ZAGREB - Nedavno sam se u Londonu slučajno našla u svjetski poznatom dućanu haljina koje ne bih opisivala - recimo samo da sam išla vidjeti ono što nikada neću moći imati. Pozivajući se na onu Balaševićevu: Snovi najčešće vrijede tek kad s tobom osijede, kad s tobom ostare, platila sam 30 funti samo da bih slinila.
Da, u tom dućanu moraš ne samo naručiti sastanak, nego ga unaprijed i platiti, jer njihovo vrijeme košta. Ne moram vam reći da sam se danima pitala s kim sam ja to ugovorila dejt. S prodavačem? Možda honorarno zapošljavaju Hugha Granta? Ili Coco Chanel osobno? Trideset funta činilo se u toj verziji priče kao sasvim razumna svota za medij koji će me spojiti s mjestom u Paklu, gdje se trenutno, pretpostavljam, jedino može nalaziti preminula preljubnica Chanel.
No, kako već stvari u tako kulturnim sredinama bivaju, ispalo je da sam na neviđeno svoju kreditnu karticu, mnogo-puta-skoro-prerezanu, peglala da bih platila upad u prostor ipak rezerviran za višu klasu, kako činjenice i cijene izloženih primjeraka jasno upućuju. Dočekalo me uže na ulazu, koje je ljubazna gospodična pomaknula na stranu čim sam joj pokazala slip koji dokazuje transfer te sitne, “simbolične” svote. Propustila me u carstvo visoke mode, pogledavši nakon toga sumnjičavo lijevo i desno na hodnik, kao da očekuje da tu vreba neka suluda nasilnica bez slipa samo da bi na trenutak bacila pogled na custom made nakit izložen u prvom dijelu dućana.
A gledala sam i ja, suzno i slinavo, znajući unaprijed da ću otići kući praznih ruku (ako ćemo stavljati ruku na Bibliju, nisam znala hoće li mi banka odbiti autorizirati čak i onih inicijalnih 30 funti). Onda, u jednom trenutku, pomislih - ahhh, kad je bal, i pokažem drhtavom rukom na jedan zaista balski primjerak. Vrckava Indijka rado mi je dodala gomile šantung svile. Pretpostavljam da me zamijenila za osobnu asistenticu ruske manekenke koja se uspjela udati za Abramovičeva prijatelja iz osnovne škole pa si takve stvari može priuštiti i ja se tako nađoh u relativno malenoj kabini. Izgledala sam kao Pepeljugina loša kopija proizvedena negdje u Kini za dva eura. (Znate kako kosooki zamišljaju princeze. Prevelike oči. Ten koji otkriva anemiju, a ne plavu krv.)
Dok sam se posramljeno pokušavala izvući iz skupocjenog modela iz pedesetih (a da pritom ne napravim štetu veću od one koju bih napravila da se automobilom zabijem u rasvjetni stup brzinom od 150 h/sat), osjetila sam na vratu kap hladne vode. Nemoguće da sam se oznojila, panično mi je prošlo kroz glavu. Pa ne osjećam se valjda toliko inferiorno, zaboga, pa platila sam upad...
Podigla sam pogled i shvatila da izvor ledene vode nije moje tijelo, nego strop - koji prokišnjava. Ogromna tamna fleka svjedočila je o tome kako se vremenske prilike u Londonu bez obzira na globalno zatopljenje nisu promijenile još od vremena Jane Austen, a mali šarmantni lončić koji se nalazio tik do haljine vrijedne nekoliko tisuća eura o tome kako se vlasnici tog elitnog dućana pretjerano ne zamaraju s greškom na krovu.
“Everything all right?” upitala me Engleskinja s druge strane baršunaste zavjese i tako me podsjetila da mi vlak za britansko selo kreće za pola sata.
Zvijezde su me voljele tih dana pa sam dobila priliku provesti nekoliko sati s jednom vrlo popularnom britanskom chick-lit zvijezdom, koja je, osim što je napisala desetak bestselera, prava za svoju priču prodala američkoj filmskoj A-produkciji.
Čovjek bi očekivao da će je zateći u zdanju poput onoga koje Hrvati vole pokazivati svojoj djeci kad idu u Graz (“Vidi, zlato, desno od autoceste je prekrasna vila vozača Formule Jedan”). No, Sophie živi u običnoj kući koja pripada osnovnoj školi u kojoj njezin suprug radi kao ravnatelj. Žena koja je izmislila Šopingholičarku (i legalizirala žensku potrebu za lijepim stvarima!) priznala mi je da voli kombinirati jeftine detalje, da ima police iz Ikee i da robicu za svoja tri sina kupuje u Zari. A ako si netko može priuštiti skupe stvari, onda je to ona. Što zbog financija, što istraživanja radi.
Kasnije, u razgovoru s dobrom prijateljicom, pokušala sam objasniti svoje ugodno iznenađenje nepretencioznošću Engleza (prvo dućanske mrlje od vlage, potom Sophie Kinsella). Starija, ergo iskusnija od mene, prijateljica mi reče: - Ah, sve to što mi pričaš tako je tipično za britansku visoku klasu! Oni jednostavno misle da su ljudi koji se previše žale i previše trude da sve oko njih bude idealno fussy, da svojom razmaženošću dokazuju da su ‘bolji’, a to rade malograđani! Ako stalno grintaš i ako te svaka pizdarija smeta, po njihovu mišljenju, imaš problem sam sa sobom, a ne s vanjskim svijetom...
