DIVNO: Draghi baca eure s neba, a mi trčimo u trgovine

Na početku moram upozoriti da mi nije cilj dolijevati ulje na razbuktale rasprave o ekonomiji koje su se pretežito svele na pozicioniranje u ideološke rovove. Nekako se osjećam kao američki političar s kraja 19. stoljeća, James E. Watson, koji je rekao “... imam prijatelje na obje strane, i namjeravam ih zadržati”. No, s obzirom na maltene isključivo pozitivne napise u domaćim mainstream medijima o početku masivnog europskog programa monetarnog popuštanja kroz kupovinu tisuću milijardi (!) vrijednosnica od strane Europske središnje banke, uključujući i državne obveznice, nekako sam spreman naljutiti dio prijatelja i upozoriti da je quntitative easing (QE) program ipak tek veliki ekonomski eksperiment teško predvidljivih posljedica, a ne prokušano rješenje.

Prvo, rašireno je vjerovanje da su dosadašnji QE programi u Japanu, Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji, Švicarskoj... služili pokretanju rasta i povećanju zaposlenosti te da su dio intervencionističkih ekonomskih doktrina karakterističnih za ekonomiste ideološki bliže lijevim političkim putanjama; onima koje vole radnike i općenito siromašnije dijelove društva. Međutim, QE nije konvencionalna intervencionistička operacija. Prije bi se moglo reći da su suvremeni japanski, američki i sada europski QE primjeri najglomaznijh centralnoplanskih operacija u suvremenoj povijesti, plod su vjerovanja da su vrhovi vlasti toliko mudri da mogu prevariti pa čak i supstituirati tržište.

Valja upozoriti da niz suvremenih autora, pretežito libertarijanaca, upozorava kako je upravo ta centralnoplanska suština QE-a velika opasnost jer će spriječiti tržište da se samo korigira. Takve kritike uputili su u knjigama iz 2014. godine Harry S. Dent u “Demografskoj litici”, Bill Bonner u “Horemgeddonu”, Martin Katusa u “Hladnijem ratu”, James Rickards u “Smrti novca”..., kao i brojni blogeri i drugi autori poput bivšeg republikanca iz Reaganove ere, Davida Stockmana, koji je Marija Draghija, guvernera Europske središnje banke, nazvao šarlatanom, a dan objave europskog QE-a najtužnijim danom u zadnjih 50 godina europske povijesti.

Ukratko; cijeli niz autora i analitičara upozorava da probleme treba tražiti negdje drugdje; u demografiji, prezaduženosti stanovništva i ostalim strukturnim pitanjima. Uostalom, ne zvuči li “upumpavanje” tisuću i sto milijardu ex nihile kao ekstravagantno rješenje koje će jako rastegnuti značenje riječi povjerenje, možda dovesti čak i do sloma samog pojma? I hoće li ta injekcija pretvoriti nacije u ovisnike, svojevrsne junkije popuštanja? Odgovore na pitanja danas jednostavno ne znamo.

Naravno, treba podsjetiti, iako će zvučati zločesto, da su se do sada najveće i najnadahnutije centralnoplanske operacije za čovječanstvo pokazale najpromašenijima (Treći Riech, SSSR...), a da epski Rooseveltov intervencionistički obračun s američkom depresijom tridesetih možda i nije bio ništa drugo nego učinkovit socijalni program koji je jako produžio ekonomsku stagnaciju Amerike. Naravno, u ovim krajevima gdje je malo tko čitao Poppera ili Hayeka, to je maltene bogohulno reći.

Drugo, nema dokaza da QE pomaže dugoročnom, održivom gospodarskom rastu te da uz to štiti interese srednje klase odnosno radništva. Nema čak ni dokaza da se sav taj ogromni novac uopće “upumpava” u realnu ekonomiju. Upravo suprotno, američka iskustva od 2008. godine govore kako je najviše koristi od izdašnog QE programa imao Wall Street tj. sve ono što on simbolizira - velike banke i najbogatiji pojedinci. Kako je to lijepo opisao Piketty u “Kapitalu XXI stoljeća”, onih 1 posto najbogatijih nikad se nije brže bogatilo, dok se američko tržište rada “oporavljalo” vraćanjem radnika na posao sa sve nižim nadnicama.

