ISTINA O AFERAMA

DEŽULOVIĆ O ĆIRILICI I GAYEVIMA Kratka povijest odmahivanja rukom

Zagreb, 081113.U nastavku 9.sjednice, Hrvatski sabor danas ce glasovati o prije raspravljenim tockama, medju kojima i o odluci da se za 1. prosinca raspise referendum o ustavnom definiranju braka.Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
 Bruno Konjević / CROPIX

Sve to ionako služi samo zato da se ljudima skrene pažnja s istinskih problema ovog društva.

Koliko puta ste proteklih godina čuli tu rečenicu? Koliko puta ste je čuli samo u posljednjih mjesec-dva?

Dvojezične table u Vukovaru!, ćirilica u Pakracu i Lipiku!, prava Srba!, prava manjina!, prava drugačijih!, istospolne zajenice!, referendum o braku!, Ustav!, ustaše!, Crkva! biskupi!, zdravstveni odgoj!, tiha konzervativna revolucija!, Thompson!, “za dom!“, grafiti!, anonimni komentari!, hrvatska Wikipedija!... u svega par mjeseci hrvatski mediji s jedne i s druge strane rova potrošili su valjda desetogodišnju zalihu teških, olovnih uskličnika pišući o ćirilici, homoseksualcima, biskupima i golobradim ustašama, a iz pozadine obje zaraćene strane čuje se uvijek ista mantra tribuna takozvanog “običnog“ ili “malog čovjeka“, malodušnih proletera iz kolodvorskih gostionica i sportskih kladionica, penzionera kraj kontejnera i prodavačica na Konzumovim kasama, što odmahuju rukama govoreći kako “sve to ionako služi samo zato da se ljudima skrene pažnja s istinskih problema ovog društva“, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Malodušno odmahivanje rukom službeni je tako pozdrav takozvanih nesvrstanih, koji cijelu stvar nadziru s visoka - dakle sa sigurne distance - i otamo nepogrešivo vide kako su obje zaraćene strane podjednako udaljene od onog “običnog, malog čovjeka“ i njegove tjeskobne stvarnosti, podjednako daleko od “istinskih problema“ s kojim je suočena ova sjebana država.

A “istinski problem“ je, jasno, ekonomija.

Afere s ćirilicom, homoseksualcima ili ustašama konstruiraju tako političke elite, da bi sakrili “istinski problem“ ili vlastitu nesposobnost da ga riješe. Svi su oni isti, korumpirani lopovi, prevaranti i kurvini sinovi koji troše našu dragocjenu historiju na prava Srba i pedera, dok Hrvatska veličanstveno propada pod teretom divovskog duga, nezaposlenosti, bijede i siromaštva.

Ima jedna poučna povijesna priča o tome, o narodu čije su političke elite konstruirale afere kako bi “ljudima skrenuli pažnju s istinskih problema društva.“ I njima se svjetska kriza dokotrljala iz Sjedinjenih Država, uništivši cjelokupnu nacionalnu ekonomiju, napunivši biroe nezaposlenima, a trotoare beskućnicima.

A novine su se bavile temama za “skretanje pažnje“ - golomozgim klincima što po zidovima šaraju kukaste križeve i ratnim veteranima što razbijaju dvojezične natpise. I da: referendumom što ga je te jeseni zatražila široka koalicija desnih stranaka i raznoraznih konzervativnih i nacionalističkih udruga, a parlament raspisao za prosinac.

Zvao se, povjesničari će se sjetiti, Das Volksbegehren gegen die Versklavung des Deutschen Volkes:

Referendum protiv porobljavanja njemačkog naroda.

O da, neobično je slično njemački narod te 1929. godine bio porobljen kao Hrvati danas, ovisan o multinacionalnim velikim financijskim konzorcijima što su konačno na “crni utorak“ tog listopada prdnuli u čabar, povukavši cijeli svijet u katastrofu, a njemački narod na referendum u prosincu.

