GOJKO DRLJAČA Trebamo li proračun za katastrofu?

U kojoj mjeri trebamo biti optimisti, a u kojoj pesimisti kad je u pitanju aktualno međunarodno okružje u kojem se treba razvijati krhka hrvatska ekonomija?

Ministar financija upozorio je u nedavnom razgovoru objavljenom u Jutarnjem listu da su u Ministarstvu financija napravili više scenarija te kako “… prije svega zbog inozemnih čimbenika prevladavaju rizici na negativnoj strani očekivanja. Tu je daljnje usporavanje Kine, pa situacija u Sjedinjenim Državama… Hoće li tamo rast ostati postojan, kako će reagirati njihova centralna banka ako dođe do usporavanja, hoće li se i kojim tempom nastaviti dizanje kamatnih stopa…? U Europi također postoji niz izazova. Na globalnoj razini brinu cijene sirovina, prije svega nafte. Kakve će posljedice biti na izvoz i rast zemalja izvoznica nafte? Ako uzmemo u obzir i geopolitička previranja…”

Ukratko, prepoznali su niz realnih indikatora nestabilnosti u međunarodnom okruženju.

Jesu li premijer Orešković i ministar Marić implementirali doista dovoljno konzervativna fiskalna rješenja? Globalni problemi su očigledno toliko brojni i toliko teški (strukturni) da bi, možda, trebali vući puno radikalnije mjere fiskalne prilagodbe od onih ugrubo najavljenih (zadržavanje na prošlogodišnjoj razini proračunskog izvršenja). Trebamo li, dakle, paničariti?

S aktualnim teorijama propasti ili kraha treba biti vrlo oprezan. Veliki broj vrlo inteligentnih ljudi u zadnjih desetak godina prometnuo se u prave teoretičare smaka, u doomsday propovjednike. Ponekad se vrlo teško othrvati šarmu njihova gomilanja ‘argumenata’ i ‘dokaza’. Neki od njih su svoje najave propasti (burzi, valuta, nacionalnih ekonomija, svjetske ekonomije…) pretvorili u vrlo isplative biznise; izdaju knjige, daju investicijske preporuke, drže predavanja, uzimaju visoke konzultantske honorare… Većinu od tih proroka zapravo treba štovati i pratiti iako su u zadnjih 2-3 godine najavili neki krupni krah koji se nije dogodio barem desetak puta. Vrlo često u njihovim apokaliptičnim tezama ima intelektualno intrigantnih teza premda su njihovi konačni zaključci najčešće prenabrijani iz, može se pretpostaviti, marketinških razloga.

Jedan od najcjenjenijih i najintrigantnijih je, moram priznati, Harry. S Dent Jr., autor knjige “Demografska litica”, čovjek koji je u stanju “pratiti” 50-godišnje cikluse i povezati demokratski supstrat suvremenih država s njihovom ekonomskom sadašnjošću i, naravno, budućnošću.

U jednom od zadnjih newsletter obraćanja dobri stari Dent predstavio nam je novu intrigantnu teoriju; odskočio je daleko od pitke priče o starenju stanovništva kao trendu koji će definirati buduće ekonomske trendove te se našao usred teorije o neboderima kao nagovještaju gospodarskog kolapsa. Teorija je jednostavna: bum u gradnji sve više visokih nebodera govori o vrhuncu ekonomije s kojeg se može samo - u pad.

Prisjetio se da je 1928. trajalo natjecanje u visini između zgrade Bank of Manhattan i Chrysler Buildinga. Na te nebodere dodavali su se šiljci samo da bi bili viši, ali ih je u sljedećoj godini pretekao Empire State Building. A onda je, zaključio Dent, došlo do Velike depresije. Više zgrade, priča Dent, od Empire Statea nisu se dogodile sve do 70-ih kada su sagrađeni Twin Towers pa Sears Tower u Chicagu. S obzirom na to da je i tada došlo do recesije, Dent je u tome prepoznao opasan obrazac te zaključio kako je jasno da vrhunci nebodera ukazuju na ekonomski slom. Pa nas je odlučio dobro uplašiti. Otkrio je kako američke službene statistike predviđaju dovršetak 135 nebodera u 2016. te njih još 140 u 2017. godini. K tome, broj supervisokih nebodera (skycrapersa viših od 300 metara) udvostručio se u zadnjih 5 godina. I treba li reći, brrrrrr, lani je u Šangaju završen toranj viši od 2000 stopa, a Kinezi do 2017. planiraju završiti Phoenix Towers u središnjoj Kini, prvu zgradu visoku kilometar. I naravno, Dent je ‘siguran’ da će s tih vrhunaca globalna ekonomija pasti jako nisko. Tresnuti. Špljas. A posebno će nastradati Kina u kojoj je lani sagrađeno 58 posto svjetskih nebodera. Zvuči uvjerljivo? Ma pravi užitak čitanja. Mislim na Harryja S. Denta.

Mora se naglasiti da je Dent poprilično orginalni doomsdayer. U toj skupini ima velik broj glavnih ekonomista, vrlo često vrlo uglednih financijskih kuća, a ne tek samostalnih ekonomskih strijelaca. Samo u 2015. kataklizme na dioničkom tržištu kao i fiskalni kolapsi najavljeni su stotine puta u mainstream medijima. Zloguko proročanstvo dobilo je na cijeni i u Main Streetu i na Wall Streetu. Kad jedan Peter Fisher iz ogromnog Black Rocka poruči kako su “… negativne kamatne stope kao utrka prema dnu kompetitivne devalvacije…” te da je “MMF osnovan kako bi nas pokušao spriječiti da ponovimo isto što smo napravili 20-ih i 30-ih godina koje su bile katastrofalne…”, stvarno se čini da bi se i najmirniji ministri financija trebali uplašiti.

A što bi trebali Orešković i Marić koji voze šupljikavi fiskalni brodić prema sigurnoj lučici u zoru svjetske financijske oluje?

Ma ništa baš. Trebaju ostati dosadni i konzervativni, baš kao što su počeli. Uostalom, čak i ako nas na moru zatekne taj strašni udar novog ekonomskog kraha, bez obzira iz kojeg smjera došao, nama ionako više neće biti pomoći, a talibanskim fiskalnim mjerama samo možemo napraviti više štete nego koristi u slučaju da se ništa ne dogodi.

Ipak, to ne znači da možemo činiti ništa te nastaviti sa status quo politikom. Moramo učiniti dovoljno.