Je li u redu da lijeva intervencionistička ekonomska misao šiti banke, bogate čini još bogatijima, a sve skupa proglašava interesom srednjeg sloja? Kakve su, recimo, imali koristi britanski radnici jer su banke zahvaljujući QE-u povećale svoje rezerve?

Netko će reći da se američko radništvo, ako ništa drugo, barem razdužilo. Valja upozoriti da se taj naoko neoborivi statistički podatak treba malo bolje analizirati. Naime, ako se promatra ukupno vrijeme koje prosječni američki radnik mora raditi da plati svoje dugove, onda se ne može reći da je manje dužan. Američki radnici sve su opterećeniji financijskim obvezama ako ih mjerimo količinom vremena/rada potrebnim da ih ispune. Nakon 2. svjetskog rata tipična američka obitelj zarađivala je 250 dolara mjesečno ili 3000 godišnje. Danas muškarac zaradi 30.000 dolara. Poslije rata američki paterfamilias mogao je kupiti novi Oldsmobile Rocket 8 za pola godišnje plaće. Danas muškarac zarađuje dvostruko više, ali zapravo ima dvostruko manju kupovnu moć - novi si auto može priuštiti u najbolju ruku dvostruko rjeđe nego prije 60 godina. Amerikanci su zadržali svoj način života ne zahvaljujući dugoročnom rastu realnog dohotka nego produljenju radnog vremena, traženju drugog posla i zapošljavanju žena. Isti paradoks vrijedi za njihovo “razduživanje” od 2008. godine; manje su dužni, a više rade za taj manji dug.

Treće: Govori se da se europski QE pokreće zbog obračuna s baukom deflacije te kako bi fiskalno ranjive zemlje eurozone, poput Francuske i Italije, mogle kroz povišenu inflaciju smanjiti relanu vrijednost svog u protivnom scenariju neodrživog javnog duga. To je zdravorazumska teorija jer će, zaista, inflacija sravniti dugove Italije i Francuske, ali ipak valja postaviti neka pitanja: Zašto se europska politika postavlja po mjeri lošijih odnosno problematičnijih u eurozoni, a ne Nijemaca koji se protive QE-u jer se, logično, boje stvaranja opasnih prikrivenih vrijednosnih balona u raznim vrstama imovine? Što bi bilo kad bi obrazovni sustavi radili onako kako kažu lošiji učenici, umjesto da očekuju korekciju ponašanja loših učenika? Dodajmo da je poseban apsurd činjenica da je QE program tako strukturiran da će najviše pogodovati njemačkom financijskom sektoru (iako se Nijemci najviše protive) dok će zemlje na rubu eurozone (Grčka, Cipar) od cijele priče imati samo posredne i, vrlo vjerojatno, samo marginalne koristi. Baš kao i članice EU izvan eurozone.

Idemo dalje. Može li netko objasniti što je to loše u deflaciji koja građanima nosi niže cijene prvenstveno kroz pad cijene energenata? Što ako masivni program monetarnog popuštanja ne proizvede inflaciju jer je zapravo deflacija strukturno uzrokovana nižom potražnjom građana zbog pada raspoloživog dohotka, starenja stanovništva i zaduženosti kućanstava? Kad je ovo zadnje u pitanju, zaista vrijedi pročitati “Sljedeću ekonomsku propast” Richarda Vaguea koja u prvi plan uzroka kriza gura prezaduženost građana.

I zaključno, zašto se kroz politiku QE-a i niskih kamata centralne banke zapravo kažnjavaju štediše u korist spekulanata i onih najbogatijih? To je neka nova kozmička pravda i ravnoteža? Zaboravit ćemo priče o cvrčku i mravu jer će Mario Draghi sjedeći na polumjesecu bacati eure po Europi pa ćemo mi, Europljani, hvatati mjesečinom obasjane eure koje padaju s neba i trčati u trgovine? Bilo kako bilo, nadajmo se da su intervencionisti raznih sorti u pravu te da će QE upaliti. U protivnom, ako su u pravu libertarijanski čangrizavci koje više ne žele čuti ni lijevi ni desni, moglo bi biti baš grdo.