Prije malo više od godinu dana na vrata Agencije za elektronske medije zakucala je skupina gnjevnih žurnalista. Predvodio ih je hiperaktivni Velimir Bujanec Bujo. Pratio ga je tvrdi ultranacionalist Marko Jurič (s tvrdim č). Kako im je Agencija zbog govora mržnje privremeno oduzela koncesiju za emitiranje preko Osječke televizije, došli su prosvjedovati na čelu velike povorke demonstranata, branitelja i histriona koji su se - valjda iz fundusa Jadran filma - kostimirali u komunističke krvoloke. Slikovita delegacija reakcije Mirjani je Rakić poklonila četničku šubaru. Ne zato da je stavi na glavu, nego kao podsjetnik na sudbinu jedne nedužne Hrvatice silovane u Vukovaru. Sad, je li Bujo doista dobio šubaru od silovane Hrvatice ili pak od Srba iz Vukovara, gdje ekipa mladih četnika ponekad igra nogomet s timom ustaškog podmlatka, nije moguće ustanoviti, ali nije ni bitno. U svakom slučaju, bio je to početak sukoba na televizijskoj desnici, koji ipak nije eskalirao nego se, začudo, prometnuo u konstruktivan odnos plodne suradnje desničarskog pokreta s ljevičarima zaposlenima kod državnih ustanova…
U doba predsjedničke i prve parlamentarne izborne kampanje 2015. Osječka televizija počela je emitirati Bujančevu emisiju “Bujica”, ludo popularnu među pravaškim desničarima i ultrahrvatima. Postavljena na internet, na sestrinski portal Direktno i na YouTube, ostvarila je nevjerojatan doseg i gledanost. Još veći od gledanosti bio je utjecaj te emisije na političko i biračko tijelo: svi ljudi koji su od Buje dobili “druk”, dospjeli su u Sabor, preferencijalnim glasovima ili na vlastitoj listi… Neproporcionalno visoko plasirao se dr. Zlatko Hasanbegović kojega doživljavaju kao vođu kleronacionalističke desnice, iako je revan musliman, zatim Bruna Esih, privlačna plavuša koja je unatoč njemačkom prezimenu prava Hercegovka, te Željko Glasnović, zapovjednik 1. gardijske brigade HVO-a, najstvarnije od postrojbi u BiH ratu odakle je među branitelje primljeno oko 170.000 bojovnika. Kakva je politička težina svih tih poslenika i intelektualaca s krajnje desne margine stranačkog spektra? Zanemariva, ako ne raspolažu medijima. U Sabor ih je lansirala “Bujica”, “Bujica” je djelotvorna magija, a njen vrač i voditelj - što bi rekli Apači - “ima jaku medicinu”.
Naravno, sam po sebi ne bi Bujo ništa postigao da nema izdavače i pokrovitelje koji su mu omogućili da digne svoj format i zatim ga plasira po cijeloj zemlji “programskim umreživanjem”, odnosno reemitiranjem preko kanala lokalnih televizija. Lokalne televizije uzimaju lovu od županija i gradova, a nešto im daje i Ministarstvo kulture preko Agencije za elektroničke medije (Fonda za pluralizaciju televizije i radiodifuzije). Onda kuhaš neke lokalne vijesti, malo kultur-folklora i reklama za općinsku industriju, a sa strane iz usluge puštaš nacional-politiku, recimo popularni Bujin TV show koji dobivaš besplatno i tako popunjavaš shemu. Bujančev desničarski narativ prolazi u svim županijama, ali oni koji ga gledaju nigdje ne sačinjavaju više od pet do deset posto auditorija. No, dvadeset puta pet ili deset, znatan je broj gledatelja i oni su vjerni Bujini “pacijenti”. Nije, dakle, problem te emisije i poruke širiti na nacionalni teritorij i bez nacionalne koncesije, problem je kako zatvoriti elementarnu financijsku konstrukciju - moraš imati neke pouzdane financijere.
Izazov da poruke “Bujice” proširi dalje od slavonske ravnice prihvatio je uoči predsjedničkih izbora 2015. slavonski tajkun Željko Biloš. Vlasnik nekoliko metalskih industrijskih poduzeća po Hrvatskoj i Srbiji investirao je, navodno, oko 80 milijuna eura u osječki glavni trgovački centar Portanova. Biloš je dao strategijsku podršku za ekspanziju desničarskog televangelizma po Hrvatskoj i stekao znatne zasluge u kampanji predsjednice Grabar-Kitarović, a zatim i u promociji HDZ-a pod vodstvom Tome Karamarka.
