Gospodo iz HNS-a i Dinama, i to ste uspjeli: Dalmacija više ne navija za hrvatsku reprezentaciju!

Do pred samo tjedan dana teško se mogla zamisliti ikakva platforma, zamisao ili politička akcija koja bi pod istom kapom objedinila današnju upravu Hajduka na čelu s Joškom Svagušom i navijače sa sjeverne splitske okuke - Torcidu. Joško Svaguša i tvrdo jezgro Torcide - naime - ljudi su koji u normalnim okolnostima ne bi zajedno ni u isti trolejbus.

Pa ipak, postoji jedna institucija koja je nogometnoj javnosti toliko pokidala živce da je kadra ujediniti čak i vatru i vodu: taj nadnaravni fenomen zove se Hrvatski nogometni savez.

Infamna organizacija

Hrvatski nogometni savez je, naime, ne postoji blaža riječ da se to iskaže - infamna organizacija. Riječ je o organizaciji koja s budističkim mirom promatra kako europski i hrvatski istražitelji raskrinkavaju desetke namještenih utakmica, uključujući i jedno finale kupa. Unatoč toj plimi smrada, HNS nije napravio i ne namjerava po tom pitanju napraviti ništa.

Hrvatski nogometni savez s blagonaklonom je dobrohotnošću promatrao kako jedan po jedan domaći klub preuzimaju ili privredni kriminalci ili stvarni gangsteri, a pogleda li se popis namještenih utakmica vidi se da se predstavnici organiziranog i manje organiziranog kriminala nisu šepurili u ložama samo da bi se društveno legitimirali, nego i zbog stjecanja ilegalnog bogatstva.

Mamićeva privatna liga

Konačno, Hrvatski nogometni savez već je dugo servilna sluškinja jednog, najmoćnijeg i najbogatijeg nogometnog kluba. Tako je to već dugo - barem od polovice devedesetih, ali dok je u vrijeme Tuđmana koncept Croatije kao stožernog kluba (hrvatskog CSKA) bio politički projekt, od Tuđmanove smrti na ovamo više nije riječ toliko o osmišljenom političkom projektu, koliko o posljedici krimogenih odnosa noći, diktata novca i sile. Hrvatsko nogometno prvenstvo danas je naprosto Mamićeva privatna liga, a Hajduk u tom teatru služi tomu da bi stvorio iluziju konkurencije i sportske neizvjesnosti.

Taj i takav nogometni savez - dakle, kuća koju bi trebalo tretirati varikinom, živim vapnom i željeznim četkama - samo po sebi je crvena krpa svim ljubiteljima nogometa, a - razumljivo - posebno hajdukovcima.

A zategnuti odnos odnosa HNS-a i Dalmacije eruptirao je ovih dana konačno i potpuno, i to zbog gostovanja reprezentacije. Hrvatska nogometna vrsta, naime, već punih trinaest godina - od 1997. - nije odigrala natjecateljsku utakmicu u Splitu. Unatoč činjenici što Split ima najbolji i najljepši stadion u zemlji te najveću gledanost utakmica, reprezentacija je posljednji put u Splitu igrala službenu utakmicu kad su u njoj još igrali Slaven Bilić i Robert Prosinečki.

‘Ne vole igrati u Splitu’

Savez je u međuvremenu izbjegavao igranje reprezentacije u Splitu, a neslužbeno objašnjenje saveza bilo je to da reprezentativci “ne vole igrati tamo”. Činjenica da reprezentativci jedne zemlje kolektivno “ne vole” gostovati u drugom gradu te zemlje sama je po sebi politički jako problematična, a još je problematičnija u svjetlu činjenice što jezgru reprezentacije čine bivši Dinamovi (i - vrlo često, Mamićevi) igrači, te što u širokom navijačkom puku postoji uvjerenje da reprezentaciju služi kao servis Mamićeva menadžerskog profita.

Ovakva situacija tijekom punih 13 godina stvorila je u Dalmaciji bizarnu i politički krajnje neodrživu situaciju. Navijači Hajduka u ozbiljnom broju ne navijaju za Hrvatsku, i tu reprezentaciju ne drže svojom. Oni ne žele navijati za momčad čiji igrači izjavljuju da nerado igraju u Splitu i momčad za koju (s pravom ili ne) drže da funkcionira kao marketinški suport rivalskog kluba. Hajdukovi navijači stoga rijetko putuju na utakmice reprezentacije, a kad reprezentacija igra, u Splitu ćete rijetko naići na prizor koji je uobičajen kad igra klub: da ljudi kolektivno, u kafiću, navijaju za svoju vrstu.

Tako su nogometni funkcionari - inače ljudi koji sebe inače smatraju tvrdim domoljubima redovito pred izbore iskazuju podršku desnici i pokatkad kad nisu pod bremzom pjevaju ustaške napitnice - uspjeli zavaditi hrvatske regije i uništiti simboličku funkciju reprezentacije kao nečeg što povezuje ovu podosta heterogenu zemlju.

U takvim okolnostima, HNS se ove jeseni ponovo prisjetio Splita kao mjesta održavanja reprezentativnih utakmica, i to ne zato jer je htio, nego zato jer se Maksimir doslovno raspada. Već ljetos, tjednik “Vrime” - koji funkcionira kao medijsko krilo Torcide - odgovorio je naslovnicom “Vatreni, kasno je za Poljud”, da bi sličnu poruku - no sročenu na kudikamo prostačkiji način - poljudski Sjever poslao i na utakmici protiv Dinama. Vlatko Marković - čovjek koji bi nakon svih afera u našem nogometu trebao biti posljednji s pravom na taštinu - reagirao je na to kao tašta mlada i proglasio da će reprezentacija i dalje igrati u Zagrebu.

Izvorište ‘hobotnice’

Ta je odluka u nekoj mjeri bila neizbježna: naime, da danas Hrvatska i igra u Splitu, prilično bi vjerojatno navijači proglasili bojkot. Ali - činjenica da se takva odluka donosi zbog povrijeđene taštine čovjeka koji je odavno morao biti smijenjen, posve je skandalozna.

Hrvatski nogometni savez - ukratko - danas je prvorazredni politički problem. Ta ustanova ne samo da je jedno od ozbiljnih izvorišta glasovite „hobotnice“, nego i ustanova koja dugoročno šteti onom što domaći talibani obično zovu “državotvornim” interesom.