Digitalna budućnost ne može biti državotvorna

Pomalo je tužno pratiti javnu raspravu o hrvatskoj digitalnoj budućnosti u kojoj bi državna tvrtka, Odašiljači i veze, trebala konkurirati tržišnim igračima tako što će do 2020. godine u svako hrvatsko kućanstvo dovesti širokopojasnu internetsku vezu brzine veće od 30 megabita u sekundi. Idemo na trenutak zaboraviti na to koliko je autistično naljutiti moćnu Angelu Merkel time što ćemo “hrabro” pomrsiti planove Deutsche Telekomu da kroz svoju hrvatsku tvrtku-kćer, HT, obavi taj isti posao te pokušajmo staloženo razjasniti što je sve čudno u tome da država bude nositelj razvoja ICT infrastrukture.

Krenimo redom.

Prvo, je li ikome palo na pamet da je pomalo čudno da nacionalnu viziju budućnosti država gradi na tvrtki anakronog imena? Ljudi moji, činjenica da će nešto što se zove Odašiljači i veze razvoditi najbrže veze internetske budućnosti do svakog sela i zaselka trebalo bi zvoniti na uzbunu. Je li doista arhetip iz razdoblja planske ekonomije Sovjetskog Saveza naš konj za utrku do 2020. godine?

Nadalje, u potpunosti u startu zanemarujemo činjenicu da u suvremenoj povijesti država nigdje nije bila nositelj razvoja ICT-a. U protivnom, uglavnom je bila kočničar, osim u dijelu fundamentalnih istraživanja, a o kojima u ovom slučaju nije riječ. A kad pričamo da će Odašiljači i veze osigurati svakom kućanstvu superbrzi internet, to je kao da govorimo da ćemo osnovati kompaniju “svirači i pjevači” koja će do najzabitijih ognjišta dovoditi najbolje pjevače bez obzira na to što na tržištu već postoje najbolji pjevači koji rade po principu “koliko para, toliko muzike”. Naši državni svirači bit će besplatni i bolji od javno traženih, dokazano konkurentnih pjevača i tako ćemo spriječiti “monopol” najpopularnijih privatnih svirača. Zvuči li to ikome logično?

Ako netko misli da postoji neka supstancijalna razlika između Odašiljača i veza i hipotetičke tvrtke “svirači i pjevači”, vara se. Naime, kad direktor Odašiljača i veza priča da će svakome osigurati brzu vezu, a da neće biti preklapanja s postojećom mrežom komercijalnog operatera, onda zbori čudne stvari jer on zapravo trenutačno raspolaže samo jednim krugom od tri kruga buduće mrežne infrastrukture. Odašiljači i veze tek trebaju nadograditi druga dva vanjska kruga mreže prema korisnicima na prvi krug tj. infrastrukturu koju su preuzeli od HŽ Infrastrukture, HC-a, Janafa, ARZ-a, HEP-a i Plinacroa. Dakle, da bi s tih “autocesta” došli do zabačenih zaselaka, itekako će se morati preklapati s već postojećim kapilarnim sustavima postojećih operatera, a što, vjerojatno, neće baš racionalno zvučati decision makerima u Europskoj uniji koji bi nam za taj projekt trebali odobriti pozamašna sredstva.

Stoga se mogućnost povlačenja sredstava EU iz kohezijskog fonda za tu “majku svih projekata”, tešku 10 milijardi kuna, može smatrati vrlo upitnim te se može pretpostaviti da se državotvorna digitalna budućnost neće dogoditi. Ne treba biti naivan. Ako ništa drugo spriječit će ga “izdvojeno mišljenje” Angele Merkel odnosno HT-a, čiji tržišni plan se, budimo realni, čini logičnijim i održivijim bez obzira na sve primjedbe konkurenata. Uostalom, zašto je problem pustiti HT-u da uz pomoć DT-a i Angele Merkel povuče velik novac iz Junckerovog fonda te uz manja ukupna ulaganje i u kraćem roku napravi praktično to isto što se spremaju Odašiljači i veze? Zbog toga da bismo još jednom naučili da je državno poduzetništvo u ICT-u put u zaostajanje?

Svi kojima bilo patriotskog srca tuče toliko glasno da odbijaju čuti glas zdravog razuma trebaju pročitati odličnu knjigu Waltera Isaacsona “The Innovators”. Radi se o možda najboljem povijesnom pregledu rada pojedinaca, timova i kompanija u stvaranju suvremenog digitalnog svijeta.

Zaključak je jednostavan; nove velike ideje - znanstvene, tehnološke ili poslovne - bile su posljedica prosvjetljenja genijalaca vrlo često graničnih osobnosti ili pak kooperacije rada znanstvenika, poduzetnika i menadžera vrlo različitih psihoprofila i intelektualnih dosega, a države i njihovi lideri puno češće bili su puka smetnja nego potpora. OK, ponekad političarima, kao Alu Goreu, treba dati priznanje zbog doprinosa, ali i Goreova uloga zapravo je bilo labavljanje regulatornih barijera. Do njegova doba, naime, Sjedinjene Države branile su priključivanje komercijalnih projekata na postojeće elektroničke mreže. Naravno, poslije se Al Gore pohvalio da je on zaslužan za internet, ali njega su uvijek, korak po korak, stvarali pojedinci i tvrtke, čak i kada su radili za vojsku kao naručitelja, i to kroz često nepovezani slijed ideja i tehnoloških rješenja u kojima su ARPANET i world wide web bili tek jedne od poznatijih stanica. Sve od doba Ade Lovelace, kćeri razuzdanog lorda Byrona, koja je objavila bilješke slavne Babbageove analitičke mašine, preko Alana Turinga kojeg je država (!) dovela do samoubojstva prisilnim hormonskim terapijama jer je bio homoseksualac, Georgea Stibitza iz Bell Labsa koji je predložio kalkulator, von Neumanna koji je složio prvi moderni kompjutor ili pak šest žena zaslužnih za programiranje ENIAC-a, pa sve do oca poluvodiča Shockleyja, izumitelja miša Englbarta i Englisha, Bushnella koji je dizajnirao ping pong za Atari, do Paula Allena i Billa Gatesa, Stevea Jobesa i imenjaka Wozniaka... uvijek je bila i ostala važna osobnost, privatna inicijativa.

Jednostavno nije dobro ako nam netko u državi govori da zna gdje trebamo biti 2020. godine. Uostalom, zar nije bolje da rizik tog klađenja prepuste kompaniji na tržištu. Velik je rizik kladiti se na to što će biti brzi internet 2020. godine, a kad se država kladi, velike su šanse da će visoku cijenu platiti porezni obveznici.