I tako sam povezala da lončić koji skuplja kišnicu, kao u kakvu obiteljskom dvorcu u Kentu, vjerojatno samo podiže vrijednost haljine koju sam pokušala navući na sebe.
A onda odjednom, kao u noćnoj mori, avion je sletio u Hrvatsku, malu zemlju za veliki (ako ne i vječni) odmor, gdje su ljudi nekako skloni vjerovati da je histeričan trud oko pakiranja (i poklona i samog sebe) pravi dokaz vrijednosti. Ukrasni papiri ili savršene (naravno, skupe) oprave koje pripadnici takozvanog visokog društva stavljaju na sebe posve su lišeni nesavršenosti kojom se diči britanska aristokracija. Uostalom, kod nas se čak i razne titule mogu kupiti ili izmisliti, pa kako prepoznati pravo plemstvo? Nikako, zavukli su se ili u mišje rupe ili prebjegli u taj isti London, pa tamo vježbaju “nije me briga” stav zajedno sa stranim plavokrvcima.
No, kao osoba koja čak i na dipl. ing. ispred imena svog oca gleda s određenim cinizmom, zaista se ne mogu unaprijed oduševiti malim slovima ispred prezimena, iako je to zapravo nebitno: našom je državom ionako odavno zavladala jedna druga aristokracija, čija krv, koja ponekad poteče po pločnicima, svakako nije plava, čak ni metaforički. Boja joj se mijenja po sezonama, ovisno o posljednjem trendu, a najčešće je pasent sa Chanel torbicom na ramenu. Ako se samo malo potrudite, možete ih vidjeti svagdje, ne skrivaju se po privatnim vrtovima u engleskom pitoresknom krajoliku - ne, to nije IN.
IN su skupi satovi, glasno preseravanje u restoranima oko vina, svađa s konobarom do beskraja, IN su bijesni auti čiji motori proizvode najglasniju buku kad se pokreću, IN su ogromni stanovi, ogromni dijamanti, ogromne usne, ogromne grudi. Iz zemlje u kojoj su vrline šarmantna neurednost i spontanost te urođena skromnost došla sam kući, tu gdje na podsljemenskom brdu moj susjed svoju kućerinu oblaže crnim mramorom, a u Gradskoj kavani, gdje je moj mili dida nekada volio piti svoju kratku crnu kavu subotom, vrti se reklamni spot za auto-biznis vlasnika. Dok sam u Londonu s fotografom na večeri u malenom talijanskom restoranu pila najfiniji shiraz za 5 funti, za isto vino u maloprodaji u Zagrebu tražili su me vrtoglavih šest puta više, objašnjavajući to nekonkurentnošću hrvatskih vina.
Ma nisu samo hrvatska vina nekonkurentna, bez konkurencije je i hrvatska glupost, pomislila sam nekoliko dana kasnije, kad sam se provozala po predbožićnom Zagrebu, okićenom dobro nam poznatim starim ukrasima te skupim predizbornim plakatima. A bogme je bez konkurencije i naš snobizam. Dok sam uzalud pokušavala uhvatiti miris božićne groznice u zraku (oni koji nemaju novca uopće ne misle na Božić, a oni koji ga imaju misle samo na izbore), slučaj me doveo do novootvorenog šoping-centra, koji sam, iz nekog neodređenog osjećaja koji navire iz dubine pleksusa, a zna se nazivati instinktom, do današnjeg dana uspješno zaobilazila. Odjednom mi sine - za razliku od malenog dućana u Londonu u kojem sam pasla oči na modnim remek-djelima i pritom popila najfiniji čaj iz oštećene šalice koja kao da je kupljena kod moje omiljene prodavačice antikviteta na Britancu, oni skrivaju vlastitu mrlju na tipično hrvatski način. Sve su sjajne izloge izbacili na vanjsku stranu, da izvana, oku prosječnog Hrvata ionako naviklog na arhitektonske zločine, mogu izgledati blještavo i privlačno. No, u dubini tog prostora zjapi samo neugledna i ogromna - praznina.
Simbolički baš zgodno - blistavo izvana, prazno iznutra, zaključila sam dok sam pokušavala pronaći put do garaže. Na putu do auta naletjela sam na božanstven izlog pun božićnih dekoracija, koje sam, zaljubljena u Božić, odmah poželjela. Na tren sam se poput malog djeteta iz starih filmova zalijepila za ukrašeno staklo, ostavljajući nosom i rukama mastan trag (kunem se da sam čula čak i onu sjetnu muziku koja označava čežnju i samoću), kadli unutra ugledah poznata lica kako kupuju MOJE željene kuglice, i to u velikim količinama. Odjednom je staklo između mene i njih postalo deblje i hladnije. Odmaknula sam nos kao da mi nešto od tamo prijeti...
I u tom trenu shvatih kako je Michelle Obama u pravu: ove godine ukrasi trebaju biti skromni, trebaju se reciklirati i trebamo se i dalje moliti za promjenu. U sebi skrušeno pomislih: mi Hrvati možda i više od svih ostalih, jer krema našeg društva možda nema krov koji prokišnjava, ali ima rupe u duši.