INOSLAV BEŠKER

Državna omertà ili smrt za koju nitko nije kriv

Stefano Cucchi uhićen je 15. listopada 2009. Nakon nekoliko dana izdahnuo je u mukama. Pet godina kasnije Prizivni sud oslobodio je sve optužene: šest liječnika, tri bolničara i tri agenta sudske policije

Omertà - obaveza prešućivanja tipična za zločinačke organizacije mafijaškog tipa - može nekažnjeno funkcionirati ne samo među tamo nekim barabama “na brdovitom Balkanu”, nego čak i u aparatu pravne države u Uniji, kako se višeput vidjelo, a primjer za to ponovo pruža Italija, utoliko pogubniji što je njezin glavni grad, Rim, ishodište rimskog prava i same evropske ideje pravne države.

Ne samo kad je posrijedi sukob s političkim raznomišljenicima, pa padaju brane pred ostrašćenim divljanjem, kao što se događalo kad su raznovrsni policajci masakrirali studente ili još mlađe prosvjednike, kako potkraj šezdesetih prošlog stoljeća, tako i za zloglasnog divljanja nad zaspalim curama i momcima u doba genovskoga sastanku na vrhu G8 - za što su se odgovorni izvukli zahvaljujući omertoznoj šutnji svojih kolega (kao što katkad čine i liječnici kada vještače postupke kolega koji su nehajem s pacijentom uštedjeli državi koju godinu mirovine za nepažnjom preminula pacijenta). Događa se to i u običnim faktima ordinarne crne kronike, kojegdje, naravno: pamtite li slučajeve kada javljaju da je uhićenik u postaji “pao sa stolice” ili se “samoozlijedio”, da i ne spominjemo “pružanje otpora” pri kojemu se “otpornik” nalazi u gipsu, a oni kojima je “pružan otpor” nisu zaradili ni masnicu (u Americi “otpornika” nerijetko i filuju olovom, poglavito ako ima peh da je crn i kudrav)?

U Italiji se o tome barem javno govori, pa i viče.

Opet je tako na tapetu slučaj 30-godišnjega Stefana Cucchija, jedne hodajuće nesreće od nepunih 50 kilograma, koga su 15-X-2009 u Rimu uhitili karabinijeri, jer su pri njemu našli nešto marihuane i nešto kokaina. I priveli su ga u vojarnu. Nedugo zatim iz vojarne je pozvana hitna pomoć: mladiću je pozlilo, rekli su. Ali on je odbio liječničku pomoć. Dan kasnije izveden je pred suca, bilo je očito da je isprebijan na mrtvo ime (prema tužilaštvu: u sudskom zatvoru, gdje ga je od karabinijera dobila sudska policija) i da ne može samostalno hodati (autopsija je pokazala da mu je bila prebijena kralježnica). Strpan je u zatvor, a odande u zatvorski odio bolnice Pertini gdje je, neliječen, nakon nekoliko dana u mukama izdahnuo. Ni njegova familija ne spori da je bio drogaš - ali spori da ga je zato trebalo ubiti.

U zapisniku uhidbe piše da je rođen u Albaniji 24-X-1975 i da u Italiji nema stalno stanovanje. Laž? Ne, aljkavost: prepravljajući zapisnik prethodnog uhidbenika, karabinijer nije unio Cucchijeve podatke, nego ostavio Albančeve. Zato mu sudac nije odobrio kućni pritvor, iz kojega bi na vrijeme otišao u bolnicu. Iz Albančeva zapisnika je ostalo da “pritvorenik ne želi obavijestiti rodbinu”, iako je Cucchi odveden doma, pretresen mu je stan u nazočnosti oca, koji je bio svjedok uhidbe. I kojemu su karabinijeri rekli da ne treba obavijestiti odvjetnika, jer su to već učinili oni - a Cucchijev odvjetnik nije obaviješten, nego je na sudu našao jednoga po službenoj dužnosti, ne baš zainteresiranoga.

Nisu mu dopustili da ga posjete roditelji dok je ležao u bolnici, samo im je dopušteno da mu dostave presvlaku, uzalud, jer se nije mogao dići i presvući se, a bolničare nije bila briga. Nije mogao sam ni jesti. Insistirao je da neće jesti, dok mu ne dođe njegov odvjetnik. Autopsija je pokazala da je umro od gladi, kolabiravši.

Pet godina kasnije Prizivni sud oslobodio je sve optužene: šest liječnika, tri bolničara i tri agenta sudske policije. Ni za koga od njih nije utvrđena osobna odgovornost.

“Nitko nije kriv? Divno! Znači da je Stefano živ”, ogorčeno je ironizirala mati ubijenoga.

Zašto nikome nije utvrđena osobna odgovornost? Jer nitko nije htio svjedočiti tko je od policajaca prebio zatvorenika kao mačku, niti tko je od bolničara odbio njegovati nemoćnika, niti tko je od liječnika promašio dijagnozu, odnosno pregled “obavio” iz svoje sobe, ne vidjevši bolesnika, zapravo samrtnika.

Država je priznala kolektivnu krivicu isplativši enormnu odštetu, ali na račun poreznih obveznika, dok krivcima nije uzet ni cent, nego u državnoj službi vrebaju sljedeću žrtvu zloće i nehaja.

Iznimke? Možda i ne: jučer su u Napulju prolaznici prijetili smrću i istukli Senegalca koji je zaustavio ulične pljačkaše turista (karabinijeri su stigli na vrijeme, otrgli Senegalca eurobiračima, opljačkanome vratili torbu s putovnicama, tabletom, smartphoneom i 500 eura u gotovini). Uostalom, državna omertà brani dvojicu talijanskih marinaca, ukrcanih na trgovački brod s “dopusnicom za ubijanje”, koji su “zaključili” da su dvojica ribara u barci pirati, pa su ih nenaoružane i nevine ubili. Čim je postao ministar vanjskih poslova, socijalkršćanin Gentiloni je telefonirao marincima u New Delhi, gdje čekaju suđenje u talijanskom veleposlanstvu, i “hrabrio ih”. Nitko iz vlade nije telefonirao Cucchijevoj mami. Pa da nismo “oduvijek bili Europa”?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 03:11