Kapital nema domovinu, pa je Fiatu zadnje slovo, “t”, postalo izlišno, odnosno ostalo onoliko važno koliko mu je korisno i važno slovo “k” (kao Kragujevac, naime). Zapravo, nevažno mu je ostalo i “i”, pa se sada zove FCA.
Kada je osnovana, u pretprošlom stoljeću, tvornica se zvala Fiat, a to je značilo: Fabbrica italiana automobili Torino (Talijanska tvornica automobila Torino). Sama kratica se pisala i čitala kao latinski imperativ “fiat” (neka bude). I bilo je, dugo, ali više nije. Talijanska koliko i srbijanska, poljska, odnosno brazilska i tome slično, jer se automobili sastavljaju i u Torinu u Italiji, kao i u Kragujevcu u Srbiji i još kojegdje.
Fiat je na prijelazu stoljeća bio faktički u stečaju, dionice su mu bile ocijenjene kao “junk” (smeće), tvornice su mu zatvarane… Novi glavni ravnatelj Sergio Marchionne, s iskustvom iz Kanade, osjećajan poput morskog psa, krenuo je s jedne strane u nove tipove auta, a s druge u rasprodaju onoga što je vrijedilo a nije bilo “core business”, bacivši se u kupovinu još posrnulijih konkurenata. Opel mu je izmaknuo, Chrysler nije. Kupovao ga je krišku po krišku, uz pomoć Obamine vlade, pa je otprije nekoliko tjedana Chrysler 100 posto Fiatov, te su se dva koncerna spojila u jedan: Fiat Chrysler Automobiles, tj. FCA.
Naravno, brendovi ostaju, osobito oni s tržišnom vrijednošću: Lancia, Alfa Romeo, Maserati, Ferrari, odnosno Jeep, Dodge itd., a kao brendovi će opstati i Fiat i Chrysler - ali nova firma niti je talijanska, niti američka. Plačikičasta tršćanska književnica Susanna Tamaro napisala je svojedobno plačikičasti bestseller “Idi kamo te vuče srce”. Marchionne, dijelom iste iredentističke ekstrakcije, doslovno je poslušao to geslo - ali kapitalistima je srce u novčaniku, ne u grbu na putovnici. Stoga će FCA imati zakonsko sjedište u Nizozemskoj, a porezno u Engleskoj. U Nizozemskoj je, naime, najjeftinije imati tvrtku, a u Engleskoj je najjeftinije dijeliti dividende jer porez najmanje zaima. Predsjedniku Sjedinjenih Država Baracku Obami i talijanskom premijeru Enricu Letti to možda i nije sasvim svejedno. Ipak su posrijedi tvrtke s povijesnim prestižom - ali ne živi se od samog prestiža, a od povijesti još i manje (osim među tradicionalnim prodavačima magle, kadrima proširiti asortiman i na lanjski snijeg).
Letta kaže, sasvim prizemno, da mu je važno što su sačuvana radna mjesta, i u Torinu i drugdje u Italiji. U sadašnjem stadiju krize u Uniji valja ga razumjeti. Uostalom, u državnoj blagajni ostaju porezi na dodanu vrijednost, a sa zaposlenjem ostaju fiskalni i parafiskalni nameti - pa koga briga ako su porezi na dividende utekli Cameronu. Tko uopće jamči da će dividenda biti? Pa fisk krcka vrapce u ruci.
Zapravo, živo bi čudo bilo da ne bježi i proizvodnja, poglavito iz zemalja gdje država radnoj snazi pije i krv i moždinu. Nije riječ o porezu na dodanu vrijednost, nego baš o nametima na radnu snagu, na radna mjesta.
U Hrvatskoj, na primjer, država i njezini fondovi dignu oko 53 posto od onoga što poslodavac plati bruto uposleniku (osim za najminimalnije plaće). Jednostavno rečeno: uposlenik do 10. srpnja radi za državu, a onda počne zarađivati za sebe. Strašno? Možda, ali u Italiji je gore: država i fondovi dignu 69,5 posto ako je neto plaća veća od 1000 eura. To znači da uposlenik radi za državu do 9. rujna, a tek posljednjih 111 dana za sebe. Doduše, kad se sjetimo da u Napulju broj bolovanja biva učetverostručen onih srijeda kada je nogometno kolo u srijedu - možda i nije čudno što zdravstveno osiguranje odnosi 27,8 posto bruto plaće (u Hrvatskoj 12 posto na plaću).
Kapitalist koji prodaje hladnjake na zajedničkom tržištu Evropske unije ne može robu prodavati skuplje ondje gdje mu je trošak po uposleniku veći. Zato švedski Electrolux ucjenjuje uposlene u Italiji da pristanu na upola manje plaće, ako ne žele da on zatvori pogone u Italiji i pređe s njima u Poljsku. Švedi tvrde da ih u Italiji svaki hladnjak zapada 30 eura više nego drugdje, jer prefinanciraju pregladnjelu državu. A kako ne mogu štedjeti na državi, pokušavaju na radniku, neće valjda na sebi.
Vlada se digla na noge, jer bi mogla inkasirati novih 2000 nezaposlenih, što znači izgubiti njihovih 1390 bruto plaća, jer tolik je njen ujam (u feudalizmu je feudalac uzimao trećinu i crkva desetinu, ukupno 43 posto, pa su seljaci dizali bune i vodili ratove - ali danas bi i Gubec dobio visoku plaću u sindikatu i prosvjedovao bi tek estradno, dok bi Gregorić bio zaštitar).
Stoga je Fiat i bez Chryslera rasporedio proizvodnju u tridesetak zemalja, tako da ga ni u jednoj ne mogu ucjenjivati, odnosno da iz svake može izmigoljiti kao jegulja. Možda zasad ne baš iz Italije i iz Sjedinjenih Država. Washington bi ga podsjetio koliko je platio da Chrysler opstane. Platila je i Italija za Fiat, više puta, ali svaki put za tadašnju zaposlenost, ne za sadašnju.
Dakle, kapital može maknuti svaku Fiatovu proizvodnju iz Italije, osim možda najskupljih (udio radne snage u proizvodnji Ferrarija je najmanji, jer tu najskuplji dio odnosi tehnologija).
A nacionalni ponos, a trobojka? Kapital nema naciju, ne vjeruje ni u Djevicu, nego u Djevičanske otoke, ako mu se potrefi, ide onamo gdje smatra da se najbolje može omastiti, plašljiv je kao zec, zlopamtilo je gore od nosoroga ili slona.
Pametan lihvar i pametna država dave i gule tako da žrtvi ostave tračak nade, iluziju perspektive. Baš kao i pametan kapitalist, koji zna da od uposlenika ipak živi i on sam. Glupa država i glup lihvar misle da mogu magarca naučiti gladovati. Pacijent katkad crkne, ali katkad i pomahnita. A država, za razliku od kapitala, ne može uteći na Djevičanske otoke.
Kad se izgubi perspektiva, tuku se prvo po parlamentu (lani u Ukrajini, prekjučer u Rimu), a onda na ulici (jučer u Ukrajini, Egiptu, sutra može i drugdje).
Bit će za novinare posla u Uniji i sljedećih godina, kako je krenulo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....