VIJESTI IZ LILIPUTA

DOMOLJUBNI OBRAČUN ZBOG LEPINJE Najjasniji portret Hrvatske 2019.: U kakvoj zemlji živimo najbolje ćete se obavijestiti ako pogledate ovaj video

Noćna snimka iz sinjske pekarnice predstavlja najjasniji portret Hrvatske 2019., sa svim njezinim socijalnim, ideološkim i memorijskim kontroverzama. U tih 75 sekundi briketirano je sve što ovu zemlju ideološki i vrijednosno cijepa: sve memorijske prakse, sav ideološki reket, sve moguće podjele - na lijeve i desne, selo i grad, većine i manjine, cvrčke i mrave

Ako netko u daljoj budućnosti bude poželio razumjeti na što je nalikovala Hrvatska 2019., posegnut će - vjerojatno - za pisanim povijesnim izvorima. Posegnut će za saborskim transkriptima i državničkim govorima, za diplomatskim depešama i ozbiljnim, političkim novinarstvom. Iz te tekstovne mase pokušavat ću ući u duh onog što je jednom bila ta zemlja.

Ali, to je krivo. Da bi se razumjelo na što točno nalikuje Hrvatska 2019., ne treba posezati za govorima na Alci, televizijskim talk-showovima, političkim intervjuima i diplomatskim non-paperima. Da bi se razumjela ova zemlja danas i ovdje, ne trebaju vam Kristovi-na-žalu, Crni labudi, izvještaji pučke pravobraniteljice ili narodne banke. O tom u kakvoj zemlji živimo, najbolje ćete se obavijestiti ako pogledate jedan video. Taj video snimila je nadzorna kamera, a traje samo minutu i petnaest sekundi. Ipak, u tih 75 sekundi stalo je sve: točno kakva zemlja jesmo, kako smo to postali i zašto smo zbog toga propali.

Video o kojem je riječ snimljen je u kasnim večernjim satima na dan Oluje. Snimljen je u Ulici bana Jelačića u Sinju, u pekarnici s ponudom brze hrane. Na snimci o kojoj je riječ vidi se kako u pekarnicu ulazi skupina sedam mladića u ranim dvadesetim godinama. Gledajući neoštru snimku nadzornog objektiva, isprva vam se čini da su momci tek obične mušterije, mularija koja je ogladnjela nakon noćnog izlaska. A onda se počne događati nešto čudno. Mladići koji su ušli u pekarnicu počinju svojevoljno brstiti po vitrini. Počinju uokolo prolijevati sokove. Razbacuju lepinje i pizzete. U nekom trenutku laćaju se kečapa i majoneze i počinju ih prskati uokolo.

Jedan od njih prilazi hrvatskoj zastavi koja pokorno visi u izlogu. Zamahuje put nje s nekakvom tubom, a na neoštroj snimci ne da se shvatiti je li “naš barjak hrvatski” dobio crvenu ili žutu dizajnersku intervenciju. Sve to kečap-divljanje traje možda minutu i pol, a onda mladi vandali izlaze iz pekarnice i odlaze odakle su došli, u svečarsku patriotsku noć. Iza njih ostaje opustošeni lokal, s razbacanim lepinjama i pultom zasranim majonezom. Tako je u Sinju - pet do ponoć - izgledao Dan Domovinske zahvalnosti.

Tih minutu i petnaest sekundi, koje su ovih dana objavili portali, na prvi pogled ne izgleda kao politička tema. Na prvi pogled, čini se da je riječ tek o iživljavanju tinejdžerskih vandala kakvih ima od Queensa do Queenslanda i od Moskve do Meksika. No, dan nakon događaja počele su postupno curiti dodatne informacije koje su kao komadići puzzlea upotpunile cijelu sliku. Najednom je onaj tko zna kamo gledati mogao vidjeti što se točno dogodilo na tih 75 sekundi videa. Shvatio je da taj noćni prizor pekarnice predstavlja najjasniji portret Hrvatske 2019., sa svim njezinim socijalnim, ideološkim i memorijskim kontroverzama. U tih 75 sekundi briketirano je sve što ovu zemlju cijepa na vrijednosno i kulturološki: sve memorijske prakse, sav ideološki reket, sve moguće podjele - na lijeve i desne, selo i grad, većine i manjine, cvrčke i mrave. Sve što o ovoj zemlji imate saznati, saznali smo u tih 75 sekundi.

Ono što danas znamo jest da je te blagdanske večeri u pet do ponoći u sinjsku pekarnicu upala skupina mladića iz sinjskog prigradskog sela Otok. Ponoćni vandali bili su sudionici, a dvojica među njima i organizatori malonogometnog humanitarnog turnira na mjesnom igralištu. Prihodi turnira - kako su tih dana javili mediji - bili su namijenjeni liječenju jednog mještanina. Turnir je organiziran iste večeri kad Thompson pjeva na Rivi, a državni je vrh u Kninu. Na turniru, među ostalim, sudjeluje i malonogometna ekipa veterana HOS-a. Uoči turnira - saznalo se - organizatori su pozvali vlasnika sinjske pekarnice i tražili da im za zakusku poslije nogometa donira lepinje. Vlasnik ih je, navodno, rezolutno odbio, pa su revoltirani malonogometaši u noći nakon veselice otišli u osvetu.

