EKONOSFERA

GOJKO DRLJAČA Posljedice zakona o švicarcu su stigle, porasla je cijena novca

 Boris Kovačev / CROPIX

U kasno ljeto 2011., dakle, prije nešto više od 4 godine, tadašnji guverner centralne banke, Željko Rohatinski, dao je poprilično jednostavan prijedlog za rješavanje problema dužnika u švicarskim francima. U to vrijeme - dok je tečaj eura bio ispod 7,5 kuna za euro, a švicarac se kretao između 6,5 do 7 franaka za euro – Rohatinski je predložio da se cjelokupni dio kredita proizašao iz obračuna iznad 6 kuna za euro tretira kao 'balon', tj. dio kredita koji se neće privremeno ili možda čak trajno otplaćivati. Uz to, Rohatinski je bio spreman taj dio kredita tretirati kao naplativo potraživanje kako bankama ne bi podizao trošak rezervacija. Spominjao je i mogućnost smanjivanja obaveznih pričuva banaka. Ukratko; Rohatinski je inzistirao da rješenje za švicarce ne smije biti socijalno ni političko, tražio je podjelu troška, ali je istodobno bio spreman pomoći bankama kako bi očuvao njihovu likvidnost te posredno stabilnost i atraktivnost hrvatskog bankarskog tržišta. Nije predlagao savršeno već praktično rješenje.

Pravno i ekonomski gledano, rješenje guvernera Rohatinskog bilo je kvalitetnije nego ovo novo, aktualno rješenje koje je u akciji skupljanja jeftinih predizbornih političkih poena izgurala Vlada Zorana Milanovića. Međutim, rješenje Rohatinskog palo je u zaborav u izbornoj utakmici 2011., dogodila se velika pobjeda Kukuriku koalicije koja četiri godine nije poduzela baš ništa po pitanju švicarca. U međuvremenu, Zoran Milanović odlučio je zamijeniti Željka Rohatinskog u centralnoj banci. Bilo je očigledno da mu ne odgovara netko pomalo inatljivog karaktera i oštrog jezika. Što bi sve javno izgovorio Željko Rohatinski nakon što bi vidio rješenje za švicarce izašlo iz radionice Milanovićeva ministra financija Borisa Lalovca. Rohatinski danas mora šutjeti jer ga obvezuje ugovor s Agrokorom, ali možemo pretpostaviti da bi u slučaju da je ostao guverner, u zgradi HNB-a svjedočili sijevanju munja i tutnjavi gromova. No, s obzirom na to da je Milanović unaprijed riješio taj problem strastvenog i odgovornog oponiranja na Trgu burze, prijedlog Željka Rohatinskog pridružio se velikoj kolekciji neshvaćenih ideja, aktiviran je sada već slavni populistički zakonski bastard.

Je li prijedlogu Rohatinskog iz 2011. presudila velika samouvjerenost ljudi iz bankarskog miljea, nerazumijevanje šire javnosti, površna prezentacija ili loš politički tajming, danas više nije važno. Naime, mi se već suočavamo s prvim posljedicama lošeg rješenja za kredite u švicarskim francima. U potrazi za kunskom likvidnošću koju će koristiti za kupovanje deviza kako bi uskladili devizne pozicije zbog pretvaranja švicaraca u eurske kredite, bankari su već dramatično podigli cijenu na tržištu novca. Istina, to međubankarsko tržište ne utječe značajno na kretanje kamata na štednju i kredite, ali visoka likvidnost na tržištu novca bila je jedna od rijetkih oaza sigurnosti stvorena dugim i pažljivim 'navodnjavanjem' od strane HNB-a. Ta sigurna oaza nestala je preko noći. Problem je privremeno riješen tzv. obrnutom repo aukcijom kojom je HNB osigurao bankama oko 1,2 milijuna kunske likvidnosti koje su pak banke isti dan iskoristile za kupnju 268,3 milijuna eura deviza, a sve zbog spomenutog prisilnog pretvaranja švicaraca u eurske kredite. Obratna repo aukcija mjera je koja traje tjedan dana. Po isteku tog roka bankari opet moraju vratiti likvidnost HNB-u, a to znači da će centralni bankari morati organizirati novu injekciju kunske likvidnosti jer je jasno da poslovne banke još nisu uskladile svoje devizne pozicije u procesu pretvorbe švicaraca. Stoga će se u sljedećim tjednima ponavljati i obratne repo aukcije (davanje bankama kuna da bi kupile devize) i devizne aukcije (trošenje deviznih pričuva da bi banke dobile devize) ili pak neke treće mjere HNB-a.

Ako se računa samo problem konverzije kredita, to je za HNB kontrolabilan proces. Pričuve su dovoljno velike da se može potrošiti oko milijardu eura deviznih pričuva. Međutim, što ako banke majke procijene da je hrvatsko tržište postalo potpuno neisplativo te kontinuirano zatraže razduživanje svojih banaka kćeri? Tada će banke kćeri kupovati kune da bi otkupljivale devize za razduživanje te će se pritisak na devizne pričuve Republike Hrvatske značajno povećati. Naime, izvjesno je da će u jednom trenutku, ako se suočimo s takvim scenarijem, HNB prestati raditi reda na tržištu novca i spuštati kamate te će se orijentirati isključivo na obranu tečaja. Drugim riječima, vrlo je izvjesno da možda upravo gledamo početak značajnog dizanja kamata na hrvatskom tržištu koje će polako, ali sigurno preko tržišta novca dovesti do skupljih kredita za građane, poduzeća i državu.

Treba, ponovimo, znati da kamate na tržištu novca ne odražavaju cijenu kredita u Hrvatskoj, ali mogu podići cijenu zaduživanja ako dulje ostanu na visokim razinama. Nadalje, ako gledamo što se događa s premijom koju Hrvatska plaća na procijenjenu rizičnost zemlje, bolni rast cijene zaduživanja u sljedećim mjesecima možemo smatrati vrlo izvjesnim scenarijem. Trenutno na 10-godišnju obveznicu plaćamo 3,7 poena više kamate nego Nijemci. Imamo iza Grka drugu najvišu cijenu duga koja je predodređena viđenjem rizičnosti zemlje. Nakon što je počela izbjeglička kriza, jedino je Hrvatskoj značajno skočila cijena zaduživanja. To se nije dogodilo ni Mađarskoj ni Sloveniji, iako dijele vrlo slične probleme. Situacija s rješenjem za švicarce sve to pogoršava. I to ubrzano.

Rezime: budući ministar financija već priželjkuje da Ustavni sud odgodi ili ukine postojeće zakonsko rješenje za švicarce kako bi u ratu s bankama primijenio neko zakonski i ekonomski suvislije rješenje, a kao što je porez na aktivu. Ne tvrdim da je i takvo rješenje - dobro rješenje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 06:36