Evo zašto i kome bi se Karamarko trebao ispričati

Prozivaju nas danas da se ispričamo zbog 50 do 100 lopova koji su osobni interes stavili ispred stranke. Kome da se ispričamo - retorički se upitao Tomislav Karamarko na nedjeljnom HDZ-ovu zborovanju u Rijeci. Ponovio je svoj otprije poznat stav da, unatoč sudski procesuiranom lopovluku i korupciji, nema razloga za ispriku, bilo kome. Ako šef HDZ-a zaista i dalje ne zna kome duguje ispriku, hajde da ga podsjetimo što bi na njegovu mjestu napravio vođa neke stvarno demokratske stranke.

Karamarko bi se, kao već dvije godine predsjednik HDZ-a, prvo trebao ispričati hrvatskoj javnosti. Morao bi se ispričati hrvatskim građanima koji su platili i još će dugo plaćati cijenu furiozne korupcije koju su počinili bivši šefovi njegove stranke. Onima koji danas žive lošije jer su neki prethodnici na čelu HDZ-a smatrali državu vlastitim bankomatom i to bez ikakva ograničenja. Čak kad bi se zaista radilo tek o stotinjak lopova, kako on tvrdi, njihova umreženost i koncentrat u stranačkoj vrhuški, kao i način na koji su koristili HDZ-ovu infrastrukturu, neminovno čine odgovornom i cijelu stranku. Karamarko bi se javnosti morao ispričati ne samo zbog njihove zloupotrebe hrvatske države za posve privatne interese nego i zbog ozračja u HDZ-u koje je kumovalo takvom korupcijskom mahnitanju. Zbog šutnje i oportunizma, zbog okretanja glave, zbog svih onih koji su instrukciju Sanaderova kružoka pretpostavili elementarnom moralu i zakonitosti.

Karamarko bi se morao ispričati i vlastitoj stranci. Svim onim poštenim ljudima u HDZ-u koji se danas ni krivi ni dužni zbog grabeža nekadašnjih stranačkih šefova nalaze na svojevrsnom stupu srama. Nisu sudjelovali u šetanju i prisvajanju torbi s prljavim parama, nisu im ruke bile u crnim fondovima, snose ekonomsku oskudicu i socijalnu depresiju kao i svi drugi građani Hrvatske, a trpe javnu stigmu. Dvjesto tisuća poštenih hadezeovaca, o kojima Karamarko govori, nisu razlog za izostanak isprike.

Upravo suprotno. Njima se među prvima treba ispričati. Jer su najviše prevareni i iskorišteni. Upotrijebljeni su kao paravan za zločinačko djelovanje. Aktualni ih šef HDZ-a također iskorištava: služe mu kao alibi da bi eskivirao svaku odgovornost stranke kao političkog entiteta.

Osim što ne zna kome bi se sve trebao ispričati, Karamarku, pokazuje se, nije jasno ni to da u ovim stvarima nema političkog reciprociteta. Naime, obrazlažući zašto nema namjeru izraziti bilo kakvo žaljenje zbog mangupa i lopova u vlastitim redovima, šef HDZ-a navodi da se ni “SDP nije ispričao zato što je 25. lipnja 1991., kad se glasovalo o deklaraciji o nezavisnosti Hrvatske, izašao iz Sabora”. Ondašnje se SDP-ovo demonstrativno napuštanje sabornice danas vrlo tendenciozno tumači.

Tim se potezom nije izražavao odnos prema hrvatskoj državi, kako Karamarko sada imputira, nego odnos prema HDZ-ovoj demokratski faličnoj proceduri. Uostalom, još je Ivica Račan svojedobno izrekao neke od povijesno važnih isprika.

Ispričao se u ime ljevice zbog onog dijela njenog naslijeđa koje zaslužuje osudu. Aktualni šef HDZ-a nema njegove političke kapacitete. On ispriku smatra znakom slabosti. Kapitulantskim činom. Premda je prije izraz političke pameti i poštenja. Gesta političke mudrosti i hrabrosti.

Na koncu, Karamarko je malo pobrkao lončiće. Ne može se notorni kriminal jednačiti s političkim odlukama, čak kad bi one bile i pogrešne.

Nikako ne može biti isto žestoko, do dna, pokrasti državu i izaći iz sabornice. Za kriminal se odgovara pred sudom, za političke stavove pred biračkim tijelom.

Na žalost, aktualni šef HDZ-a smatra da se politička snaga dokazuje prijetnjama i zabranama, a ne isprikama. Građanima, čak i vlastitoj stranci, napadno servira najavu represije.

Javnosti je zaprijetio da će odmah čim dođe na vlast zabraniti petokraku, ignorantski slijep za činjenicu da je crvena zvijezda, kao simbol antifašizma, uklesana u temelje hrvatske države. HDZ-u je zaredao slati poruke da frakcije i podijeljenost u stranci neće tolerirati, odnosno da će se s njima odlučno obračunati. Izgradnja zajedništva je jedno, utjerivanje u monolit nešto sasvim drugo. Kao pretendent na funkciju premijera, Karamarko bi morao smanjiti svoje policijske reflekse i napokon početi usvajati politički diskurs. Ako je to u njegovu slučaju uopće moguće.