Kad je sutradan na jednoj sinjskoj fejs grupi objavljen video, kad su se na fejsu pojavili komentari Sinjana o “lipo odgojenim Otočanima”, koji su “poznati kao najveći vjernici u Cetinskoj krajini”, a ipak “bacaju hranu i mažu zastavu gospodinu koji uredno radi svoj posao godinama”, javili su se i otočki organizatori da ispričaju svoje verziju priče. Požalili su se da ih se izlaže “kolektivnoj krivnji”, što je argument koji često slušamo ovo ljeto. Požalili su se da su od dvadesetak organizatora u noćnom majoneza-partiju sudjelovala “samo dvojica”. Pohvalili su se da su za bolesnog mještanina prikupili četvrt milijuna kuna. Na koncu, odali su i stvarni razlog zašto ih je škrti pekar toliko ozlojedio. Vlasnik je pekarnice - tvrde - rekao: “Da ste iz Sinja, sve bih vam dao, a vama iz Otoka ne dam ništa. Svi su to čuli. Ljude je to povrijedilo… To je nametanje nekakvih umjetnih podjela, koje nemaju nikakvog uporišta. Taj čovjek je ponizio mjesto od 5000 ljudi i 500 dragovoljaca.”

I to je trenutak u kojem onom tko zna gledati postaje jasno što se zapravo dogodilo te večeri, u pet do ponoći, u sinjskoj Ulici bana Jelačića. A da bi to razumio, čovjek mora znati nešto i o “podjelama” koje “nemaju uporišta”. Mora razumjeti stoljetnu distancu koja dijeli stanovništvo sinjskih sela te stanovnika samog Sinja, koje su u ruralnoj okolici nerijetko nazivali “kopilad varoška”. Mora razumjeti da je za okolni puk Sinj bio stoljećima transmisija upravne moći, kako one koju su pronosili mletački kapetani tako i one komunističke, koju su predvodili sinovi najbogatijih sinjskih obitelji - Buljana i Tripala. Mora razumjeti i to da je Sinj bio antifašistički grad, a da je u Drugom svjetskom ratu Otok - ajmo to oprezno izreći - većinom žbandao na “onu” stranu.

Mora razumjeti i to da u Sinju, zahvaljujući zrelosti lokalnog gvardijana i glavnog HDZ-ovca, nijednom Srbinu nije vlas pala s glave, a najslavniji je stanovnik Otoka - bojim se da se to mora izreći - čovjek pod imenom Mirko Norac. Mora znati i to da je Otok od 1990. HDZ-ova utvrda, a da Sinjem - iz niza razloga - već dugo vladaju centrističke političke opcije. Mora znati i to da je zlosretni pekar, kako je izvijestila Slobodna, “pripadnik nacionalne manjine”. Kad umiješate u pretis-lonac sve te političke, etničke i povijesne okolnosti, sve te manje i veće, starije i novije animozitete, kad u to umiješate datum 5. kolovoza, turnir na kojem igraju HOS-ovci i nemušti pokušaj reketa, dobili ste ono što ste dobili. Dobili ste sliku Hrvatske 2019., umotanu u papir, u jednoj jedinoj lepinji.

A možda sve to skupa o čemu pišem nije te večeri bilo bitno. Možda u skandalu oko lepinja prevagu nisu ponijele povijesne podjele, možda nisu bili bitni Tripalo i Buljan, Norac i Dalmatinka, HOS-ovci, “etnička manjina” i “kopilad varoška”. Možda su stvari te prazničke večeri bile kudikamo banalnije. Možda je naprosto riječ o tome da imate poštenog obrtnika, “gospodina koji uredno radi svoj posao godinama”. Možda je naprosto riječ o običnom zanatliji, poduzetniku kojeg je ova zemlja iscuclala do kosti, koja ga glođe svim porezima i prirezima, šumskim i vodnim naknadama, zampovima i pedeveovima, koja ga mrcvari svim inspekcijama i hasapima. Možda je naprosto riječ o čovjeku koji zna da na grbači nosi sve te koncelebrirane mise, sve te braniteljske mirovine i penzije svih tih hosovaca koji - premda invalidi - tog blagdanskog dana u Otoku uživaju u haklu.

Možda je naprosto riječ o čovjeku koji zna da koliko plaća za hrvatsko javno zdravstvo, da bi onda to zdravstvo bolesnog momčića iz Otoka izručilo na grbaču humanitarnog turnira. Možda je naprosto riječ o radnom čovjeku kojem je, kao i svakom hrvatskom radnom čovjeku, dosta ove nefunkcionalne, bahate i u pravom smislu riječi slučajne države. A onda ga - na dan kad je toj državi praznik (ali on u znoju radi) - zovu neki tamo i očekuju da im pokloni lepinje za one koji se taj dan zabavljaju. Da im pokloni, jer je to, naravno, nacionalni dan slave i jer su oni koji će taj dan haklati njemu - znate već - “donijeli državu”. Tu i takvu državu.

Možda je, ukratko, sinjskom radnom čovjeku bilo dosta ideološkog reketa, možda mu je bilo dosta tolikih dana domovinske zahvalnosti i svih drugih vidova zahvalnosti onima kojima možemo “zahvaliti” na ovom sranju. Pa mu je puk’o film. Pukao mu je, kao što bi i svakom radnom čovjeku, kao što je pukao i meni dok pišem ovaj tekst.

A onda je, na Dan domovinske zahvalnosti, u pekarnicu stigla kaznena ekspedicija. Stigla je da prisjeti “kopilad varošku”, nacionalne manjine i manjkave domoljube. Da ih prisjeti što se dogodi onima koji na taj dan nisu dovoljno zahvalni. Da takvi završe tako što s pulta i pločica ribaju šećerne sokove, ajvar i skorenu majonezu.

A sutradan, kad je majoneza oribana, a video izišao u javnost, izišao je i još jedan apsurd. Ponoćne vandale, naime, neće se goniti ni zbog reketa ni zbog zločina iz mržnje. Gonit će ih se za “kazneno djelo povrede ugleda Republike Hrvatske”. Majonezom i kečapom oskrnavili su, naime, zastavu. Za hrvatsku državu, izgleda, jedino je to u sinjskoj priči problem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 00:23