I čime mediji Weimarske Republike tih kasnih dvadesetih Nijemcima “skreću pažnju s istinskih problema“?

Hollywoodskim zvijezdama što kvare njemačku mladež, izopačenim crnačkim jazzom i kratkim suknjama, skandalima s komunjarom Bertoltom Brechtom, Novom Objektivnošću i Georgeom Groszom, što svojim crtežima ismijava njemačke nacionalne svetinje, ili Josephinom Baker, koja otvoreno promovira golotinju i promiskuitet. Ili propagandom homoseksualnosti u skaradnom filmu Anders als die Andern – Drugačiji od drugih – jednim od prvih uopće s gay-tematikom, i doktorom Magnusom Hirschfeldom, koji predvodi pokret za ukidanje zloglasnog Članka 175 weimarskog Ustava o kriminalizaciji homoseksualnosti, što je na užas konzervativne Njemačke i inicijativu njemačkih socijaldemokrata baš tih dana 1929. trebao biti ukinut.

I, jasno, židovskom zavjerom protiv slavne njemačke nacije.

Svakako, kad je tih godina prvi put čekićem razbijena dvojezična hebrejsko-njemačka tabla na nekom nürnberškom dućanu ili berlinskoj sinagogi, nije to bilo suštinski drugačije nego kad je sedamdeset pet godina kasnije čekićem razbijena prva dvojezična tabla u Vukovaru. Kad su, naime, njemački domoljubi javno prozivali njemačke Židove zbog manjka patriotizma i pitali ih gdje su bili u Prvom svjetskom ratu, nije to bilo naročito drugačije od današnjih izjava hrvatskog ministra Predraga Matića o nelojalnosti hrvatskih Srba.

I nije kasnije bijesnim Nijemcima mnogo značila zgodna historijska činjenica da je upravo njemački Židov i veteran Prvog svjetskog rata, poručnik Hugo Gutmann, bio taj koji će orden Željeznog Križa okačiti na rever onog svog vojnika, mladog kaplara što će to odlikovanje nositi i kad dvadesetak godina kasnije postane Reichkanzler i Führer.

Svakako, sve se to njemačkim nacionalistima nakupilo u prsima kad su u prosincu 1929. godine izašli na referendum protiv porobljavanja Njemačke. Bio je to, jasno, prije svega referendum za odbijanje Youngovog plana, američke inicijative za reviziju Versailleskog sporazuma, ali u povijesti nije ostao zapamćen kao Referendum protiv Youngovog plana, već kao Referendum protiv porobljavanja njemačkog naroda, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Sav je njegov pravedan gnjev, sve njegove povijesne frustracije bile su sadržane u tom referendumskom pitanju.

I svakako, nije bilo malo onih koji su tih dana tek rezignirano odmahivali rukom - i na pokret njemačkih homoseksualaca za ukidanje Članka 175, i na javne hajke protiv umjetnika, intelektualaca i ostalih domaćih izdajnika, i na razbijanje židovskih izloga, i na program nekakve minorne Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, koja je u svom glupavom programu od 25 točaka najavila rješavanje “istinskog problema“ njemačkog društva, dakle onog židovskog.

Na referendum protiv porobljavanja njemačkog naroda, uostalom, toga je prosinca izašlo jedva šest milijuna građana - manje od petnaest posto. Sasvim sigurno, lijep broj od ostalih trideset šest milijuna Nijemaca s pravom glasa što su ostali kod kuće malodušno su odmahivali rukom govoreći kako “sve to ionako služi samo zato da se ljudima skrene pažnja s istinskih problema ovog društva“ – bijede, siromaštva i milijuna nezaposlenih.

Završetak ove poučne priče razmjerno je poznat. Historijska je, naime, nevolja što su “istinske probleme društva“ na kraju najčešće – a priča nas uči: i najuspješnije - rješavali upravo oni na koje smo tek rezignirano odmahivali rukom. Prije nego što smo ih onako visoko i ponosno podigli u zrak.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:06