U Bujinu televiziju investirali su u doba njena uspona biznismeni iz istočne Slavonije, koji se u svom nadzemnom obličju manifestiraju kao hadezeovska “desna frakcija”. Kod Karamarka, desnica je bila mejnstrim. Nije bilo izražene polarizacije i stoga je desničar poput Hasanbegovića mogao postati ministar. Nakon Karamarkova debakla te pada Oreškovićeve koalicijske vlade, desničari su se povukli u pozadinu. Potisnuo ih je Plenković, čiji je kabinet, kad ga oštrije promotriš, u velikoj mjeri ekstenzija Kosoričine Vlade, odnosno produkt centrumaške grupacije u stranci.
Kad je prestala potreba za desničarskom kampanjom, prestala je potreba za ovim specijalnim TV operacijama. Čini se da će Bujin projekt preuzeti slavonska poslovna grupacija koja je pobijedila u dioničarskim ratovima oko upravljanja mrežom robnih kuća Pevec. Ondje je direktor postao Krešimir Bubalo, bivši Glavašev gradonačelnik i osječko-baranjski župan, koji se odmetnuo od Glavaša i njegove stranke. Prije dva mjeseca, nepoznati počinitelji napali su ga u Zagrebu i premlatili metalnom šipkom, a on je protiv suvlasnika predao kaznene prijave zbog izvlačenja novaca iz firme. To je sukob oko novca, a ne oko politike. Bubalo nije Biloš, i to bi ovu TV produkciju dovelo do komercijalne i političke konsolidacije te približilo hadezeovskom mejnstrimu.
Bujo i dalje ima svoju publiku, ali što će desničarima vlastiti, autonomni mediji? Oni ionako nemaju snage da ruše centralu, mogu je ogovarati po birtijama i tek tu i tamo malo ucjenjivati oko posebnih pitanja, ali na političkoj vjetrometini, oni ništa ne znače…
Da se i dalje vodi rat na televizijskoj desnici, vidi se po ekspanziji još jednog slavonskog TV mogula, Roberta Bosaka, vlasnika Vinkovačke televizije, koja u kampanji nije ni malo zaostajala za “Bujicom”. Dapače, “Bujica” je za vinkovački hardcore bila prava kamilica. Uz napade na mitropolita Porfirija, Srbe i Milorada Pupovca (“Za Pupovca je jedini lijek metak u glavu!”), vodeće esdepeovce tu su nazivali četnicima i pripadnicima četničkih postrojbi, a gledatelji su se u program rutinski javljali s pozdravom “za dom spremni”. Bosak je i sam pokušao ući u Sabor, na manjinskoj listi. On se, naime, poziva na njemačke korijene, a kako su malobrojni Nijemci samo dopuna kvote romskog biračkog tijela, bio je prinuđen na agitaciju među glasačima kod kojih litra rafiniranog jestivog ulja ponekad vrijedi više od najsofisticiranije desničarske propagande. Izgubio je od kolege Roma. Stoga je odlučio da se drži onoga što zna i terena koji bolje poznaje. Aplicirao je kod Rakićke i Vijeća za elektronske medije (VEM) za frekvenciju u multipleksu D-2, koji pokriva prostor nekoliko županija, te zahvaća cijelu Slavoniju. Na prvi pogled - apsurdna ideja: zar se zbilja nadao da će ga propustiti isti oni ljudi kojima su desničarski novinari nosili na poklon četničku šubaru? Bosakova procjena nije bila loša. Pobijedio je!
Što je najsmješnije u ovoj tragikomičnoj priči - koncesija mu je dodijeljena potpuno nelegalno. Konkurent - lokalna televizija NET, kojom već 15 godina upravljaju trojica profesionalaca bez ikakve političke inklinacije, podnijela je tužbu i vrlo je uvjerljivo fundirala. Kao prvo, osnovni je uvjet za izdavanje koncesije da tvrtka koja je traži nije u stečaju. No, Bosakova tvrtka VTV je u predstečajnom postupku, jer je bankrotirala. Ostali elementi stoga nisu ni važni, ali ih se isplati pobrojati za zabavu pučanstvu.
Za koncesiju se ne mogu nadmetati tvrtke koje nisu izmirile porezna potraživanja, a VTV ga, naravno, ne plaća, jer nema otkud - firma je pukla. Koncesionar mora demonstrirati financijski, poslovni, kadrovski i tehnički kapacitet, a VTV na računu ima oko 9000 kuna. Konkurentski NET raspolaže s milijun kuna gotova novca i imovinom od deset milijuna. Od poslovnog prostora, NET ima u Dugavama perfektno uređenu zgradu s tonskim studijima, redakcijama, montažama i kompletnom opremom, te posebnu TV postaju u Splitu, dok je VTV iznajmio jedan manji stan u Špišić Bukovici (koja, nota bene, uopće nije u koncesijskom području), a opremu će, obećavaju, kupiti čim dobiju koncesiju. Ukratko, NET je televizija, a VTV je propala kombinacija, firma u stečaju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....