojačan, HNB, koji je tada bio preuzeo Željko Rohatinski i koji je prestao biti bankom za okvirne pozajmice državi.

Račan je, međutim, trajao jedan mandat, a globalna ekspanzija pogurala je i hrvatski rast dovoljno da njegov nasljednik Ivo Sanader zaboravi na rekonstrukciju države. Taj rast nije imao nikakve poveznice s Račanovim javnim investicijama, pa niti sa započetim reformama. O autocestama se već tada govorilo kao o dugoročnom trošku. Zašto bi, međutim, premijer, koji u duši nije bi reformist, a Sanader to nije bio, brojao radne sate službenicima i smanjivao broj jedinica lokalne uprave ako je novac pristizao, a standard građana rastao. To što je BDP, ali i standard građana, drugdje rastao brže, unatoč kontinuiranim popravcima (“reformama”) sustava, ili baš zbog toga, nikoga nije brinulo. Kada se svijet 2008. urušio, oni koji su se pripremili, uglavnom su znali što treba napraviti. Hrvatska se izgubila.

Marić i Plenković, kao i svojedobno Sanader, stigli su, čini se, u finalu globalne ekspanzije, kojoj se Hrvatska stidljivo priključila na kraju zadnje godine mandata Milanovićeve Vlade, samo što ovaj put svi već proriču promjenu nagore. Roubini je nakon američkih izbora najavio geopolitički zaokret od globalizacije prema izolacionizmu i mogući porast oružanih sukoba. Drugi nisu toliko radikalni, ali natjecanje pesimista je započelo. “Globalne cijene imovine opet su porasle daleko iznad stvarne razine, balon bi mogao puknuti”, upozorava Financial Times. Taj novi krah još je godinu ili dvije daleko, ali...

Prvi se, još ljetos, javio onaj kojega su najviše prozivali kao krivca za prošlu krizu - Alan Greenspan, svojedobno, kao šef američkog Feda, globalna zvijezda monetarne politike. “Kamatne stope danas su abnormalno niske i postoji samo jedan smjer u kojemu mogu krenuti, a kada krenu, to kretanje bit će brzo”, rekao je u intervjuu za američku mrežu CNBC. Neuobičajena monetarna politika najvećih centralnih banaka koje su tako zaustavile recesiju stvorila je novi globalni mjehur državnih dugova, upozorio je. Suzdržao se, međutim, od predviđanja vremenskog okvira pucanja.

Na kraju godine ipak je bolje priključiti se optimistima. “Svjetska ekonomija 2018. godine izgledat će odlično (osim ako netko ne napravi nešto glupo)” naslov je detaljne analize financijske agencije Bloomberg objavljene prije mjesec dana. Bloombergovi ekonomisti, citiram, predvidjeli su da će SAD u 2018. rasti 2,5 posto, Kina 6,4 posto, Japan 0,9 posto i Njemačka 1,6 posto. Taj je rast, piše u analizi, na liniji onog predviđenog za 2017. koja se pokazala boljom nego što su mnogi analitičari predvidjeli.

I Bloomberg spominje Kraljicu, ali i odgovor koji su joj pismom uputili posramljeni britanski ekonomisti: (propust u predviđanju krize) “bio je prvenstveno pogreška u kolektivnoj imaginaciji mnogih pametnih ljudi, u Ujedinjenom Kraljevstvu i izvan njega, koji zbog toga nisu razumjeli rizike sustava u cijelosti”. Objašnjenje je, znači, u najmanju ruku traljavo. Ključno pitanje za 2018. sada je, piše Bloomberg, hoće li potrošači i poslovni ljudi nastaviti ne obazirati se na neke prilično zastrašujuće geopolitičke rizike. Do sada, pokazali su se nonšalantnima.

Tu se spominje Južna Koreja koja se u nekoliko navrata našla pod prijetnjom Sjeverne, brojni korporativni skandali, ali i u najmanju ruku neobična politika američkog predsjednika koja šalje prijeteće signale da slobodna trgovina možda i neće preživjeti. Tek nakon toga stižemo do Brexita, pa do mogućih “glupana” u Španjolskoj i Kataloniji, različitih francuskih i njemačkih vizija Europe... a još nismo stigli do Europske centralne banke, izbora za Europski parlament (u svibnju 2019., ali pripreme započinju uskoro) i svih opasnih političkih budalaština koje u kratkom roku vrebaju Europsku uniju.

Hrvatska, naravno, živi u sjeni Agrokora koji je dosad već poslužio kao alibi za mnogošto, ali je istovremeno Vladu stavio pod pritisak da raščisti odnose politike, biznisa i pravosuđa. Dobra je vijest da je Europski parlament načelno prigrlio ideju o hrvatskom ulasku u zonu Schengena (kada ispuni uvjete, načelno 2019.) i da je Hrvatska zakoračila prema proceduri uvođenja eura. I jedno i drugo može biti od pomoći postagrokorskoj ekonomiji koja žudi za normalizacijom i pravom integracijom u još uvijek najzdravije globalno tržište - europsko. Loši su naši odnosi sa susjedima, naša nesklonost promjenama i povratak konzervativne desnice koja društvo vuče u pogrešnom smjeru, unatrag.

Roubini bi u Hrvatskoj bio vrlo zabrinut (i možda opet na tome zaradio koji milijun). Ja ću se ipak radije prikloniti suzdržanom optimizmu tandema Marić - Dalić. Vizija crne budućnosti za ovu se zemlju odavno pokazala najopasnijim otrovom.