Na logično pitanje: “A gdje će Matteo Renzi naći sve silne milijarde eura da bi financirao svoja gromoglasna obećanja prekjučer i jučer u talijanskom Parlamentu?” moglo bi uslijediti i podjednako logično protupitanje: “A što se to tiče hrvatskoga novinskog čitateljstva, hrvatskih građana, kojima je preče pitanje ima li im Zoran Milanović napokon nešto konkretno obećati, i na koji način?”
Da, točno je da je Matteo Renzi izredao nekoliko važnih obećanja i da im je zadao i blizak rok, do preuzimanja predsjedanja Evropskom unijom, dakle do 1. srpnja. I da nam je važnije što nam se u Hrvatskoj čini da Vlada, unatoč sve većem zaduživanju, još bludi u mraku, nikako da poveća BDP, smanji porezni pritisak i, nadasve, smanji već užasnu nezaposlenost.
Ali važno je što se zbiva i u Italiji: evropska privreda funkcionira po zakonu spojenih posuda, ali i po zakonu one osmoze u kojoj se siše supstancija slabijima a ne jačima. Otkako smo ušli u Uniju, lanjskoga 1. srpnja, komunikacija s našom spojenom posudom još je protočnija. Dakle, nama je također važno kakav se podtlak stvara u najvećima od tih posuda, kao što su Njemačka, Francuska i Italija, pa za njima Španjolska i Poljska, a važno nam je također što se događa u posudama s najnestabilnijim ventilima, gdje su Grčka, Portugal, Irska, te opet Italija i Španjolska (a naravno i Hrvatska, sada).
Pozitivni trendovi bilježeni ondje ne moraju se automatski prenijeti i na Hrvatsku, kao što, na žalost, vidimo danas, kad je Hrvatska možda jedina na koju se ne odnose Rehnove poluoptimističke jučerašnje procjene. Negativne trendove, međutim, plaćamo neizostavno.
Stagnacija Italije, koja je i dalje glavni trgovinski partner Hrvatske, stoga jest problem i za nas, a njezin - ne daj Bože - financijski krah pogodio bi i nas. Eto zašto nas se ipak tiče to što Renzi kani, kaže, odnosno može.
Nije jasno kani li sve što kaže, veliko pitanje je može li sve što kaže.
Nije vjerojatno da će moći. Nije izazvao entuzijazam u svojoj većini, a ona je, osim toga, tanka u Senatu - tako da mora paziti da je ne stanji. Dosta bi mu bilo izgubiti 4-5 senatora i sadašnjih osam glasova prednosti bi otišlo u nepovratnu povijest.
Zadržimo se na dvama obećanjima. Obećao je da će državna uprava odmah vratiti sav dug privredi. Riječ je o oko 40 milijardi eura koje konstantno kasne 5-7 mjeseci u prosjeku. To bi bila bogomdana injekcija privredi, na razini 2,5 posto BDP.
Obećao je dvoznamenkasto smanjenje tzv. “fiskalnog klina”, tj. ukupnog udjela poreza, dažbina i prinosa u cijeni rada. Prvo smo se nadali da misli na dvoznamenkast postotak, dakle sa 63 posto barem na 53 - što bi bilo 34-38 milijardi. Bili smo naivni. Jučer je precizirao da je mislio na milijarde, dakle barem na 10, a to je još 0,6 posto BDP-a. Italija to nema. Dva mjeseca je peglala proračun za 0,1 posto BDP-a, da ne isklizne iz kolosijeka netom što se lani vratila iz prekomjernog prekoračenja.
Što može? Još povećati poreze? Em se Renzi kune da neće, em bi ga Alfanov Novi desni centar istog trena ostavio na cjedilu i srušio. Hoće li probiti granicu od 3 posto tekućega BDP-a u proračunskom deficitu? Bruxelles je jučer “pozdravio” obećanje Italije da neće prekoračiti granicu od 3 posto.
Vijeće Evrope bi to moglo dopustiti, doduše, kao cijenu reformi (kako je svojedobno dopustilo i Njemačkoj i Francuskoj), ali nije baš vjerojatno kad je posrijedi ne baš pouzdana Italija.
Kani li prodati državne imovine za 60 milijardi eura? Te bi se imovine našlo, ali ne bi se našlo kupaca, osobito ne naprečac. Već godinama se uzalud nude neke vojarne, čak i neki otočići u Mletačkoj laguni. Pa nije bilo ništa. Ono što se moglo utopiti - banke, energetiku, komunikacije - prodao je još Romano Prodi, dok je Giuliano Amato bio premijer.
Kani li Renzi smanjiti plaće državnoj upravi? Ne bi opstao ni taj dan, čak i ako bi živ izišao iz Palače Chigi, gdje također radi državna uprava. Čudesnog ozdravljenja privrede još nije bilo, ni u analima Kongregacije za kauze svetih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....