HIT NASLOV: Moj drugi život - najpoznatija svjetska heroinska ovisnica bolno iskreno o godinama poslije kolodvora Zoo

Priča o Christiani F. obišla je cijeli svijet. Milijuni su odrasli uz bolne ispovijesti te trinaestogodišnje njemačke adolescentice, ovisnice o drogama i prostitutke. Ali, što se s njom dogodilo nakon toga? Urbane legende govorile su da se vratila starom poroku, da je umrla od predoziranja, ili da se zaredila, otputovala u Indiju gdje joj se gubi svaki trag...

35 godina kasnije, Christiane V. Felscherinow oživljava vrijeme nakon objavljivanja knjige “Mi djeca s kolodvora Zoo” i razne faze svog života do danas: od sretnih godina u Grčkoj do preživljavanja u zatvoru, od borbe protiv ovisnosti do upoz­navanja svojih rock&roll idola, sve do trenutaka sreće sa svojim anđelom čuvarom, sinom Philipom.

Autobiografija “ Christiane F. - Moj drugi život”, koji supotpisuje Sonja Vuković, njezin je konačni obračun s vlastitom morom, beskompromisna slika svijeta droge i sukoba neprilagođene osobe sa sredinom u kojoj pokušava opstati, ispisana sa zapanjujućom iskrenošću i skromnošću.

Knjiga je u prodaji od petka (2.5.) na kioscima, u knjižarama te poslovnicama Hrvatske pošte ili naručite online na www.bestseller.hr!

Bestseller i Jutarnji.hr ekskluzivno donose ulomak knjige Moj drugi život:

Godine 1993., kada sam se definitivno vratila u Berlin, čvrsto sam vjerovala da ostavljajući grčke otoke iza sebe ostavljam i prošlost. Ondje sam se prestala baviti samo s »Christiane F.«.

Bila sam uvjerena da se bez Panagiotisa, Christosa i Marije više nikad neću ponovo drogirati. Ali zapravo me čekalo najmračnije poglavlje života. Zato što nisam uspjela ustrajati u odluci da ostanem čista. Počela sam se družiti s ljudima koji su se samo bili u stanju drogirati. Koji su istinski pregorjeli.

Često uzrok svemu tome nije heroin, nego okruženje. U danom trenutku, iako toga nismo svjesni, život funkcionira na način da uvijek završimo na istim mjestima, ponavljajući iste radnje. I ne govorim samo o ovisnosti, nego i o drugim stvarima koje nas sustavno tjeraju da se počnemo drogirati. U mom slučaju, problem je u tome što ne podnosim samoću. Stoga sam potražila stare prijatelje iz narkomanskog miljea, iako mi nisu bili pravi prijatelji. Imali su isti dnevni raspored, iste probleme, iste anegdote kao i ja. Sve to jako brzo zbliži ljude, i odjednom pomisliš da je to prijateljstvo. Ali često je to samo jedan odnos iz interesa koji uvijek završi na isti način, zato što se previše razočaraš i zato što se svađaš zbog nekoliko eura koje si posudio, a još ti nisu vraćeni. Ili zbog malo trave koju nam je netko maznuo. Navikneš se na sve, čak i gledati prijatelje kako umiru.

Izgubila sam desetke prijatelja, za neke od njih ne znam ni kako. Sjećam se samo najšokantnijih slučajeva. Posebno svojih prijateljica koje bi iz čista mira sklopile fiktivan brak s nekim Arapinom jer bi tako one dobile drogu, a oni dozvolu boravka. Došli bi u kružok i objasnili što žele. Uvijek bi se našao netko tko bi prihvatio. Na primjer moja prijateljica iz zatvora, Liane Mayer, sjajna žena, s kosom do stražnjice, vitkom figurom i velikim plavim očima. Uvijek je koristila djevojačko prezime, iako se prezivala Al Hamad nakon što se dala u zakup.

No, najveći san jedne narkomanke je dijeliti krevet sa svojim dilerom. Ali, imati pristup stanu punom heroina, usput pomalo kuhajući i glumeći ljupku domaćicu, to je zaista opasno! Nakon nekoliko tjedana takve bi djevojke bile prekrivene čirevima i sasvim letargične. Teško mi je padalo gledati ih takve kada sam im išla u posjet k novom »mužu«. Jedna od njih, koju smo zvali Bibi, sjedila je za kuhinjskim stolom, sa slinom u uglovima usana, nesposobna proizvesti drugi zvuk osim stenjanja, kao da ima groznicu. Naravno da me vidjela, ali nije mogla reagirati. Zatvorenih očiju motala je cigarete rukama položenima na stol, jedva je imala snage držati ih. »Ups«, promrmljala je u trenutku kada su joj ruke skliznule sa stola i kada su papirići, duhan i cijeli arsenal pali na pod koji je već bio sasvim prljav. »Ups«, bilo je sve što je rekla. Ništa osim toga.

Nisam zaboravila ni Marthu: to je bila starija žena gotičkog izgleda, nosila je korzete i imala zlatnoplavu kosu koju je uvijala. Bila je blijede puti, stalno je stavljala puder. Živjela je u stanu u prizemlju kuće u malom dvorištu u Innsbrucker Platzu. Na prozorima su bile navučene zavjese od crnog velura da sunčeva svjetlost ne bi mogla ući. Pod je bio prekriven crnim tepisima, u stanu je gorjelo na stotine svijeća. To je nekad bez sumnje lijepo izgledalo, ali sada je samo išlo na živce.

Martha je bila moja dilerica. Čim sam sjela s njom, imala sam samo jednu želju: pobjeći što prije jer sam se bojala drotova, a i ambijent je bio ultrajeziv. Ali nije uspijevala izbrojiti ni novac ni grumenčiće heroina, ostala je prikovana za stol s kavijarom kojim ju je nafilao neki klijent umjesto plaćanja, i koji joj je curio iz usta. Kavijar!

Bila je uvijek previše razvaljena da bi mogla ići u kupnju, jesti, voditi računa o svojim poslovima. Njezin prijatelj se zvao Kurt, nije bio u puno boljoj formi od nje, čak sam bila šokirana kad sam vidjela u kakvom su stanju bile te dvije kreature koje je heroin posjedovao.

Kurt je imao duge nokte koje je lakirao u crno poput Marilyna Mansona. Svi su ti ljudi poslije umrli. Umrli su od droge ili čega već. Mrtvi su i to je sve. Uglavnom se ne postavljaju pitanja, briga nas kada i kako. Na kraju krajeva, svi znamo zašto.

Knjiga je u prodaji od petka (2.5.) na kioscima, u knjižarama te poslovnicama Hrvatske pošte ili naručite online na www.bestseller.hr!