Dokle ćemo nasilnika više razumijevati nego žrtvu

Mediji u Hrvatskoj danima su se bavili novim detaljima mučnog slučaja oca koji je s balkona bacio četvero djece. Nagađalo se je li bio psihički poremećen, je li monstrum ili se posvadio sa ženom... dok je zadarska socijalna služba tvrdila da je obilazila obitelj i da je kod njih bilo sve u redu! Usprkos činjenici da je najstarija kći izmještena iz te iste obitelji zbog nasilja. Slučaj je toliko zaokupio javnost da je skoro promakla druga grozna vijest, ona da je 14-godišnjak napao majku nožem. Ali zato nije ona o ženi koja je ubila sestru i spremila je u škrinju.

Još prekjučer je Daruvarac skoro na smrt premlatio djevojku, u Splitu je mladić ubio roditelje, u Puli majka ubila dječačića i bacila ga u more, a u Osijeku je žena zapomagala na balkonu da je tip davi sve dok je nije zadavio pred očima susjeda. Previše je ovakvih slučajeva, a njihov zajednički nazivnik je obiteljsko nasilje.

Obiteljsko nasilje je ozbiljan problem, ali kao da oni koji su zaduženi za pomaganje nisu previše zabrinuti. Socijalne službe nalaze opravdanje za nerad, policija za nedjelovanje, a sud... ako i kada slučajevi obiteljskog nasilja dospiju na sud, a većina ih ne dospije, prođu godine prije nego što nasilnik dobije presudu koja je često ridikulozna. Je li to zbog nebrige? Zbog manjka osoblja? Ili olakog shvaćanja nasilja u obitelji i nasilja uopće?

Pa sama je ministrica u čiji resor spadaju socijalne službe, kada je župan Tomašević prebio ženu, cinično izjavila: “Tako vam je to u braku”. Iako ju je već i zbog same te rečenice trebalo smijeniti, ona je zapravo objelodanila načelo djelovanja svoje službe koje se svodi na razumijevanje nasilnika, a ne žrtve. Što onda očekivati od onih kojima je ona ministrica, od Vlade koja je drži na tom položaju i društva koje to tolerira?

Razloga za nerad uvijek ima više od onih za rad, angažman, ozbiljno shvaćanje posla i odgovornost koju ove službe imaju, pogotovo kad je riječ o nasilju u obitelji.

No, slučaj jedne sutkinje prevršio je mjeru. Naime, kako piše ovaj list, sutkinja Visokog prekršajnog suda već više od tri godine ne rješava slučajeve koji su joj dodijeljeni. Zbog toga je u zastaru palo više od 700 predmeta. Barem polovica se odnosi na nasilje u obitelji, čije su žrtve zbog izostanka presude ostale bez pravosudne zaštite. Uprava je podnijela tri prijave protiv nje, ali u tri godine Državno sudbeno vijeće nije pokrenulo niti jedan postupak. Ona ne radi, a za zastare nitko nije odgovoran.

Dovoljno je samo malo mašte da bismo se stavili u položaj neke od tih 350 žrtava, sasvim sigurno većinom žena i djece. U zajedničkom životu s nasilnikom svaki je dan mučenje. Čak i ako se ništa ne dogodi, žrtva nikada ne može biti sigurna da nečim neće izazvati njegov bijes. A što tek prolazi kroz glavu djeteta kad gleda kako otac mlati majku dok ona zapomaže i zavlači se pod krevet da i njega ne dohvati?

Zna li sutkinja što je sve potrebno da slučaj obiteljskog nasilja uopće dođe do suda? Koliko očaja, trpljenja i snage treba da se pozove socijalni radnik ili policija, da se svjedoči, razgolićuje intima, pokazuje modrice? Da se prvo sebi, a zatim drugima uopće prizna kako je nekada voljena osoba postala toliko nasilna da nema drugog izlaza nego tražiti pomoć suda, ako ništa zbog djece?

Sasvim sigurno je sutkinja svjesna toga jer je obiteljsko nasilje dio njene prakse. Vrlo je vjerojatno da ima svoje, možda i dobre razloge za štrajk koji iz perspektive žrtava nisu važni. No, posljedice mogu biti ozbiljne, a možda i opasne. Zato je njezino ponašanje, bez obzira na razloge, vrlo neodgovorno. Kao kad bi kirurg odbio operirati slijepo crijevo jer je to ispod njegova stručnog nivoa, jer ga to ponižava.

Znajući da pacijent može umrijeti od sepse, sigurno ga ne želi imati na savjesti pa će ga ipak operirati, iako možda nevoljko. Zašto njezin slučaj nije istražen, a slučajevi nasilja u međuvremenu prebačeni nekom drugom? Ova su pitanja opravdana ne samo zbog žrtava već i zbog digniteta suda i povjerenja u tu instituciju. Ma koliko god sudu bilo teško organizirati zamjenu, za slučajeve obiteljskog nasilja ne bi se smjelo dopustiti da odu u zastaru. Ne kad se radi o žrtvama, kojima je svaki dan dug kao godina.

Ponašanje ove sutkinje je neprihvatljivo i otkriva slabost pravosuđa. Ali i nešto drugo, da bi nasilje u obitelji trebalo imati prioritet pri suđenju, jer se ne radi samo o kažnjavanju nasilnika nego se njegovom osudom, mjerama udaljavanja, zatvora ili čega već pokušava spriječiti daljnje fizičko i psihičko nasilje, ako ne i tragediju. U zemlji u kojoj je u prošlih deset godine ubijeno 300 žena, a godišnje se prijavi oko 15.000 slučajeva obiteljskog nasilja, o tome bi trebalo voditi računa. Pogotovo kad se zna da su nasilnici obično recidivisti i da je ključna brzina djelovanja.

Sretan vam Međunarodni dan žena, Majčin dan ili 8. mart kako se prije zvao. Ali kako god da se zvao, ženama se, vidimo, slabo piše.